Kod spomenika na Pisku, šibenski antifašisti obilježili su, puštanjem balona sjećanja, godišnjicu odlaska Prvog šibenskog partizanskog odreda u borbu protiv fašizma. Sedam dalmatinskih odreda partizana krenulo je tada prema oslobođenom teritoriju: Šibenski, Splitski, Kaštelansko-trogirski, Vodičko-zatonski, Primoštensko-krapanjski, Sinjski i Solinski partizanski odred, ali je samo Šibenski imao većih uspjeha. Prvi šibenski partizanski odred osnovan je 12. kolovoza 1941. na brdu Pisak , na rubu grada, a za obilježavanje 83. obljetnice njegova formiranja zaslužna je Zajednica antifašista Šibensko-kninske županije koja je organizirala puštanje balona i polaganje karanfila kod ploče sjećanja na Pisku. Da se ne zaboravi…
Prvi šibenski partizanski odred osnovan je u iznimno kaotičnoj situaciji u okupiranoj Dalmaciji u ljeto 1941., a prethodilo mu je prikupljanje i tajno pohranjivanje oružja po brdima, organiziranje diverzantskih skupina koje su izvodile sabotaže po PTT linijama i diverzije u Tvornici u Crnici te tvornici tjestenine „Inchiostri”. Kako piše Antifašistički vjesnik, u planu je bilo spajanje tri odreda sa šibenskog područja na Promini, odakle će zajedno krenuti prema Bosni.
Na brdu Pisak, nešto prije ponoći 12. kolovoza 1941. okupio se Prvi šibenski partizanski odred. Svaki njegov član zadužio je pušku, streljivo, čuturicu vode i obrok za tri dana. Raspolagali su s deset ručnih bombi, željeznom polugom i većom pilom za obaranje stupova dalekovoda i izvođenje sabotaža. Komandant Josip Polak Pepo rodom iz Pakraca, stigao je iz Zagreba još u travnju da bi pripremio ustanak u Dalmaciji, a njegov pomoćnik Slovenac Mile Ljubičić Meho dolazi u šibenski kraj zajedno s Pavlom Papom Šiljom. Svih 29 boraca Šibenskog odreda bili su Šibenčani, redom Hrvati, s iznimkom šibenskog Srbina 20-godišnjeg Milorada Radečića Miće. Bila je to u doslovnom smislu šibenska mladost, svi u 20-tima, radnici, poneki student, članovi SKOJ-a ili URS-ovih sindikata, navodi Antifašistički vjesnik.
Šibenik je tada imao oko 18 tisuća stanovnika i neprijatelju je bilo lako kontrolirati kretanje stanovništva, kamoli ne primijetiti nestanak tako velike skupine ljudi. No, mnogi su aktivisti i skojevci radili ilegalno, čak ni njihovi roditelji nisu znali što im djeca rade, pa je nekima od njih bio i problem kako da obavijeste roditelje o odlasku iz grada.
Odred se kretao polako prema Drnišu, ulogorili su se kod zaseoka Brnjica i tamo stupili u kontakt sa seljacima koji su ih upozorili na talijanskog špijuna izvjesnog Živkovića koji je prijavio Talijanima suseljane zbog posjedovanja oružja, zbog čega su neki završili u zatvoru a jedan je ubijen. U suradnji s Brnjičanima špijun je uhvaćen, izveden pred „narodni sud”, seljaci su iznijeli dokaze protiv njega i zatražili da se osudi na smrt. Sljedećeg dana je strijeljan u kanjonu Čikole.
Odred se potom, i ne znajući gdje se nalazi, ulogorio ni kilometar od karabinjerske i ustaško-žandarmerijske postaje. U Širitovcima su, naime, bili dijelovi 16. bataljuna talijanskih karabinjera i 2. ustaške oružničke pukovnije, pa je odred uskoro imao više stradalih. Prvi je stradao Stipe Ninić Anđelko, koji je štiteći pripreme odreda za proboj, zarobljen, odveden u Drniš te strijeljan istog dana. Ubrzo su od bombe nastradali Mićo Radečić te Stipe Stančić, a još dvojica su teško ranjena i uhvaćena. Jedan od njih Pavle Maksimilijanović koga su Talijani “zakrpali” i dva dana ispitivali o drugovima, sam je sebi oduzeo život. Nakon pet sati borbe, zarobljena su još dva Ninića iz Crnice, Ivo Ninić Ivas i Joso Ninić Kokan, te su sljedećeg dana, 19. kolovoza, također streljani na drniškom nogometnom igralištu.
Odred se nakon dolaska pojačanja iz Drniša našao u potpunom okruženju. Dobili su zapovijed o proboju iz obruča u pravcu Promine. Došlo je do sukoba šibenskih ustanika s nadmoćnijim neprijateljskim snagama.
Nakon proboja borci su skapavali od žeđi i gladi, neki su samovoljno krenuli u potragu za vodom i hranom, ali se više nisu vratili. Uhvaćeni su i strijeljani u Drnišu na tzv. Mijovića podvornici, po kratkom postupku. Od 18. do 20. kolovoza u Drnišu je strijeljano sedam pripadnika Šibenskog odreda, a još tri borca izgubili su 22. kolovoza, pa je Odred pao na svega 16 boraca.
Šibenski odred se na Promini zadržao pet dana tijekom kojih su saznali od mještana za pogibiju Pavla Papa i neuspjehe svih ostalih dalmatinskih odreda s kojima se Odred trebao susresti. Pajo Popović obavještava ih da Štab Drvarske brigade predlaže da ih on prebaci preko kninskog kotara u Grahovo. Iako su sumnjali u Pajino poštenje i znali su da surađuje s Talijanima on je bio jedini koji im je ponudio pomoć i kontakt sa slobodnim teritorijem. U noći s 24. na 25. kolovoza Popović je došao s još sedmero svojih naoružanih ljudi i poveo ih preko Kaldrme. Dok je glavnina odreda prelazila prugu jednom od Popovićevih ljudi “slučajno” je opalila puška, a Talijani su otvorili vatru iz mitraljeza po njima. U tom kaosu i mraku odred se raspršio na tri strane. Petorka na čelu s komandantom Polakom potpuno je izgubila vezu s ostatkom Odreda, pa su se vratili u Šibenik, desetorica se uspjela u dvije grupe dovući do Polače, a Matu Pivca koji je ostao sam na mjestu sukoba, Paja Popović je predao u zarobljeništvo Talijanima- navodi Antifašistički vjesnik. Popović je kasnije postao vođa četnika na Kosovu polju, kao talijanski kolaborant, a partizanska osveta stigla ga je u srpnju 1942. u akciji koju je vodio prvi narodni heroj Dalmacije, Ante Jonić.
Ipak, deset članova Odreda uspješno je stiglo do Bosanskog Grahova odakle im je organizirano prebacivanje u Drvar gdje su dočekani s oduševljenjem. Jer, bio je to prvi odred Hrvata koji je stigao na slobodni teritorij. Odred je oko 29. kolovoza rasformiran, a borci su raspoređeni većinom u Livanjski kraj.
Od 31 borca koliko ih je krenulo s Piska, kraj rata je doživjelo samo njih 10., dok ih je 11 poginulo u bitkama koje su uslijedile od Sutjeske do Vojvodine, u brigadama Garibaldi i po Bukovici. Miro Višić i Vlado Peran proglašeni su kasnije narodnim herojima, a njihove biste su do 1991. stajale na šibenskoj rivi, da bi s „demokratskim promjenama” bile uklonjene i deponirane u Muzeju grada gdje i danas skupljaju prašinu, daleko od pogleda javnosti…
Spomenik na brdu Pisak je bio potpuno devastiran, ploča razbijena, zvijezda sa srpom i čekićem odnesena. Djelomično je obnovljena na Dan pobjede 2010. godine, no petokraka je trajno nestala, a slova palih boraca Prvog šibenskog partizanskog odreda „vrijeme” je izbrisalo. Ipak, u Šibeniku i danas postoji ulica Putem Prvog šibenskog partizanskog odreda, a nalazi se upravo na putu kojim su prvi šibenski borci krenuli na brdo Pisak, a odatle u borbu protiv fašizma, no, jedina je takva u Dalmaciji, piše Antifašistički vjesnik.
