Dragan Primorac toliko je loš kandidat za predsjednika države, da se u novom broju Nacionala iznosi spekulacija o tome kako je Marija Selak Raspudić rezervna predsjednička kandidatkinja ove patogene stranke koja sustavno uništava sve institucije ove nesretne države. Nesumnjivo je da je Primorac kandidat po mjeri Andreja Plenkovića. Plenković naprosto bira servilne ljude obilježene aferama, njemu trebaju ljudi s greškom jer u odnosu prema njima on izgleda moćno, veliko, jako i moralno. Plenkoviću treba privid moći, on zapravo traži ljude koji se ni po čemu bitnome ne razlikuju od njega, osim po kontekstu.
Padre Plenković
Primorac se ni po čemu ne razlikuje od, primjerice, ministra Šime Erlića, čiji otac je nepravomoćnom presudom osuđen za ozbiljna kaznena djela, ili Mislava Hermana, čija majka je, zbog toga što je stara, oslobođena služenja zatvorske kazne. Kakve veze imaju djeca s roditeljima? Nikakve, ali sva ta djeca – od Dragana Primorca, preko Šime Erlića, do Mislava Hermana ili pak, da ga ne preskočim, Marka Milića – imaju veze s Plenkovićem. On bira ljude s obiteljskim pedigreom posluha roditeljskoj figuri, kako bi lako mogli udovoljiti njegovoj namjeri da u njemu vide oca. Plenković to traži jer, iz vlastitog iskustva, zna da se poslušni sinovi nikada ne mogu osloboditi osjećaja nedostatnosti pred dominantnim roditeljem.
Istina je da se oni protiv Plenkovića neće pobuniti sve dok je on politički jak. Kada oslabi, samo će ga zaboraviti i besramno iskazati lojalnost novom predsjedniku stranke koji će im postati novi otac s ograničenim rokom trajanja. Tako naprosto djeluju besramna djeca čiji roditelji su iskoristili prvobitnu akumulaciju kapitala. Naivna ljevica smatra da se djecu ne smije prozivati zbog onoga što su učinili njihovi roditelji. Slažem se, ali samo ako ta djeca neće naslijediti imovinu svojih roditelja i ako ti roditelji, zbog političkih pozicija djece, nisu umakli pravdi. Hermanova majka neće ići na odsluženje zatvorske kazne, oslobođena je toga zbog starosti, dok će Erlićev otac, makar po nepravomoćnoj presudi, kaznu odslužiti radom za opće dobro.
Ova država ima sistemsku grešku, iluzorno je očekivati da je državu moguće popraviti zatvarajući oči pred tom fundamentalnom greškom. Nije, država ima ozbiljnu grešku, ona je nastala kao stranačka država po mjeri patogenih roditelja i njihove servilne djece. Sve ih povezuje pripadnost stranci koja se potpuno identificira s državom. Nije to ništa novo, i bivša država je bila potpuno identificirana s vladajućom strankom koja, isto tako, nije imala alternativu. Jednopartijski sustav je manje značajan, puno značajnija je mentalitetska osnova ljudi s greškom – njima treba politički sustav bez alternative.
Stranačka država
Sadašnja država je ustrojena po istom modelu, ovo je država HDZ-ova. Nevolja stranačkih država je da one traju koliko traje i stranka. Očito je da građanima Hrvatske do ove države nije stalo niti malo, jer da jest, zasigurno ne bi uporno i tvrdokorno birali HDZ. Čak i kada, ona dva puta, navodno nisu izabrali HDZ, ipak jesu – kažnjavali su HDZ. Račanova i Milanovićeva vlada nisu imale političku moć, one su bile u funkciji privremenih pedagoških mjera, blago upozorenje HDZ-u. Što je najgore, i Račan i Milanović su se s time pomirili, njihove politike su patile od identitetske krize i manjka odvažnosti. Kako bilo, opis političkog života Hrvatske stane u jednu rečenicu: građanima je bitno da iskažu posluh HDZ-u u dostatnoj mjeri da ova stranka vlada Hrvatskom, dok je oporbi bitno da iskaže neslaganje s HDZ-om u mjeri koja ne ugrožava ovu stranku da neometano vlada Hrvatskom.
Uloge su zadane, očito je da ni građani ne žele formirati novu političku opciju, i to onoliko puta koliko treba, sve dok nastane nešto novo, nešto izvan sustavne greške. Na svakim izborima treba birati nešto novo, sve dok se stanje ne promijeni. Tako bi, da je građanske svijesti, trebalo biti. Budući da tako nije, očito je da građanima odgovara postojeće stanje. Ipak je to njima poznat svijet, a vrlo malen broj ljudi se odvaži riskirati i birati ili stvoriti nešto novo jer to znači napuštanje poznatosti, pa makar ta poznatost bila i ustajala. Ne treba se zbog toga uzrujavati. U ovoj baruštini je makar lako prepoznati umne ljude. Oni se ne trude oko očitog i ne živciraju se zbog tuđe slabosti, gluposti i jada.
Platon je, alegorijom o špilji, pokazao kako završe oni kojima je stalo do toga da ljude upozore na pravu istinu kako život ne bi nastavili provoditi u nedostojnom prividu. Istina nije ljudska kategorija, ljude treba uspavljivati pričom koja sadrži njihove laži. Zadatak umnih ljudi nije da istinom probude one koji istinu ne mogu podnijeti, nego da ih uspavaju. Ljudima laži ne donosi se istina, njima pripada laž, laž im treba i dati. No, onima kojima je stalo do istine, od istine ne smiju odustati. Onima kojima je stalo do drugačijih, novih politika, od progresivnih politika ne smiju odustati. Zalažem se za to da svatko dobije ono što traži i što zaslužuje. Baš kao što nitko ne smije nad nama izvršiti nasilje, primjerice grubim lažima, tako ni mi ne smijemo nad drugima izvršiti nasilje čistom istinom.
Tko je, dakle, pravi a tko alternativni kandidat HDZ-a na predsjedničkim izborima? Posve nebitno. Ionako ne biramo istinu, vodit ćemo se kriterijem čiji je netko ili koliko i kako taj netko može otežati ili olakšati politički život nezrelom premijeru posve potonulom u figuri alternativnog oca djeci prvobitne akumulacije kapitala.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
