Nermin iz BiH nam govori o svom životu s invaliditetom u susjednoj nam državi…
Ukratko se predstavite.
Nermin Kožo, rođen 17.1.1986, od podataka bitan je taj dio da sam u kolicima od 1989 godine, auto me udarilo! Udarilo me dok sam se vraćao s mamom iz vrtića, toga se i ne sjećam jer sam bio mali, a bio sam i u komi poslije nesreće ! Sreća u nesreći je ta što i ako mi je kičma pukla visoko, hvala Bogu funkcija ruku je ostala 100%, dijagnoza paraplegija.
Čime se bavite, studirate, radite?
Ne radim, studirao nisam! Poslije srednje škole sam imao nekih operacija zbog kojih nisam mogao studirat! Tako da kad sam sve te operacije završio, nije mi se ni studiralo! Inače operacije su sve bile oko kičme, jer se krivila, sad imam 3 šipke i 20 šarafa u leđima! Tako da i ne radim, zbog tih šipki ne želim da “forsiram” leđa, da sjedim po 8 sati u komadu… Tako da trenutno samo uživam i pokušavam iskoristiti život na najbolji mogući način!
Tko Vam je najveća podrška u svemu?
Najveća podrška u životu jeste obitelj – roditelji, sestra! Ostalo je sve prolazno, ali obitelj podržava uvijek.
Što sve Vaša dijagnoza nosi sa sobom? Opišite nam malo Vašu dijagnozu – kakva je to dijagnoza.
Dijagnoza paraplegija! Nosi sa sobom oduzetost donjih ekstremiteta, sreća pa ruke rade…
Da li Vas Vaša dijagnoza sprječava u obavljaju svakodnevnih aktivnosti, društvenog života i svega što radite? Je li Vam ista umanjila kvalitetu života?
Dijagnoza me ne sprječava ni u čemu, u smislu običnih životnih stvari, otežava sve, ali ne sprječava ništa! Naravno osim igranja nogometa, to ne mogu :))
Koji su Vaši planovi za budućnost? Gdje se vidite za nekih 10 godina? Čime bi ste se voljeli baviti?
Vidim se BiH gdje sam i sada, jer sam vezan zdravstvenim osiguranjem za matičnu zemlju! A volio bih otići u Aziju kad bi imao priliku… Možda sebi kupim kamp kućicu jer mi je to želja, pa budem putovao po Balkanu, ono, svaki dan negdje drugdje! Jer Balkan je prepun divnih mjesta i mnogo lijepe prirode.
Imate li koji hobi? Kako provodite slobodno vrijeme?
Hobiji su mi izlasci, i hobi su mi žene… Možda je glupo reci da su ti žene hobiji, ali meni jesu! Jer ne vežem se ni za jednu, a isto tako ni jedna za mene… Jednostavno uživamo dok smo zajedno, a čim to uživanje postane dosadno, razdvojimo se, i opet u krug, nova žena, nova avantura! One žele da vide kako je biti s nekim u kolicima, a ja im s zadovoljstvom to priuštim.
Koliko su zakoni na strani osoba s invaliditetom u BiH?
Zakoni sto se tiče civilnih i ratnih žrtava rata poprilično su sređeni, dok mi koji smo nastradali prije rata imamo skroz malo primanja, čak nemamo ni penziju, evo npr. Ja nemam, ni mirovinu ni invalidninu.
Koja Vam je glavna “misao vodilja” u životu i zbog čega?
Život je jedan, život je takav kakav jeste, nekom idealan, nekom težak, ali ga svako treba iskoristi na pravi način, i tako i ja ovaj svoj život na 4 kola.
Koju bi poruku poslali svima koji se nalaze u sličnoj ili istoj situaciji?
Da se ne zatvaraju u sebe, da se ne stide sebe, da uživaju u životu, da se druže, vole i budu voljeni.
Što se sve po Vama u BIH mora pod hitno mijenjati da bi OSI mogle imati život kakav zaslužuju?
Kao sto sam rekao, mi prijeratni invalidi nemamo nikakva prava… Prije svega izjednačiti sve invalide, jer osoba s invaliditetom je osoba s invaliditetom, ne bitno kako i kada je nastao taj invaliditet! I u dobroj mjeri treba prilagoditi infrastrukturu svima, pa i nama u kolicima.
Nermin Kožo
