Populizam je izbrisao granicu između ljevice i desnice, ali i između razuma i nagona. Ljudski život je, na svu sreću, kratak i, ma koliko netko umišljao da je moćan, jak i vječan, vrijeme će ga zasigurno odvesti u točku nestanka i postupni zaborav. Društvo se mijenja i premda često posreće, pada i urušava se, u konačnici u društvu, nekim paradoksom, uvijek pobijede pozitivne snage. One će pobijediti i u našem vremenu. Iako se čini da je sve beznadno, nada postoji sve dok postoje ljudi koji se opiru ludilu vremena koje ih okružuje. Istina je da se napredak ne odvija sam od sebe, nego putem neuspjeha – danas, kada mahnita populizam i suludi izolacionizam, ljudski svijet čuvaju oni koji znaju da u ovakvim okolnostima moraju proći kroz neuspjeh. Taj neuspjeh mora biti vidljiv, mora ga se u svijet unijeti i svijetu predočiti. Život je apsurdan, zbog toga je apsurdan i napredak – društvo napreduje po onima koji su u nemoralnim vremenima pristali biti neuspješni, jer znaju da u takvim vremenima moraju biti neuspješni.
Neuspjeh je, recimo, doživio Vlado Gotovac, ali ga danas ne pamtimo kao neuspješnog političara – štoviše, pamtimo ga kao moralnog političara, na njega se pozivaju čak i oni koji sebe, dakako lažno, žele javnosti predstaviti kao moralne političare, zato im je, navodno, Gotovac moralni uzor, a Tuđman politička arhetipska veličina. Tuđmana i Gotovca mogu povezati samo beskrupulozni ljudi odnosno ljudi koji žude za političkim uspjehom. Gotovac se zalagao za politiku utemeljenu u moralu, Hrvatsku je vidio kao ponosnu državu koja komunicira prijateljstvo, sigurnost, brigu odnosno život. Naravno da je takav čovjek morao doživjeti neuspjeh, ali da je on, kojim slučajem, zbog političkog oportunizma, odlučio krenuti putem tadašnjeg političkog uspjeha, mi se danas ne bismo pozivali na Gotovca – imali bismo mračnu prošlost i mračnu sadašnjost.
Mudri ljudi biraju iskustvo neuspjeha jer znaju da će u nekom budućem vremenu iz toga neuspjeha nastati bolji svijet. Društvo je bolje po onima koji u nemoralnim vremenima prođu kroz neuspjeh kako bi u tom neuspjehu sačuvali ponos, dostojanstvo i humanost budućem svijetu. Da nije takvih, mi bismo, Gotovčevim riječima „umrli od srama”. Kada sam već spomenuo Tuđmana, on je, za razliku od Gotovca, birao put političkog uspjeha. Bio je uspješan političar u dvije kategorije – najprije kao pasionirani branitelj i širitelj komunističke ideje, a potom i kao hrvatski nacionalist. Njega je, kao što vidimo, zanimao politički uspjeh, zbog toga uspjeha je bio spreman biti sve što treba biti, a to je uostalom i dokazao – bio je sve i svašta, bio je sve ono što ga je vodilo prema političkom uspjehu.
Naše vrijeme je, kao što sam napomenuo, vrijeme populizma, pa ne čudi da naši političari željni uspjeha imitiraju američkog predsjednika Donalda Trumpa. Sve što on napravi, oni servilno odobravaju, ali i prenose u naš politički život. Tako se antivakserska ekipa iz Sabora zalaže da Hrvatska prekine sve veze sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom i da se zdravstvene ustanove pretvore u ustanove koje liječe hrvatsvo. U jednom dijelu se s njima slažem, njihovo je hrvatstvo i medicinski problem, ali nije samo medicinski problem.
Zanimljivo je da se svi oni pozivaju na američkog predsjednika, ali i da su u dobrim odnosima s onim talijanskim i mađarskim političkim opcijama koje otvoreno iskazuju teritorijalne pretenzije prema hrvatskim područjima. Izolacionizam je prvorazredna izdajnička i podanička aktivnost. Riječ je o prodoru nagona u politički prostor i posljedičnoj negaciji ljudskih prava. No, kada uskratite već izborena i konzumirana prava, ona pozivaju na povratak – ne postoji mogućnost da neko ljudsko pravo bude trajno pogaženo jer to ljudsko pravo ima iskustvo, to je ljudsko pravo s praksom. Sve ono što nagonski izolacionisti danas uskraćuju, sutra će biti vraćeno. To znaju oni koji u nagonskim vremenima ne žele doživjeti politički uspjeh, u njihovom današnjem neuspjehu leži napredak društva sutrašnjice.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
