Čovjeka nije moguće zamisliti bez odgoja, a odgoj nije zamisliv bez kulture. Kultura je konstitutivni element onoga što jesmo, a uvijek jesmo pojedinci ali i društvena bića. Kultura nam, a ne puka biologija, određuje bit, ono što mi jesmo. Pravi odgoj vodi računa o tome da se razvijamo na individualnoj razini, ali da se, budući da odgoj podrazumijeva dinamizam onoga tko odgoja, pa se odgajanjem i on mijenja, razvija i društvo. U redovitim okolnostima, prve lekcije iz odgoja daju nam naši roditelji i to kao baštinici neke kulture. Kulturu ne obilježava samo jezik i povijest odnosno svijest o tome da pripadamo nekoj jezičnoj, nacionalnoj ili religijskoj zajednici, nego i kritičnost, kreativnost, nadilaženje dogmi. Koliko su roditelji kulturni, toliko će biti i dobri roditelji. Dobri roditelji ne odgajaju djecu da budu zarobljenici kulture, to čine nekulturne roditeljske životinje. Te životinje rađaju djecu kako bi opstala vatra na ognjištu njihove mrtve, lažne, ubojite kulture.
Iako prve odgojne lekcije primamo u obitelji, prvenstveno od roditelja, roditeljski odgoj pati od dva nedostatka – jedan nedostatak proizlazi iz toga da roditeljima nije stalo do djece, a drugi da im je do djece previše stalo. Onima kojima nije stalo do djece već sam spomenuo, nazvao sam ih nekulturnim ljudskim životinjama. To su roditelji koji djecu rađaju uglavnom zbog nacionalnih ili religijskih razloga. Sama djeca su tu potpuno efemerna. Za političare je, primjerice, bitno da postoje ovakvi primjerci ljudskog roda – sve dok takvih ima, oni mogu izazivati ratove. U tim ratovima će ginuti djeca, a nekulturne ljudske životinje će biti ponosne što im je dijete dalo život za domovinu. Domovina ne traži žrtve. Istinska, ljudska domovina se užasava žrtava i ratova, ona žrtve komemorira, na njima ne parazitira. Neljudske domovine se ponose ratovima. Zašto je tome tako? Pa zato što na svijetu nema dovoljno roditelja, dok nekulturnih ljudskih životinja ima napretek.
Istina je da u svim ratovima, prošlim i sadašnjim, ginu jedva punoljetna djeca jer oni još, posve nekritički jer vjera je nekritička djelatnost, vjeruju u ideale. Ti ideali su, nažalost, posredovani manipulacijom. Mladost je spremna, zbog ideala, izložiti život. Mladost je takva u svim ratovima, zato je i naivna. Dok oni ginu za ideale i zbog ideala, političari se bogate, oni ne ginu, baš kao što ne gine nitko njihov. Njihova djeca su izvan dohvata rata. Tuđa djeca će ginuti za njih, njihovu obitelj, ali i, što nije nuzgredno, za imovinu koju su stekli politikama rata. Ne-roditelji će s ponosom isticati kako su im djeca dala život za domovinu te da nema te žrtve koju domoljubni ne-roditelji nisu spremni podnijeti ako se njome jača, čuva, brani ili oslobađa domovina. No, je li smrću njihove djece uistinu ojačana, sačuvana, obranjena i oslobođena domovina? Ne, obranjen je prostor za političko iživljavanje i pljačku – svugdje i svagda. Na takvom prostoru ubijena je kultura, a samim time i odgoj. Na takvom prostoru odgajaju se nasilnici iza kojih stoje ne-roditelji.
Ne-roditelji smatraju da su država i bogovi iznad svakog čovjeka, pa onda i iznad njihove djece, ali i da su njihova djeca iznad druge djece. Zbog toga nisu u stanju biti roditelji, zbog toga i nisu roditelji, oni su, u doslovnom smislu, ne-roditelji. Pravi roditelji vode računa o dobru djeteta, a ne o dobru države, političke stranke, naroda, bogova ili sebe. Oni vode računa o dobru djeteta. Takvi roditelji nisu nasilni i ne pristaju da nasilna država šutke promatra kako se nad njihovom djecom provodi nasilje, uključujući i odgojno nasilje. Ovaj zagrebački slučaj na vidjelo donosi razliku između ne-roditelja i njihove nasilne države koja, bez previše uzrujavanja, sudjeluje u institucionalnom nasilju nad djecom (ovdje mislim na svu djecu, uključujući i dječaka problematičnog ponašanja, nemojmo smetnuti s uma i da je on, time što mu se ne pomaže, izložen makar institucionalnom nasilju) i roditelja kojima je stalo do djece. Roditelji stvaraju poticajnu, kreativnu kulturu, oni stvaraju domovinu koja ne proizlazi iz ratova i nasilja, njihova domovina je domovina sigurnog djetinjstva za svu djecu. Za takvu domovinu se bore zagrebački roditelji. Takvih roditelja i takvih domovina nam treba. Domovina nije mjesto na kojem se odgajaju budući vojnici, ona je sigurno mjesto za djecu.
Koji je onda nedostatak s roditeljima kojima je previše stalo do djece? Pa taj što ih nema dovoljno, da ih ima, imali bismo domovinu po mjeri djeteta.