Tek kada zagusti ili dogori do noktiju, kad im umalo izgori kuća, ovdašnji živalj postaje svjesniji gdje žive i tko njima upravlja, odnosno – ne upravlja. U ovom slučaju i doslovce, kada im gusta neodržavana šuma plane pred nosom i umalo im spali kuće i stanove i automobile, nekima se dogodi proplamsaj svijesti kako – nije baš dobro. Kada u gradu Šibeniku, par stotina metara od gradske bolnice, plane katastrofalan požar koji zaprijeti gradu i okolici, mnogi koji desetljećima promatraju šutke kako nesposobne i lijene štetočine upravljaju i vladaju, počinju negodovati i buniti se, pametovati… ‘Tribalo bi ovo, tribalo bi ono...’. Tribalo je odavno. Tribalo je sve ove godine ne šutjeti nego dići glas protiv nesposobnjakovića i štetočina kojima povjeravaju upravljanje njihovim životima.
Dobronamjerni i misleći ljudi već desetljećima upozoravaju kako su i na lokalnoj i na državnoj razini dolazi do erozije svega i svačega jer su na ključnim mjestima stranački podobni, nerijetko i nedovoljno obrazovani, često ‘šibicari i kokošari’ skloni kriminalu i korupciji, a ne ljudi s iskustvom, znanjem i vizijom i željom za opći boljitak.
To se odražava na svaki aspekt života: srozava se sve odreda, od zdravstva, školstva… pa sve do sigurnosti, a u koju spada i preventivna zaštita od katastrofalnih požara. U takvu preventivu spada nešto što je u kulturnom i organiziranom svijetu poznato odavno, a to je nastojanje da se okoliš održava u stanju u kojem neće biti potencijalna požarna bomba. Čiste se trula stabla, uređuju se putevi koji omogućuju prolazak vatrogasnim vozilima, postavlja se mreža hidranata iz kojeg vatrogasci mogu crpiti vodu za slučaj potrebe i kako ne bi gubili dragocjeno vrijeme za spasonosno gašenje, zapošljava se više vatrogasaca i motrilačkih službi koje spašavaju živote (umjesto stotina i tisuća izmišljenih uhljebničkih radnih mjesta).
Požari koji se događaju posljednjih godina, a posebice posljednjih dana, mnogima su otvorili oči. Mnogi shvaćaju kako u ognju može biti i spaljena i njihova imovina, i to zato što svoje povjerenje daju neradnicima i nesposobnjakovićima, a kojima ne bi trebalo povjeriti na čuvanje ni nacrtanu ovcu. Shvaćaju da im osim požrtvovnih vatrogasaca i hrabrih i srčanih i okretnih ljudi neće moći pomoći nitko drugi. A onda shvate i da vatrogasaca nema dovoljno, da su slabo opremljeni i da bi država, gradovi, općine… trebali puno više ulagati u vatrogastvo jer požari su svakim danom sve veća prijetnja, zbog sve sušeg vremena i enormnog porasta temperatura.
Požari su najveća mirnodopska opasnost za žitelje Hrvatske, posebice Dalmacije. No u organizacijskom smislu vlasti su potpuno nespremne na njih, kao što su se pokazale dramatično nespremnima u slučajevima drugih elementarnih nepogoda, potresa, oluja, poplava, te kasnije obnove pogođenih krajeva. Ugrožavaju sve: i imovinu i vrijedne šume i preostale zelene površine i poljoprivredu i turizam, jedinu preostalu gospodarsku granu koja je, vidimo sad, klimava i bez opasnih požara.
A šuma iznad Šibenika, počev od srca grada, preko šibenske gimnazije, pa Šubićevca, jedina je zelenija rekreativna zona. No danas je uglavnom posve zapuštena i da nije entuzijasta koji su mjestimično uredili šetačke i planinarske staze, izgledala bo kao svaka zapuštena džungla i pravi poligon za izbijanje požara kojeg će zbog gustiša, nedostatka puteva i blizine vode biti vrlo teško gasiti. To se pokazalo i jučer. Hrabrim gasiteljima su se munjevito pridružili protupožarni avioni. Da nije bilo njih, tko zna što bi danas ostalo od šibenskog kraja.
Neobično, u svojoj izjavi za Slobodnu Dalmaciju prvi put je o tome progovorio i Darko Dukić, županijski vatrogasni zapovjednik, valjda razumijevajući da je krajnje vrijeme da objavi što misli o zapuštenim šibenskim površinama… Prisjetio se požara iz 1988. godine koji se zapalio na sličnom mjestu kao i jučerašnji te je također ozbiljno zaprijetio Šibeniku.
-Imao sam 17 i po godina i sudjelovao sam u gašenju toga požara. Šubićevac je, međutim, u to vrijeme bio koliko-toliko održavan, bilo je starih, visokih stabala a danas je kvazi park-šuma, krajnje zapuštena, puna bolesnih, suhih stabala. Želim reći da je nedopustivo da nam na rubovima grada, pored kuća, buja neprohodna džungla, a to je baš tako. Osim uskih putova koje su utabali izletnici, na području gdje je jučer gorjelo iznad Rokića drage, čovjeku nema pristupa, umjesto da smo zadnjih 30 godina prokrčili efikasnu mrežu šumskih komunikacija korisnih i rekreativcima, a najprije za nas vatrogasce. Umjesto toga, toliko je gusto da se ni životinja ne može probiti – kaže Dukić, te, citiramo: ‘ ništa novog unazad dugog niza godina, a to je da konačno trebamo započeti s preventivnim protupožarnim mjerama.’
-Prsten oko stambenih naselja treba biti kultiviran, sve drugo je nedopustivo. Ispod samoga brda Kamenara, stari talijanski put koji ide prema bunkeru iz 2. svjetskog rata još uvijek je zakrčen nasipima da se izolira vojarna. K tome, još je toliko obrastao da ima svega 30-ak centimetara za prolaz. Druga nepregledna džungla je u kanalu sv. Ante, iza uvale Minerska. Ne džungla, nego je džungla nad džunglama. Budimo realni, šume treba uređivati i čistiti. Šubićevac, pa i NP „Krka” podjednako! Ne možemo pustiti da to ide po inerciji, da su pluća grada neprohodna. Ono što zovemo šumom samo je jedan tepih zelene džungle koje raste divlje i spontano, sa svim opasnostima koje nosi za naselja. Mislim da s pravom mogu postaviti pitanje kada će to postati građevinskom zonom? Ne mogu zaključiti drugačije, a moram reći: „Sveti Španjolci koji su uveli Zakon da deset godina poslije požara zemljište ne može postati građevinsko.” Ovo kod nas više nema nikakvog smisla. Mi vatrogasci lomimo se, ginemo na terenu svakodnevno, izloženi smo opasnostima poput zaostalih zvončića… Jučer smo to odigrali stvarno dobro i koordinirano, zatvorili smo i šibensku luku za promet da bi kanaderi neometano uzimali more za gašenje… No, izvan samih akcija gašenja požara, treba uređivati zemljišta, a oni koji to odbijaju, neka ih država konačno lupi po džepu. Ovo je totalni nered i molimo Boga da se nešto ne dogodi, a dogodi se svake godine Cijeli nam je krajolik degradiran te na pitanje kako sačuvati područja mogu jedino reći: vrlo teško ako i dalje ovako nastavimo. Zato i kažem da vatrogasci ne mogu sami!- ustvrdio je Dukić.
Rekao je mnogo toga, a sad, koliko se može pročitati po medijima, politička vrhuška, pritisnuta kritikom javnosti, među sobom prebacuje lopticu odgovornosti.
No najviše smo odgovorni svi mi koji smo pripustili takve da nam upravljaju životima.