Uzimanje rata, bilo kojeg, bilo kada i bilo gdje, za temelje neke zajednice, društva ili države, ne može rezultirati izgradnjom pozitivne stvarnosti. Rat odgovara onome što je J. Baudrillard nazvao ne-događajem, a iz ne-događaja rata nastaju politike bazirane na neprestanoj potrebi da se nekoga i nešto napada kako bi se obranile vrijednosti toga ne-događaja. Ne-događaj je, dakle, temelj koji sprječava dolazak pozitivne budućnosti. Budućnost ne nastaje iz nekog prošlog događaja, ma koliko taj događaj bio značajan, budućnost je uvijek nešto više, bolje, poželjnije i humanije. Prošlost ima smisla samo ako ne sprječava dolazak nečeg novog, boljeg, uzvišenijeg, kvalitetnijeg i poželjnijeg. Trajna, nezavršena, neprevladana prošlost samu sebe pretvara u pakao, a sadašnjost u očajno stanje lišeno svake nade.
Rat i indoktrinacija
Rat je u vremenu zgusnuta tragedija, njega treba znati, htjeti i umjeti zaustaviti. To je povijesna trauma koja opominje što su sve u stanju napraviti indoktrinirani ljudi – oni uništavaju, ruše i ubijaju. Rata nema bez indoktrinacije, a ta indoktrinacija izvire iz prethodnog rata koji nije završen. Nezavršeni rat je uvijek ne-događaj koji onemogućava dolazak budućnosti. Narodnooslobodilačka borba, kao temeljni događaj nekadašnje Jugoslavije, onemogućio je da Jugoslavija ima budućnost. Iz ne-događaja ne nastaju nove pozitivne stvarnosti, iz njega proizlazi političko nasilje i nepovjerenje. Jugoslavija je imala neke scenarije, ali svi ti scenariji su bili scenariji rata, ništa drugo nisu ni mogli biti jer su derivirani iz takvog utemeljujućeg čina nadređenog svemu ostalom. Ne-događaj rata vodi iz rata u rat, to je ne-događaj kojim se političkim nasiljem brani rat. Narodnooslobodilačka borba, budući da je pretvorena u ne-događaj kojim se dovršava povijest.
Ovo ne znači da te borbe nije bilo, da se ona nije dogodila, upravo suprotno – antifašistički pokret je bio pozitivan, on je bio osloboditeljski, svrstao nas je na stranu pobjednika, dao nam je dostojanstvo i polet, ali se potom, budući da je događaj rata postao metafizički temelj društvene i političke stvarnosti, pretvorio u tamnu tvar koja guta i samu mogućnost da se stvarnost tumači nekom drugom optikom odnosno da ta stvarnost ima budućnost. Pobjeda u ratu pretvorena je u trajni rat poništavanja stvarnosti. Neprevladani rat ušao je u stanje hibernacije, njega se u tom stanju održavalo, da bi ga se, potom, probudilo i usmjerilo prema tome da uništi samo sjećanje na pobjedu. Ratne pobjede donose vojnici, riječ je o pobjedama koje se zbivaju u ratnim vremenima. No, ne postoji ta vojska, ne postoji taj vojnik koji je u stanju pobijediti sam rat. To su u stanju učiniti samo oni koji znaju da mir nije i da ne smije biti u funkciji rata, a kada neka država i neko društvo sebe utemeljuje u ratu, tu mira nema. Miru treba neki drugi temelj.
Teza da je Domovinski rat metafizički temelj sadašnje Hrvatske, ni po čemu se ne razlikuje od teze da je NOB metafizički temelj nekadašnje države. Očekivati da će ista metoda dovesti do drugačijih rezultata, nerazumno je do boli. Domovinski rat pretvoren je u ne-događaj, a ne-događaj, sjetimo se Baudrillarda, dovršava povijest i uništava stvarnost. Kada je neki čin toliko predimenzioniran da nakon njega ne postoji niti teoretska mogućnost da se dogodi nešto veće i kvalitetnije, povijest je dovršena, a u dovršenoj povijesti više nema događaja, na djelu je ne-događaj. Ono najveće što nam se moglo dogoditi, dogodilo nam se u Domovinskom ratu. Domovinski rat je time izgubio povijesnu snagu kako bi zadobio metafizički značaj dovršavanja i prekidanja povijesti.
Budućnost
Iz Hrvatske je iselila četvrtina stanovništava. Pogađa li nas to? Ne, zato što to za nas nije događaj, rat nam je uzeo mogućnost da nešto smatramo događajem. Nama se sve bitno dogodilo u onome što nam oduzima događajnost. a to je ne-događaj Domovinskog rata. Mi se sada nalazimo u transu nedogađajnosti, svedeni smo, kao društvo koje se brani, napada i umire, na zahvalne baštinike nečega s čime je povijest dovršena i u čemu su sabrani svi snovi prethodnih generacija, a to nešto je nedogađajnost Domovinskog rata.
Razlika između Domovinskog rata kao povijesnog događaja i Domovinskog rata kao metafizičkog ne-događaja je očita: prvo pripada povijesti i, baš kao svaki povijesni događaj, ne traži da budućnost bude podređena tome događaju, dok drugo pripada političkoj volji koja brani sebe samu uništavajući mogućnost budućnosti u kojoj će ta politička volja biti smijenjena nekom drugom političkom voljom. Očekivati da ova država može imati budućnost, a ona je ostala i bez povijesti, jer je povijest dovršena političkom voljom inauguriranja rata kao ne-događaja, mogu samo bezumne ljudske pojave. Ne tvrdim da tih bezumnih ljudskih pojava nema, ima ih, uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti – ne samo kod nas, nego svugdje. Bezumna ljudskost traži ne-događaj, ona taj ne-događaj brani.
Dovršiti povijest s nečim što je izvor ne-događajnosti, jer od toga ne-događaja nije moguć neki veći događaj, ujedno znači tom izvoru ne-događajnosti oduzeti povijesni značaj. Nakon dovršene povijesti, povijesnih događaja nema, stoga je i samom Domovinskom ratu oduzeta mogućnost da bude ono što bi trebao biti – nešto što se zbilo prije nekoliko desetljeća, nešto čega se sjećamo, ali u tome ne živimo. Utemeljujući čin suvremene Hrvatske ne može biti Domovinski rat, on je jedan od mnogih utemeljujućih povijesnih događaja.
Kada i ako shvatimo da sebe ne trebamo tražiti u prošlosti, nego u budućnosti, kada i ako shvatimo da nam se bitne stvari još nisu dogodile nego će se tek dogoditi, izaći ćemo iz stanja ne-događajnosti. Tada ćemo imati prošlost, toj prošlosti će pripadati NOB i Domovinski rat, ali ćemo, kao povijesna bića, imati nešto neprocjenjivo – imat ćemo budućnost u kojoj, našom snagom, nastaju mnogi pozitivni događaji.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
