Milanovićevo negodovanje zbog upotrebe ustaških simbola, pozdrava i pjesama na nedavno održanom koncertu u Imotskom, što je, uostalom, već uobičajena pojava na svim Thompsonovim koncertima, podijelila je javnost, ali i predsjedničke kandidate. Javnost se podijelila na one koji domoljublje sagledavaju pod vidom kontinuiteta nacionalnog i povijesnog dostojanstva, a to je, kada je riječ o Drugom svjetskom ratu, značilo biti na strani antifašističkog, partizanskog pokreta jer su antifašisti tada branili hrvatstvo, i na one koji domoljublje vide kao disciplinu podčinjavanja, prodaje i izdaje države. To je, kada je riječ o Drugom svjetskom ratu, značilo biti na strani fašizma i nacizma odnosno na strani poltronskog, zločinačkog, trgovačkog, besramnog ustaškog režima.
Upotrebom ZSD negira se Hrvatska!
Ustaški poklič „Za dom spremni” tada je, a i sada, predstavljao one koji trguju s Hrvatskom. Ustaštvo je bilo, jest i uvijek će biti brutalna trgovina s hrvatstvom. Tamo gdje je ustaški poklič, nema Hrvatske, tako gdje je Hrvatska, nema ustaškog pokliča. Ovo isto, samo malo drugačije formulirano, stoji i u Ustavu RH. Naš Ustav je bitno protuustaški. Zbog toga se u njemu i spominje antifašizam. Hrvati su bili i jesu antifašisti, ustaše nikada nisu i nikada neće biti Hrvati. No, upotreba ustaškog pokliča „Za dom spremni” danas, ta ipak smo u 21. stoljeću, nije toliko usmjerena protiv nacionalnih manjina – da me se krivo ne shvati, jest ali ne primarno – ona je prvenstveno usmjerena protiv Hrvata i Hrvatske. Upotrebom „Za dom spremni” negira se Hrvatska. To je jedini cilj tog pokliča.
Tko su, dakle, Hrvati i gdje je Hrvatska? Hrvati su oni koji poštuju Ustav, svugdje pa i u Imotskom. Taj Ustav im, da se kojim slučajem vremeplovom ili samo misaonim eksperimentom, nađu u Drugom svjetskom ratu, nalaže da imaju nacionalnu i moralnu obvezu sudjelovati u antifašističkom pokretu i podržavati rad ZAVNOH-a. Hrvatska je – ova ista dostojanstvena, hrvatska Hrvatska – tada bila antifašistička, ona je to i sada, antifašistički identitet joj je propisan kao ustavna kategorija. Gdje je Hrvatska, tamo nema ustaškog pokliča, gdje je ustaški poklič, tamo nema Hrvatske. Stvar je jednostavna, pročitajte Ustav ili, ako vam se ne da čitati, otiđite na Thompsonov koncert – tamo ćete naći ustaški poklič, odsutnu Hrvatsku i trgovanje s hrvatstvom.
Na Thompsonovom koncertu, dakle, nećete naći Hrvatsku, tamo je neki drugi svijet, svijet trgovine. Ta trgovina često rezultira neplaćanjem poreza (ustaštvo je nefiskalizirano), nekad uzimanjem novaca da se ne pjeva, nekad pijanstvom i razbijanjem, dogodi se i poneki brak koji se poslije zaboravi i negira, ali nikad, ama baš nikad, neće rezultirati afirmiranjem mira, suživota, Ustava i hrvatstva. Ustaštvo i „Za dom spremni” su sve ono što Hrvatska i hrvatstvo nisu. Poklič „Za dom spremni” zapravo je poklič naredbe streljačkom vodu da politički i moralno ubije ovu državu.
Milanovićeva izjava o ustaškom derneku, prividno održanom u Imotskom, a koji se zapravo trajno zbiva u šatoru podignutom na tlu famozne Plenkovićeve dvostruke konotacije, nije podijelila samo hrvatsku javnost na onu koja jest hrvatska i na onu koja s hrvatstvom trguje, uglavnom bez poreznih tragova; ova izjava podijelila je i medijski forsirane Milanovićeve protukandidate. Oni su se, naime, podijelili u sebi. Dragan Primorac i Marija Selak Raspudić su, od koncerta u Imotskom, bipolarni – jesu ono što nisu i nisu ono što jesu. Bipolarni Primorac i bipolarna Selak Raspudić rekli su svašta, kako ne bi rekli ništa.
Bipolarnost i kućni odgoj…
Meni je od svih bipolarnih izjava ipak najdojmljivija ona koja tvrdi da hrvatski policajci, za razliku od jugo-milicije, provode zakone, ali da, ipak, kada je riječ o oživljavanju ustaštva, ne treba sve normirati, nešto valja prepustiti i kućnom odgoju. „Za dom spremni”, budući da je riječ o vezi nekog doma i hrvatskih policajaca, nesumnjivo, po tijeku svijesti ovih bipolarnih pretendenata neumoljive želje da ih Pantovčak odgoji dok zakoni miruju, pripada kućnom odgoju. Hrvatski policajci bi, čini se, ovom problemu trebali prići promovirajući obiteljski odgoj, a ne zakone, jer ovaj poklič, sjetite se, ne treba zakonom normirati kako ne bi upali u zamku hipernormiranja. Hipernormiranje opterećuje, dok hiperustašiziranja ima taman toliko koliko ga treba imati.
Uzimajući u obzir sve navedeno, možda bi bilo najprikladnije da policajci one koji uzvikuju ovaj poklič najprije lociraju i identificiraju, potom da ih uhite te da ih, konačno, transferiraju roditeljima, a ako roditelji nisu kod kuće, onda ih se može transferirati na Pantovčak. Tamo se, naime, odlazi kako bi se demonstrirala država kućnog odgoja, a ne država zakona. Budući da je kućni odgoj meritoran za uzvikivanje ustaških pokliča, najekonomičnije bi bilo da, ako na Pantovčak dođu Primorac ili Selak Raspudić, Thompson koncerte održava isključivo na Pantovčaku. Kada Thompson uzvikne „Za dom”, a publika frenetično uzvrati – „spremni!”, predsjednik ili predsjednica će demonstrirati snagu kućnog odgoja. Plenkovića ne treba uznemiravati, on je već toliko tvrdokorno dvostruko konotiran, da ne shvaća kako između njega i Penave ne postoji gotovo nikakva razlika. Razliku čini jedino i isključivo Igor Peterenel. Peternel je prijelazni oblik između Plenkovića i Penave.
Sve u svemu, dvostruka konotacija je poziv na bipolarnost i negiranje Ustava i to kućnim odgojem. Thompsonova publika se tom pozivu vjerno odaziva – uvijek i svugdje. Tom pozivu se odazivaju, kao što smo vidjeli, i predsjednički kandidati. Trenutni predsjednik ne pati od ove boljke, on prezire ustaška obilježja, ali nema ništa protiv desničarenja bez ustaških obilježja. O tim desničarima on skrbi, pa im redovito dijeli pokoje priznanje i odlikovanje.
No, kao što sam do sada više puta napomenuo, mi na predsjedničkim izborima ne biramo predsjednika države, nad državom je Plenković uspostavio kontrolu. Jedino mjesto ili jedini dom koji ne kontrolira je dom na Pantovčaku. U tom domu će prebivati predsjednik koji ima samo jedan zadatak – uspostavljanje odnosa s Plankovićem. Između Plenkovića i Primorca bi bila tolika sličnost, da ni Igor Peternel ne bi činio nikakvu razliku. Marija Selak Raspudić bi štitila interese svoga doma odnosno svoje obitelji, to, uostalom, stalno čini. O Milanoviću ne treba nagađati, vidjeli smo što je on sve u stanju učiniti Plenkoviću. Priznajem, u tome je jako kreativan.

Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)