Neovisni novinarski portal
12.2.2025.
oslobađanje zbilje
Milanović je kao izabrani predsjednik, na simbolički način, identificiran s Hrvatskom, Plenković to nije…

Milanović je kao izabrani predsjednik, na simbolički način, identificiran s Hrvatskom, Plenković to nije…

Početak nove godine u znaku je drugog kruga predsjedničkih izbora. Ovi izbori su odlučeni i prije negoli su raspisani. Znalo se tko će biti predsjednik, baš kao što se znalo da aktualnog predsjednika Zorana Milanovića može ugroziti isključivo Zoran Milanović, zbog toga je bilo ključno da kampanju, što je moguće više, provede u tišini i odsutnosti. Boga se u teologiji opisuje kao onoga koji prebiva u skrivenosti, on je toliko savršen, da izmiče osjetilima. Milanovićev PR je shvatio da isti teološki mehanizam treba primijeniti i na njega – trebalo ga je usavršiti u skrivenosti. Postigli su efekt da znamo da postoji, ali ga ne vidimo i ne čujemo. Inicijativa je prebačena na nas, kakvi smo mi, takav će nam biti i Milanović. Postao je dio našeg identiteta, prestao je biti ono što on u sebi jest kako bi postao ono što mi mislimo da on jest ili ono što bismo htjeli da bude. Naravno da će nas stvarnost ubrzo demantirati. Kada se nakon pobjede pojavi, neće se pojaviti kao naša projekcija, nego kao Zoran Milanović koji je zbog toga da ne bude Zoran Milanović pristao da ga otme Zoran Milanović. Zorana Milanovića je oteo Zoran Milanović, ova otmica je ključna za njegovu pobjedu.

Nastavak predsjedničkih izbora

Ovih dana sam razgovarao s nekoliko novinara o predsjedničkim izborima. Oni su, nesumnjivo, bili obilježeni beskrajnom i ubitačnom dosadom. Kampanja je protekla u ponavljanju onoga što je već tisuću puta rečeno. Nismo čuli niti jednu novu ideju ili makar preformuliranu rečenicu. Kandidati su, u formi škrtica koje ne žele platiti psihoterapeuta, nemušto i tugaljivo sami sebe uvjeravali kako su oni najbolji kandidati za predsjednika. Budući da psihoterapija nije dovedena do kraja, ti isti nam, već sada, sebe nude, u neznatno redizajniranom izdanju, kao što je to, primjerice, promjena stranačkog statusa, i na lokalnim izborima. Kako su prošli na predsjedničkim izborima, tako će proći i na lokalnim izborima. Rezultati lokalnih izbora uvelike ovise o potezima koje će povući Milanović. Politički analitičari, a podsjećam da je većina tih analitičara angažirana u političkim kampanjama, tvrde kako postoji razlika između parlamentarnih, lokalnih i predsjedničkih izbora. Naravno da ta razlika postoji, ali isto tako je jasno da je u jednoj maloj zajednici kao što je to hrvatsko društvo, tu razliku moguće svesti na minimum.

Moguće je, a to ovisi isključivo o Milanoviću i umješnosti stranaka ljevice, lokalne izbore pretvoriti u nastavak predsjedničkih izbora. Na predsjedničkim izborima smo birali između Milanovića i Plenkovića, baš kao što smo na parlamentarnim izborima birali između Milanovića i Plenkovića. Nema razloga, osim Milanovićeve slabe volje, da i lokalne izbore ne svedemo na izbore između Milanovića i Plenkovića. Na parlamentarnim izborima Milanović je, posve naivno, povjerovao desnici da ona želi srušiti Plenkovića. Desne stranke su u kampanji govorile protiv Plenkovića, birači su glasajući za njih ujedno glasali i protiv Plenkovića, da bi, nakon izbora, zastupnici Domovinskog pokreta, izdajući sebe i birače, formirali koaliciju s Plenkovićem. Nije to ništa novo, to se stalno događa, riječ je o zakonitosti, stoga je iznenađujuće da je Milanović na parlamentarnim izborima pozvao birače da glasaju za bilo koga osim za HDZ. Sada je naučio na vlastitim greškama ili je trebao naučiti da desne stranke, nikada i nijedna, neće izdati HDZ.

Sraz Plenkovića i Milanovića u odsustvu

Kako bilo, Milanović će pobijediti zbog toga što ga mnogi birači doživljavaju kao člana obitelji, jednostavno je životan. Naljutio je birače mnogim potezima u prošlosti, ali su mu oni to, kao članu obitelji, oprostili. Koliko je to mudro u politici, ne bih sada. Jedan dio birača će ga birati jer naprosto ne postoji nitko drugi tko se suprotstavlja HDZ-ovoj uzurpaciji institucija. Činjenica je da svi znaju tko je Zoran Milanović i što je sve do sada radio. Iako je trenutno, zbog otmice koju sam naveo, nedostupan, nije nepoznanica. Jasno je da je on, prije svega, političko biće i da mu je potrebna politička moć koju kao predsjednik države nema, ali je može imati kao premijer. On je, kao izabrani predsjednik, na simbolički način, identificiran s Hrvatskom, Plenković to nije. Milanoviću je, voljom građana, prepuštena Hrvatska, stoga je Plenkoviću, kao operativno najmoćnijem političaru, preostalo da kruži oko toga, uvjetno rečeno, Milanovićevog prostora.

Desničari žude za time da se izvede vojska na granice. Za tim više nema potrebe jer na granici, zbog Milanovićeve pobjede, baulja politički poniženi Andrej Plenković. Milanović će predsjednički mandat, sada s punim izbornim legitimitetom jer su ga građani birali da to napravi, iskoristiti da Plenkoviću oduzme uzurpatorsku političku moć, a hoće li u tome uspjeti, ovisi i o spoznajnoj snazi onih koji imaju namjeru sudjelovati na lokalnim izborima, Lokalne izbore treba pretvoriti u još jednu rundu sukoba Plenkovića i Milanovića koji na tim izborima sudjeluju u odsustvu. To, dakako, ovisi o potezima koje će Milanović povući, ali i spoznajnoj moći kandidata na lokalnoj razini. Okvir za priču postoji, a postoje li kreativni umovi koji su toj priči u stanju dati lokalni kontekst, to je već pravo pitanje.

Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)

Tags:

VEZANE VIJESTI