Predstojeći izbori za predsjednika Republike Hrvatske nesumnjivo su najzanimljiviji izbori, ali ne zbog neizvjesnog rezultata, već sada možemo pretpostaviti kako će oni završiti, nego zbog toga što su ovi izbori oslobodili emocije i, u odnosu na nedavno održane parlamentarne izbore, izokrenuli uloge. Na parlamentarnim izborima je Zoran Milanović, s pozicije predsjednika RH, vodio kampanju protiv HDZ-a, a sada Andrej Plenković, s pozicije predsjednika vlade, vodi kampanju protiv Zorana Milanovića, i to kao sadašnjeg (aktualnog) i budućeg (mogućeg) predsjednika. Kada nekome negirate ono što aktualno jest, ali i sve ono što može biti, nesumnjivo vas pokreće mržnja. Mržnja nije ništa drugo nego nemirenje s time da netko ima ono što smatrate da pripada vama.
Nakaze
Plenković smatra da njemu, kao premijeru, pripada predsjednik države. Zato je i kandidirao Dragana Primorca – on želi imati predsjednika države, a Dragana Primorca Plenković može imati. Razumijem mržnju, poznat mi je mehanizam njezinog djelovanja, ali mi nije jasno da nitko, zastupajući makar duh Ustava RH, ne problematizira to što Plenković zloupotrebljava ulogu predsjednika vlade kako bi se konfrontirao s Milanovićem. Kada je to činio Milanović, svi su progovorili i osudili njegov čin. Priznajem, nisam naivan, ne čudi me što Ustavni sud ne propituje ustavnost ovakvog Plenkovićevog djelovanja, ne čudi me ni šutnja ustavnopravnih stručnjaka, jasno mi je da živimo u stranačkoj državi i da bi, da se kojim slučajem netko od ustavnih sudaca i ustavnopravnih stručnjaka odvaži propitivati ustavnost Plenkovićevog djelovanja prema aktualnom, a po svemu sudeći i budućem, predsjedniku države, taj ili ti bili, u već prokušanoj maniri, nazvani nakazama. Nakaze su svi oni koji zastupaju državu, građane, zakone i Ustav. Ako Ustavni sud ne obnaša funkciju koju treba obnašati u društvu, ako, dakle, u odnosu na HDZ i HDZ-ovce Ustavni sud ne želi biti nakazan, onda nema neke velike štete da Sabor i ne izabere nove ustavne suce. Štoviše, učinit će društvenu štetu njihovim izabiranjem. Ne trebaju nam bilo kakvi ustavni suci, trebaju nam, kako je to definirano u HDZ-ovom rječniku političkih pojmova, ustavni suci koji će djelovati kao nakaze.
Predsjednik države je, ma što mi o njemu mislili, a i ja često o mnogim njegovim potezima ne mislim ništa dobro, jedina osoba u RH koja, zahvaljujući izbornom legitimitetu, na najpotpuniji način predstavlja ono što hrvatska država danas jest. Kakvi su građani, a oni su, ne zaboravimo, nositelji unutarnjeg suvereniteta, takav će biti i predsjednik države. Predsjednik vlade ima krnji legitimitet, on na čelo vlade dolazi nekim, uglavnom krajnje primitivnim, oblikom političke trgovine. Plenković je istovremeno trgovac i roba, on se prodaje koalicijskim partnerima, pa je stoga roba, ali ujedno i kupuje koalicijske partnere, pa je i trgovac koju će tu jeftino kupljenu koalicijsku robu dalje preprodati, a sve kako bi ta koalicijska bižuterija na političkom tržištu bila jeftinija od njega. To mu daje privid vrijednosti – vrijedniji je od bižuterije. Kako bilo, Milanović nema krnji, nedostatni legitimitet – njemu će građani povjeriti ili mu, pak, neće povjeriti ulogu predsjednika RH. Milanović je dobio mandat da simbolizira Hrvatsku, Plenković taj mandat nema, on se, zahvaljujući trgovačkom umijeću, odnosno svojoj nedosljednosti kao i nedosljednosti Domovinskog pokreta, još jednom dokopao mjesta predsjednika vlade. Ne zaboravimo da on za to nema ni najmanji izborni legitimitet.
Domovinski pokret je dobio glasove birača na kritici Plenkovića, perjanice ove rasute stranke su ga proglasili izdajnikom i kleli su se u to da ga ni u najluđim snovima neće podržati. Birači su, dakle, birali Domovinski pokret koji je protiv Plenkovića, taj Domovinski pokret je dobio legitimitet. No, delegitimirani Domovinski pokret je omogućio Plenkoviću da obnaša, suprotno volji birača, funkciju predsjednika vlade. Milanović ima izborni legitimitet, on je, uostalom, u kampanji ponudio svoj karakter, stoga i političke posljedice njegovog karaktera imaju izborni legitimitet. Plenković nema legitimitet da bude ono što umišlja da jest, on ima izborni legitimitet samo kao zastupnik u Hrvatskom saboru, sve ostalo je stekao promovirajući barbarsko načelo nepripadne političko-imovinske koristi. Milanović zato simbolizira hrvatsku državu, a Plenković simbolizira političku trgovinu.
Izborni legitimitet
Budući da, makar prema Ustavu, vlada i predsjednik zajednički kreiraju vanjsku politiku, predsjednik, nadalje, ima i ulogu vrhovnog vojnog zapovjednika, a zadužen je i za uredno funkcioniranje rada državnih tijela, onda bi, u slučaju da Milanović pobijedi, Plenković kršio volju građana ako se, u navedenim područjima ne bi usklađivao s onim što su građani, birajući Milanovića, izabrali. U tom slučaju bi, osim ako nije politička kukavica, trebao dati ostavku i isprovocirati nove izbore na kojima bi od građana tražio politički legitimitet – legitimitet trgovca koji dolazi nakon Milanovića. Ako to ne napravi, pristaje igrati ulogu beskrupuloznog gubitnika koji se grčevito drži za ono do čega je političkom trgovinom došao. Od istovremenosti kupca i stvari, postat će trofej u rukama čovjeka koji je izabran da se u njega, na simboličkoj razini, nastani hrvatska država.
Ako vam do sada nije bilo jasno zašto je Plenković fiksiran na Milanovića, sada bi vam trebalo biti – izborom Milanovića, Milanović predstavlja Hrvatsku, a Plenković sitnog političkog trgovca; Milanović postaje pobjednik koji svakodnevno, u sljedećih pet godina, demonstrira tu pobjedu s najvećim izbornim legitimitetom, a Plenković postaje i, što je posebno nedostojanstveno, pristaje biti trofej u Milanovićevim rukama.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
