Samo godinu dana prije lokalnih izbora, aktualni šibensko-kninski župan Marko Jelić, doživio je možda i povijesni debakl na ( parlamentarnim ) izborima kao trenutno aktivni lokalni dužnosnik. Staro je pravilo, bezbroj puta potvrđeno, da je na izborima uvijek puno lakše onima koji su na vlasti i s te pozicije ulaze u kampanju koristeći resurse i sve prednosti koje vlast sama po sebi donosi. No, to se pravilo nije potvrdilo i kod župana Jelića. Čovjek koji je prije tri godine, u svibnju 2021. pobijedio dugogodišnjeg HDZ-ovog župana Gorana Pauka u drugom izbornom krugu, i osvojio glasove 25.458 , od ukupno 42.600, birača koji su izašli na birališta, dok je Pauk sa 16 godina staža na dužnosti župana ostao na tek 16. 366 glasova, tri godine kasnije, na parlamentarnim izborima, u matičnoj IX izbornoj jedinici, sa svojom ad hoc strankom Akcija za promjene, znakovitog, možda i ne najsretnije odabranog, akronima AP, zajedno s partnerima iz Agrarne stranke- Pokreta za hrvatsku poljoprivredu, dobiva svega 613 preferencijalnih glasova, a lista AP-a ostaje ispod 1 posto potpore, s ukupno 1995 glasova.
Žalostan je to izborni skor jednog županijskog dužnosnika koji je među prvima najavio kandidaturu za novi saziv Hrvatskog sabora i pritom uživao iznimno veliku medijsku pažnju. Čime se to Marko Jelić zamjerio biračima?
Na prošlim lokalnim izborima Nezavisna lista grupe birača- Marko Jelić bila je treća po broju osvojenih glasova , ispred nje su bili tek HDZ ( 15.219 glasova ) i Nezavisna lista Stipe Petrine (sa 7.237) koja ga je snažno poduprla i kao kandidata za župana. Iza Jelićeve liste ostao je čak i SDP koji je dobio tek 4.011 glasova, u odnosu na njegovu nezavisnu listu koja je imala potporu 6.813 birača. Da su sada lokalni izbori, Marko Jelić, međutim, ne bi uspio prijeći ni izborni prag.
Samo ilustracije radi, da bismo dočarali razmjere Jelićevog pada u samo tri godine njegova mandata na mjestu župana, treba reći da je primjerice, lista SDP-a dobila preko 39 tisuća glasova, njihova nositeljica u IX izbornoj jedinici Sabina Glasovac 10.424, a drugopozicionirani , Šibenčanin Tonči Restović, 2. 049 glasova građana. Još je znakovitije da je Most u toj istoj izbornoj jeidnici uspio dobiti 24.496 glasova, a prvoplasirani Miro Bulj 11.593. Ili, Možemo!, koji uoči izbora u IX izbornoj jedinici nije imao nikakve infrastrukture, ni ogranka ni ljudi, s nestranačkom nositeljicom liste Majom Šintić umalo je prešao prag s 4,4 posto potpore, odnosno 1825 izravno dodijeljenih preferencijalnih glasova prvoj na listi, dipl. sociologiniji i pedagogonji, dugogodišnjoj aktivistkinji civilnog društva Maji Šintić. Čak je i prvi na listi Zadranina Ričarda Nezavisnog, na području Šibensko-kninske županije uglavnom široj javnosti nepoznatog, dobio više nego dvostruko u odnosu na “živućeg” župana Jelića ( Marin Pijaca 1.472 glasa).
Toliko o statistici koja nepogrešivo, faktično govori o odnosima snaga i raspoloženju birača prema političkim opcijama i kandidatima koji su se nudili biračima. No, uspjeh ili neuspjeh uvijek su više od puke statistike. A problem Marka Jelića dominantno je izvan područja statistike, ona ga samo ilustrira kao posljedicu niza faktora koji su je takvu kakva jest proizveli.
Marko Jelić je postao župan na krilima pobjede koju je prethodno ostvario u Kninu gdje je potukao do nogu bivšu kninsku kraljicu Josipu ex Rimac ( danas Pleslić ), koja se godinama predstavljala vladaricom toga grada u koji se slijevao golem novac, najvećim dijelom na račun ratne simbolike i osebujne osobne reputacije dugogodišnja gradonačelnica Rimac . Činjenica da ju je uspio detronizirati u gradu kojim je upravljala kao nekim svojim privatnim posjedom, dala je Jeliću snažan vjetar u krila. I kad se odlučio, u dogovoru, prije svega s NL Stipe Petrine, kandidirati za šibensko-kninskog župana, a potporu mu obećale i ostale oporbene stranke, od SDP-a do Loze i Mosta, bilo je jasno da mu pobjeda ne može izmaknuti. Pogotovo jer su u tom trenutku dionice dotadašnjeg HDZ-ovog župana Gorana Pauka, kojemu se dogodio cijeli niz od profesionalnih, službenih do privatnih, obiteljskih nezgoda, značajno pale.
I kako je izgledalo, tako se i dogodilo. Jelić je pobijedio, imao je potrebnu potporu i u Županijskoj skupštini, čak se i SDP odrekao isticanja kandidature svog mogućeg takmaca za župana kako se glasovi ne bi rasipali nego koncentrirali u podršku Jeliću, i sve pretpostavke za promjene i stabilnu, uspješnu vlast koja će županiji nakon toliko godina vladavine HDZ-a donijeti neki uzlet su bile tu. Ali se nikad nisu dogodile. Ispostavit će se da Marko Jelić, po svojoj vokaciji i političkoj prošlosti izvorni HDZ-ovac, nije programiran za značajnije promjene. Naprotiv, iz perspektive minule dvije trećine njegova mandata moglo bi se s pravom reći da je Jelić bio čuvar status quoa.
Bit će to i ključni razlog za otvoreni rat s onima koji su ga prigrlili kao svoga, s Nezavisnom listom Stipe Petrine koja je istaknula, uz Petrinu, svoju najjaču kariku, Iris Ukić Kotarac za Jelićevu zamjenicu, očekujući gotovo revolucionarni zaokret u županiji. No, svojim usporenim ritmom i umjerenom retorikom koja je bila sračunata na to da svima bude prijatelj, a najslabijima može biti i neprijatelj, Jelić je svim značajnijim promjenama stajao na putu. Štoviše, kako tvrdi njegova zamjenica, i nju neutralizirao i onemogućavao u poslu i provedbi projekata za koje je smatrala da su od interesa za cijelu županiju. U tri godine mandata niti je bilo smjene HDZ-ovih uzdanica u županijskoj administraciji, osim iznimaka, niti programskih, a kamoli progresivnih iskoraka. Jedina osoba koja je s blagoslovom deklariranog vjernika i kršćanina Marka Jeliča ostala bez posla u županiji je bila, ma koliko to zvučalo nevjerojatno i cinično, najobrazovanija županijska zaposlenica s dvije diplome ( Glazbene akademije i Filozofskog fakulteta ) , i gotovo 30-godišnjim stažom u županijskoj upravi, Zlatka Kundid koja danas, zahvaljujući županu koji nije našao potrebnim intervenirati da je se ne izjuri na ulicu bez valjanih razloga i opravdanja, radi kao blagajnica u trgovačkom lancu Studenac (!? ) I sretna je što ima posao, jer je u životnoj dobi koja je, nažalost, itekako diskriminirana u ovoj navodno demokratskoj državi koja se, kažu, bori za ženska prava i rodnu ravnopravnost.
Ta priča je župana skupo stajala, ne toliko koliko žrtvu, ali danas je itekako razvidno da mu se ta njegova indiferentnost u odnosu na jednu ljudsku sudbinu, k tome sudbinu nezaštićene, neudane žene koja skrbi o bolesnoj majci, a nju nema tko ni štititi ni njezina prava zagovarati, itekako osvetila.
Šibensko-kninska županija i njezin opjevani župan Jelić, od kojeg su očekivanja bila uistinu velika, u medijima su učestalo dobivali prostor gotovo isključivo zbog razmjene rafalne paljbe Stipe Petrine, inače predsjednika Županijske skupštine, s koalicijskim partnerom NL Marka Jelića, odnosno samim županom, pri čemu se nisu birale riječi i sve je prštalo od uvreda i difamacija. Gotovo je nevjerojatno da su kod tolikog nesuglasja, pa čak i otvorenog animoziteta ( osobito Petrine prema Jeliću ) uspjeli izdržati tri godine zajedno, a danas je gotovo izvjesno da će u toj postavi dogurati i do kraja mandata.
Naravno, ne može se reći da i Petrina od toga nije pretrpio određenu političku štetu, a županija sasvim sigurno nije ni na koji način time profitirala niti nekim ozbiljnijim pomakom poentirala. Ukratko, Jelićeva vlast ostat će zabilježena kao sasvim inferiorna u odnosu na prethodne, makar i da su bile obilježene uhljebništvom, klijentelizmom, pogodovanjem itd. Ova, aktualna vlast u županiji toliko je anemična i protokolarna da ne zavrijeđuje ni pozitivne ni negativne epitete, kao da su na čelu županije bili statisti bez stvarnih ovlasti i prioriteta, poput kakvih čuvara sinekura čiji je zadatak prije svega ne talasati. Jelić će možda na takvom odnosu prema poziciji župana negdje ( možda u HDZ-u ) zaraditi, ali objektivno, njegovo vrijeme provedeno na čelu županije zaslužuje jedino biti što prije zaboravljeno, jer, osim po neučinkovitosti i uništenoj Zlatki Kundid, nema se po čemu pamtiti.
Mnogi su u Šibeniku, koji je nota bene i sjedište županije, Jeliću zamjerali što je kontinuirano kao referentnu vrijednost za sve što radi kao župan uzimao Knin, pa je često znao reći “mi smo u Kninu to tako radili…”, što svakako ne može biti predložak za djelovanje u Šibeniku. S tim gradom, u kojem je kao župan “stolovao”, nikad se nije suživio, nije ga osjećao svojim, nije ga ispunjavao ni privatno ni profesionalno. Kao da ga je iskoristio kao neku vrst trampolina s kojega je planirao lakše odskočiti do Zagreba i pozicije, za početak, zastupnika u Hrvatskom saboru, a poslije i aktera u izvršnoj vlasti. I tu dolazimo do možda najveće zamjerke ukupnom ponašanju Marka Jelića na dužnosti šibensko-kninskog župana.
Otkako je postao župan, njegovo je političko djelovanje i ukupno javno eksponiranje bilo dominantno sračunato na njegovu nacionalnu promociju. Vrlo brzo od “ustoličenja” u ŠKŽ, Jelić počinje reklamirati svoje nacionalne ambicije, ostavljajući dojam dužnosnika koji je trenutnu funkciju shvatio isključivo kao tranzicijsku odskočnu dasku prema prominentnijoj i respektabilnioj nacionalnoj dužnosti. A to se tako ne radi.
Iz poštovanja prema onima koji su vam dali svoje glasove i svoje povjerenje kako biste njihovu županiju svojim znanjem, iskustvom i radom unaprijedili, ne možete, pogotovo ne na samom početku mandata, ignorirati i promovirati svoje nacionalne planove i ambicije. Jer, to govori da ste prolaznik na županijskoj funkciji s koje se tek pripremate za nešto što vam je od toga puno važnije, osobna promocija i probitak. I tu je Jelić izgubio ono najvažnije- povjerenje onih bez čijih glasova i podrške ne postoji u političkom životu ni svoga grada, ni županije, a bogme onda ni države.
Nije mu na korist išla ni činjenica da se nikad, nijednom riječu, kamoli osude, očitovao o svom kolegi s liste Toniju Turčinovu, široj javnosti poznatom po plaćanju izlaska u austrijski bordel službenom karticom općine Murter čiji je načelnik ostao do danas. Jeliću to nikad nije bilo prijeporno…
Marko Jelić je imao veliku, pravu priliku da se dokaže, da se afirmira kao političar novog kova, neopterećen političarenjem , koncentriran na dobrobit žitelja svoje županije koji su prije tri godine glasovima na izborima pokazali da mu daju bjanko mjenicu povjerenja i da od njega imaju velika očekivanja. On to nije iskoristio, pače, reklo bi se da je to zlorabio za neke svoje interese, uvjeren da je zaslužio više i bolje od lokalne razine. Letio je visoko, tražio je previše, iako bez ikakvog koalicijskog potencijala i kapaciteta, i očekivano, pao niže negoli je i u najcrnjim snovima slutio. Na ispod 1 posto potpore . Pokazao se kao samo još jedan novovalni političar velikog ega i niske empatije. Ljudi takve ne vole. A bez ljudi i njihove potpore, vijek trajanja u politici je vrlo ograničen…
