Luka Baković, Splićanin koji nas je razveselio osvojivši broncu nedavno na par olimpijskim igrama, danas govori o svojim dojmovima iz Pariza…
Otkuda ste… te kako je došlo do vašeg invaliditeta? Što se dogodilo?
Dolazim iz Splita, rodio sam bez lijeve šake.
Kako se rodila ljubav prema paraatletici i koliko dugo se bavite paraatletskom, koja disciplina je u pitanju?
Atletiku treniram 4 i pol godine. Prije sam trenirao taekwondo i onda su ukinuli moju kategoriju. Kasnije sam počeo trenirati atletiku na nagovor nekih meni bliskih ljudi.
Nastupili ste na mnogim natjecanjima. Možete li izdvojiti Vaš najdraži nastup i Vama najdraži uspjeh do paraolimpijade u Parizu?
Svako natjecanje je posebno i ima svoju čar. Tako da ne mogu izdvojiti niti jedno natjecanje.
Tko Vam je najveća podrška u životu – svakodnevici tj. bez čije podrške ne bi mogli biti to što danas jeste?
Najveća mi je podrška moja obitelj i svi moji prijatelji.
Jesu li Vam ovo bile prve paraolimpijske igre? Jeste li se uopće nadali medalji?
Da, bile su mi prve igre. Potajno sam se nadao medalji, jer sam se odlično spremio pod palicom trenera Marka Mastelića.
Kakav je sada osjećaj s broncom oko vrata?
Super je osjećaj, nemam riječi stvarno...
Imate li kakve rituale prije svakog Vašeg nastupa? Jeste li praznovjerni?
Neman nikakve rituale i nisam praznovjeran.
Što bi poručili svim osobama s invaliditetom koji se žele baviti sportom, a tek su na početku ?
Neka treniraju, uživaju u sportu. Sport je najbolja stvar.
Mislite li da Republika Hrvatska dovoljno ulaže u sport i sportske uspjehe svih naših sportaša?
Da.
Kako izgleda Vaš dan?
Svaki dan mi je različit, nemam posebnu šablonu.
Kakvi su sada planovi i ciljevi, koliko ih je ova medalja promijenila? Hoćete li malo proslaviti?
Planove i ciljeve ću ostaviti po strani na bar mjesec dana, jer sad slijedi zasluženi godišnji. Naravno, da ću proslaviti medalju…
Nasmijani Luka Baković nakon osvajanja medalje
