Kako se približavaju predsjednički izbori, sve češće razmišljam o neprolaznom značaju Aristotelove filozofije, ona je aktualna i u ovom našem stoljeću. Nije to posebnost samo Aristotelove misli, filozofija je naprosto takva disciplina, nikada ne zastarijeva. Onima kojima je Aristotel težak za čitanjem, preporučujem knjigu Aristotelov put, autorice Edith Hall. U toj knjizi se, na krajnje jednostavan ili, kako se to danas, u ovom vremenu posvemašnjeg bijega od misaonog napora, kaže, na suvremen način izlažu temeljne ideje ovog filozofa koji je, zanimljivo, predstavljen kao filozof života. Aristotel je, da skratim, smatrao da je sreća temeljna svrha našega života. Do sreće dolazimo kada realiziramo one specifično naše mogućnosti.
Predsjednički izbori
Iako, zbog mnogih ograničenja, među kojima zasigurno prednjači ograničenje vremenom, jer jesmo vremenita bića osuđena na smrt, nikada nećemo biti u stanju realizirati sve mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju, ali to ne znači da ne možemo ostvariti upravo one potencijale koji nas vode do sreće. Sreća ne ovisi o broju, pa tako ni o broju mogućnosti, ona nije matematička nego filozofijsko-vitalistička dimenzija. Do sreće, dakle, ne dolazimo zbrajanjem mogućnosti, već aktualiziranjem nama bitnih ili upravo onih, baš naših mogućnosti. Nemoralan čovjek ne može biti sretan, sreća se ne odnosi samo na domenu naše individualne egzistencije, ona ima i društvenu dimenziju, a za zdravi društveni život bitna su forme moralnosti. Odgovorni smo prema društvu jer bez društva ne bismo mogli opstati. Toliko smo ograničeni, da nam drugi trebaju. Drugi su toliko ograničeni da trebaju nas. Naše ograničenje sadrži moralni zahtjev.
Predsjednički izbori su izbori na kojima se legitimiramo kao ograničena bića koja biraju onoga koji će nam pomoći da prevladamo neko naše individualno ili društveno ograničenje ili, ako to ne napravimo, to ograničenje će biti radikalizirano. Predsjednik države u tranzicijskim demokracijama, kao što je to slučaj s Hrvatskom, ne predstavlja državu kakva bi ona u idealnom stanju ili stanju razvijene demokracije trebala biti, on nam služi kao terapija za kroničnu bolest koja je zahvatila ovu državu. Ne biramo, ponavljam, idealnog predsjednika idealne države, već najboljeg ili najprikladnijeg predsjednika za sadašnje ozbiljenje ideje države u Republici Hrvatskoj. A koliko je ta ideja ozbiljena, dovoljno govori broj korupcijskih afera.
Naravno, naš izbor ovisi i o našem moralnom sustavu – iako ne biramo idealnog kandidata ili idealnu kandidatkinju, to ipak ne znači da možemo izabrati bilo koga. Bilo tko može biti izabran, ali mi ne možemo birati bilo koga. Ako nam je uistinu stalo do sreće države, a pitanje političkih izbora je pitanje sreće države kao, za ljudska bića, naravnog mjesta našeg života obilježenog, zbog već naznačenog nesavladivog ograničenja i upućenosti na druge ljude, onda na sve političke izbore izlazimo kao moralna bića – kako poimamo dobro odnosno što dobro za nas znači, tako ćemo i brati, baš kao što ćemo, posljedično, u takvim političkim odnosima i živjeti.
Prividni ljudi i ljudi samodostatnosti
Današnja Hrvatska je formirana sukladno poimanju dobra većine njezinih građana. Država se neće promijeniti sama od sebe – ako želimo političku promjenu, treba mijenjati poimanje odnosno izvor dobra. Aristotel smatra, a to E. Hall efektno ističe, da kada je već o različitom poimanju dobra riječ, postoje tri skupine ljudi. Prvu skupinu predstavljaju oni koji dobro dovode u vezu s fizičkom ugodom, oni smatraju da je fizička ugoda izjednačena s dobrom i sa srećom. Takvi se ni po čemu ne razlikuju od stoke – njima se politički horizont poklapa s horizontom tjelesne ugode. Kada takvi izađu na birališta, državu će izjednačiti sa štalom. Tjelesna ugoda je važna u ljudskom životu, ali samo ako ljude, shvaćene kao ljudske životinje, usmjerava prema dobru i sreća, ona je destruktivna i ponižavajuća kada se fizički užitak identificira s dobrom i srećom.
Drugu skupinu ljudi čine oni koji smatraju da su čast i javno priznanje dobro. Oni, zbog takve degradacije dobra, pristaju da se drugima prikažu u formi privida, kako bi ih ti drugi priznali i omogućili im da budu javno priznati odnosno da dođu do časti. Naravno da iz privida ne proizlazi ništa drugo doli privid – njihova čast i njihovo priznanje su zbog toga puki privid. Ovoj skupini ljudi, odnosno prividnim ljudima, pripadaju političari. Oni se biračima nude kao proizvodi PR agencija. Mi na biralištima, uključujući i ove predsjedničke, biramo proizvode privida, oni nam se besramno nude s jeftinim lažima kako bismo im mi dali čast i ugled. Kada im to damo, njima će biti dobro, a dobro će biti i onima koji pripadaju prvoj skupini, dakle onima iz političke štale, ali samo pod uvjetom da je izabran netko iz njihove štale.
Treću skupinu predstavljaju ljudi, suvremenim rječnikom rečeno, samodostatnosti. To su oni koji upotrebljavaju um težeći prema istini i znanju. Prva i druga skupina ovisi o onima i onome izvan njih, dok ljudi treće skupine ovise o sebi samima, zato su i samodostatni. Samo iz dobra samodostatnih ljudi može nastati dobra država, a ako takvih ljudi nema dovoljan broj, država će djelovati po načelu više ili manje funkcionalne štale u kojoj, da ironija bude veća, ima poneko rezervirano mjesto za one koji teže da u štali uživaju ugled i čast. Zbog štale se ne isplati žestiti, ali je se može, već kada postoji, duboko uznemiriti.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
