Koju god grupu na društvenim mrežama u kojoj sudjeluju osobe s invaliditetom otvoriš u zadnje vrijeme, uvijek se vrte isto pitanja: U koju skupinu ja spadam… imam toliko i toliko oštećenja molim vas objasnite mi. I ne bi to bilo ništa čudno da svaki put ne odgovorimo isto, jer u biti ni mi ne znamo ništa. Ne znamo u koju ćemo skupinu upasti, ne znamo kad ćemo dobiti rješenja. Zbunjeni smo, izgubljeni… a vladajući kao da su nas shvatili „zdravo za gotovo“.
Donijeli su zakon u kojem sve ono bitno nije definirano na pravi način, dakle sve ono važno je ostalo visjeti u zraku dok ne dođu rješenja koja nažalost donose oni koji nisu adekvatni i koji ne razumiju glavninu tog zakona. I što kad dobijete rješenje u kom vas se stavi u neku skupinu u koju vi ni u ludilu ne pripadate i onda se žalite i tražite novo vještačenje a, tu Vam prolazi još mnogo vremena i onda koja je svrha svega toga? Gubite vrijeme živce i svoj novac koji je i onako za ove prilike u Hrvatskoj zanemariv. Je l’ to fer? Da vam Bartolov Index odlučuje o naknadi koja je nekima jedino primanje, da vam nestručne osobe donose rješenja na osnovu nekih njihovih nestručnih procjena. Zašto kažem nestručnih? Zato što dosta osoba koje rade u centrima socijalne skrbi nisu adekvatni da donose takva rješenja a kamoli dovoljno stručne donose ih površno i uopće dovoljno ne sagledaju situaciju. Imamo mali milijun primjera za to. Upravo zbog ovakvih stvari nam je socijalna država na lošem glasu. Ako to ne želi govoriti nitko reći ću ja i to bez imalo straha i srama, jer netko mora to reći jasno i glasno pa se možda i drugi onda to budu usudili učiniti.
Zašto da mi strepimo zbog nekih rješenja, neka oni strepe zbog naših reakcija i zbog naših poteza jer oni su tu zbog nas, a ne mi zbog njih i kad to bude tako u glavama svih nas, rješenja će biti onakva “kakve ih mi zbilja zaslužujemo.”
