Nakon svakih izbora, pa tako i ovih predsjedničkih, otvaraju se rasprave o tome tko je pobjednik, a tko gubitnik. Već sam govorio da je na parlamentarnim izborima Zoran Milanović bio metafizički kandidat, dok je na predsjedničkim izborima Plenković preuzeo tu ulogu, stoga je jasno tko je pravi gubitnik ovih izbora – nesumnjivo Andrej Plenković. Nisu svi glasači glasali za Zorana Milanovića zbog toga što su željeli da on pobjedi, nego je dio njih glasao zbog toga što su željeli da Andrej Plenković bude poražen, a da je upravo on gubitnik, jasno je iz njegove reakcije. U psihologiji je poznata regresija, ona, najkraće, označava nazadovanje odnosno povratak u neku nižu razvojnu fazu. Da je Plenkovića zahvatila regresija, potvrdila mi je i jedna uvažena psihologinja. Ona smatra da se Plenković, zbog nemirenja s porazom i nemogućnosti da zrelo prihvati rezultate izbora, vratio u dojenačku fazu. I zbog toga je opasan – za sebe i za hrvatsko društvo.
Stranački adolescenti
Da smo nezrelo društvo, nije nikakva novost, ali da pristajemo da nam politike kreira dojenče, to je ipak, čak i kada je riječ o nama, previše. Plenković je najprije, kada su ga rezultati izbora vratili u adolescentsku fazu, izjavio kako je Dragan Primorac postao predsjednički kandidat jer to nitko u HDZ-u nije htio biti?! Poznato je da je adolescencija razdoblje između djetinjstva i odraslosti, nju, među ostalim, karakterizira, emocionalno odvajanje od obitelji, no, koliko vidimo, Plenković krivi političku obitelj jer je ona izabrala Dragana Primorca. On nije bio njegov kandidat, nego kandidat obitelji – predsjedništva stranke, glavnog odbora itd. Adolescentsko lišavanje odgovornosti nije toliko opasno, ono čak, kada je riječ o stranačkom političkom životu, odgovara istini.
Sve političke stranke funkcioniraju na adolescentski način, stranački ljudi su vječiti adolescenti. Predsjednici stranaka umišljaju da su ovladali integracijom, da su se osamostalili, odvojili od obitelji, da samostalno odlučuju o sebi, ali i o drugima. To, naravno, ne odgovara istini. Član stranke, neovisno o tome služi li stranci kao statist na stranačkim skupovima ili tu stranku predvodi, ne predstavlja zrelu osobu. Stranački ljudi su nezreli, nesigurni i nesamostalni adolescenti. Na pragu su zrelosti, ali taj prag ne mogu prijeći. Budući da se nalaze na granici samostalnosti, umišljaju da su samostalni, ali ništa više od toga.
Pogledajmo samo predsjedničku kandidatkinju Mariju Selak Raspudić. Njoj je svaka rečenica započinjala time kako je nezavisna i nestranačka kandidatkinja, da samo takva osoba može donijeti političku promjenu, a razvidno je da će nakon neuspjeha na izborima formirati političku stranku. Politička nestranačnost i nezavisnost će završiti u stranci odnosno u političkoj adolescenciji. Ni ona ni oni koji je podržavaju, a i izdašno financiraju, u tome ne vide nikakav problem. Riječ je o adolescentima koji se nisu osamostalili. Oni imaju koncepte zrelosti, ali ne i iskustvo. Vrlo je lako predvidjeti što će se u tom svijetu dalje događati, tko će privremeno ojačati, a tko će proći kroz agoniju nestanka s političke scene.
Osvetoljubivo dojenče
Dragan Primorac će s te scene nestati, ne zbog toga što se razlikuje od onih koji okružuju Plenkovića, nego zbog toga što će javnost, a i samog Plenkovića, podsjećati kakav gubitnik je Plenković. Njemu je previše i to što je Zoran Milanović pobijedio, ne može se nositi s Draganom Primorcem, koji je, religijskim rječnikom, Plenkovićev dvojnik, nešto poput sjene. On ga užasava jer ga podsjeća na to da mu slijedi politička smrt. Baš kao što se većina ljudi užasava mrtvih tijela jer ih doživljavaju kao smrt, a ta smrt i njima prijeti, tako i Primorac, kao nitko drugi na političkoj sceni, jer je jedino on, u naivnosti ili nerazumnosti, pristao biti Plenkovićev dvojnik u srazu s Milanovićem, Plenkovića podsjeća da mu slijedi politička smrt. I kako na to reagira Plenković? Kao svako dojenče – plače, vrišti, doziva roditelje da ga utješe i majku da ga podoji.
Jučer smo, u Plenkovićevim izjavama nakon višesatnog stranačkog sastanka, imali prilike slušati i gledati prestrašeno dojenče koje krivi medije što nisu sav prostor dali Primorcu, nadalje, ovo dojenče sebe vidi kao žrtvu zlih struktura koje su na njega, zbog toga što je dobar, izvršile atentat (napominjem da je on s onima koje je proglasio, u političkom smislu, odgovornima za taj atentat, sada u koaliciji), dok se Milanoviću sve prašta. Političko dojenče je birače svelo na roditelje, a Milanovića na brata s kojim se nadmeće jer mu se čini da roditelji više vole tog zlog brata nego njega.
Primorac je tu nebitni dvostruki gubitnik, a to je sudbina svih neuspješnih dvojnika. On je izgubio kao Dragan Primorac i kao Andrej Plenković. Političko dojenče ne bi ni trepnulo da je Dragan Primorac izgubio samo kao Dragan Primorac, no ono mu drugo gubitništvo ne može oprostiti. Forenzičar se sada može baviti forenzikom dvojnika, sjene i političke adolescencije, a naš problem i dalje ostaje političko dojenče. Ono će nam se osvećivati zbog toga što smo, kao roditelji, iskazali veće simpatije prema njegovom neposlušnom bratu, nego prema njemu.

Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)