Svake prve subote u mjesecu jave se molitelji. Njihova prisutnost se očekuje, na njih smo se toliko navikli da ih mnogi više i ne primjećuju. U tome ima ironijske pravde. Gotovo da se ne razlikuju od hidranata na ulici – tu su, ali ih mnogi ne vide jer ih i ne gledaju odnosno vide ih samo oni koji ih ciljano pogledom traže. Nekoliko puta sam pisao o moliteljima, uvijek pod vidom zajamčenog prava na slobodu vjeroispovijesti, to pravo im i dalje pripada, neovisno o stupnju i kvaliteti njihove vjere. Molitelji konzumiraju to pravo, a da bi se neko pravo uživalo, trebaju drugi koji će to pravo priznati. Ironija je da se molitelji pozivaju na sekularno društvo, oni sa svakim pokleknutim koljenom, sa svakom izgovorenom molitvenom formulom, afirmiraju sekularnost, ne sakralnost, jer im sekularna država jamči pravo na slobodu vjeroispovijesti. Ovo pravo pripada sekularnom civilizacijskom dosegu poznatom kao poštivanje ljudskih prava. Sekularna država omogućila je pravo na slobodu vjeroispovijesti, a ne religijske zajednice, one imaju problem sa slobodom. Kada vidim molitelje na trgovima, ne vidim ništa sakralno, riječ je demonstraciji sekularnosti. Molitelji su zapravo aktivisti sekularne države. No, nisu samo to, oni su mnogo više od toga, oni su prvorazredni performeri ateizma.
Performeri ateizma
Nitko od nas ne zna, niti to može znati jer ne postoji prikladni instrumentarij da se to sazna, jesu li molitelji na ulici uistinu vjernici ili zloupotrebljavaju pravo na slobodu vjeroispovijesti kako bi poslali političke poruke. To i nije toliko bitno. Politika je, za razliku od vjere, prizemnija i samim time daleko brža u postizanju željenih ciljeva. Cilj vjere je eshatonsko zajedništvo s bogom. Nevolja s bogom je što ne znamo postoji li u sebi ili samo po vjeri vjernika. Rješenje ove enigme nalazi se s one strane granice smrti. Sve i da ima boga, vjera granicu smrti ne prelazi, ona umire s čovjekom. Vjera je prožeta smrću, stoga sadrži sumnju, neizvjesnost i rizik. Vjernici vjerom riskiraju. Molitelji na ulici ne riskiraju, oni konzumiraju sekularna prava. Vjera je, kako je to Pascal naglasio, egzistencijalna oklada.
Kada već upotrebljavam metaforu klađenja, onda toj metafori treba dati svu puninu prostora, ne treba je ničim ograničavati. Ako je vjera oklada, a jest, onda su crkve kladionice. Svećenici su upravitelji kladionica, oni zarađuju na okladama, neovisno o konačnom rezultatu. Ono što je sigurno je da kladionice ne trpe materijalnu štetu, štoviše, one na vjernicima, kao redovitim, pasioniranim posjetiteljima kladionica, višestruko zarađuju. Primaju uplate direktno od ovih egzistencijalnih ovisnika, ali budući da se pozivaju na broj vjernika, oni i od države kojoj ti okorjeli kockari pripadaju i koju svojom političkom voljom stvaraju, zahtijevaju da financijski sudjeluje u troškovima ovog specifičnog klađenja. Riječ je, naravno, o klađenju na život i smrt, iako, ponavljam, vjera nema snagu nadilaženja smrti, ona smrt promatra kao život.
Molitelje sam nazvao performerima ateizma zbog sljedećih razloga. Pretpostavimo da bog uistinu jest. Koje su njegove ovozemaljske karakteristike? On je nevidljiv, šutljiv, njegovo djelovanje se prepoznaje u odsustvu djelovanja odnosno u onome što jest iščitava se njegova simbolička prisutnost. On, dakle, djeluje interpretativnim ljudskim zahvatom, njegovo djelovanje nije prezentno, ne može ga se dokazati. Ako je bog nevidljiv, onda i vjera treba biti nevidljiva. Vjera i jest nevidljiva, a za vidljivost vjere zalažu se samo ateistički performeri s političkim odnosno protureligijskim predumišljajem. Ako bog jest, nevidljiv je drugima, ne i sebi, onda i vjera, po svojoj naravi, biva vjernicima vidljiva dok je drugima nevidljiva. Za vidljivost vjere drugima zalažu se oni koji nemaju vjere, oni koji nisu vjernici u sebi, a htjeli bi da ih drugi smatraju vjernicima.
Lažni vjernici
Pogledajmo najnoviji slučaj poznatog redovnika osumnjičenog za seksualno uznemiravanje maloljetnika i njegovog nadređenog, osumnjičenog za povredu djetetovih prava. Ako su oni uistinu počinili ova kaznena djela, razvidno je da su se drugima predstavljali kao vjernici, do toga im je stalo jer su od toga lažnog predstavljanja imali korist, a znali su da nisu vjernici, jer se vjernici nalaze u odnosu s bogom i ne mogu biti u predatorskom odnosu s maloljetnicima. Oni su znali tko su, njihove žrtve su također znale tko su i što su ovi lažni vjernici. Lažni vjernici uvijek iza sebe ostavljaju žrtve, njihove žrtve znaju da oni nisu vjernici. Žrtve lažnih vjernika ne bore se protiv vjere, nego protiv lažnih vjernika koji laganjem o vjeri iza sebe ostavljaju žrtve. Istinska vjera je vidljiva vjernicima, dok je laž o vjeri vidljiva žrtvama tih lažljivaca.
Nadalje, ako bog jest, on komunicira tišinom, onda i vjernici na autentičan način komuniciraju s bogom u tišini i s tišinom. Molitelji na ulici, ali ne samo na ulici, takvih glasnih lažljivaca ima u kojekakvim udrugama i političkim tijelima, komuniciraju govorom, i to agresivnim govorom koji od boga nešto zahtjeva – od toga da društvo postane kršćansko do toga da se žene upristoje i podlože muškarcima. To nije molitva, to je svirepi napad – na boga, društvo i žene. Istinski molitelji prepuštaju se tišini u kojoj je brižni, za čovjeka zainteresirani bog prisutan, lažni molitelji nasrću na svijet želeći u njega uvesti nasilnog boga. Ateisti nisu oni koji ne vjeruju u boga, nego oni koji svojim činima, lažnom vjerom i nasilnom molitvom negiraju boga. Zbog navedenog, ali ne samo zbog toga, molitelje na ulici doživljavam kao performere ateizma. Molitelji na ulici negiraju samu bit molitve, a samim time negiraju i boga.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
