Anamariju brojni zdravstveni problemi nisu spriječili da živi baš onako kako želi…
Ukratko se predstavite…
Zovem se Anamarija Vlašić, imam 31 godinu. Živim I radim u Zagrebu. Po struci sam restaurator umjetnina, kipar. Radim u HNK kao majstorica izrade rekvizita.
Recite nam nešto nešto više o vašem invaliditetu?
Nagluha sam od rođenja, prije par godina sam izvadila štitnjaču I limfne čvorove zbog tumora. Uz to sve imam i multiplu sklerozu.
Kako je teklo vaše obrazovanje s takvim zdravstvenim problemom, koliko su profesori i okolina imali razumijevanja za Vas?
Tijekom obrazovanja nisam imala neke zapreke osim što nisam mogla dosta čuti tj. pratiti nastavi. Najteže mi je bilo pratiti raspravu između učenika i profesora, ili ako je profesor bio okrenut leđima. Imala sam dosta podrške sa strane učenika i profesora.7
Anamarija Vlašić
Kako ste se snašli na tržištu rada s obzirom na invaliditet? Radite li?
Nakon diplomiranja sam rodila. Čim je prošao porodiljni bila sam u potrazi s poslom, bilo mi je teško naći posao u struci, nekako su izgovori bili moj invaliditet ili malo dijete. Najviše sam imala sreće se zaposliti u udrugama kao prevoditelj HZJ na ugovore na određeno. Na zadnjih par razgovora nisam ni govorila imam problema sa sluhom, jer sam shvatila da to dosta odbija na razgovorima za posao, nažalost. I evo sada radim u HNK, kao majstorica izrade rekvizita, gdje sam jako jako zadovoljna.
Kako Vi gledate na činjenicu da je tako malo osoba s invaliditetom zaposleno?
Činjenica je da živimo u 21. st. gdje je to još tabu tema. Zašto odmah sudimo ljude na prvi pogled. To što imamo neki nedostatak ne znači da smo manje vrijedni.
Što Vas najviše smeta kao osobu s invaliditetom?
To što smo na neki način etiketirani, a nema potrebe.
Utječe li invaliditet na Vaš društveni život?
Sada više ne utječe kao prije…
Mislite li da su osobe s invaliditetom premalo angažirane oko svog boljitka?
Primijetila sam da često aktualiziraju teme oko toga, trebalo bih još više I jače. Možemo mi to. Nema potrebe se žaliti nad nama, ne tražimo žaljenje.
Čime se trenutno bavite, imate li planove za budućnost?
Kako sam prije napisala radim u HNK. Cilj mi je završiti izobrazbu nastavnika na filozofskom. I jednog dana otvoriti obrt, I voljela bih napraviti radionice s klincima vezano za svoju struku, ali bih uz to povezala svu djecu, posvetiti na jednakost između nas. Kod djece nema te razlike u društvu, mi odrasli radimo tu razliku između nas nažalost.
Što bi u ovom trenutku poručili vladajućima u našoj zemlji kao osoba s invaliditetom?
Poručila bih da se usmjere na stvarnu inkluziju osoba s invaliditetom, osiguraju pristupačnost u svakom aspektu života i donesu konkretne mjere koje će unaprijediti kvalitetu našeg svakodnevnog života.
