Čak četrnaest sati, sve do 5 sati u četvrtak ujutro, trajala je rasprava o SDP-ovom prijedlogu za raspuštanje aktualnog saziva Sabora i raspisivanje izbora. Reklo bi se, vodila se “bitka” koja je bila unaprijed izgubljena. Jer HDZ ima čvrstu, lojalnu većinu, partnere koji stameno stoje uz Plenkovića i kad ih Plenkovićevi ljudi besramno vrijeđaju (SDSS ), 76 ruku uvijek je tu. Pa i poneka udvornička više…Sabor će, dakako, biti raspušten kad to AP odluči, tako i nikako drugačije!
Svejedno, to nije bila ni besmislena, ni uzaludna “bitka”, bio je to nastavak oporbenog prosvjeda s Markovog trga drugim sredstvima, što je dobro primijetio HDZ-ov Željko Reiner. Prilika za lijevo-liberalne stranke da još jednom, uz osiguran milijunski auditorij, ponove sve HDZ-ove afere, podsjete na sve kriminalizirane i optužnicama odstrijeljene HDZ-ove ministre i dužnosnike, da ukažu na krimogenu narav vlasti duboko utopljene u korupciju i kriminal. Na sve to je HDZ, bez rukavica, kako su sami podvukli, odgovarao, često ad hominem, uvredama na najnižoj razini. Po mnogočemu ova nas je saborska rasprava vratila u mračne 90-te kada se HDZ nametnuo opasnom, prijetećom retorikom bezmalo kao vlasnik RH koji sa svojim vlasništvom može što hoće. Nažalost, kako vidimo, taj stav je kod većine hadezeovaca i danas itekako na djelu. Možda i više nego na početku Plenkovićevog premijerskog mandata koji, što više odmiče, sve više podsjeća na najrigidnije godine HDZ-ove vlasti, a AP na Tomislava Karamarka. Nije stoga čudno da je Hrvatska po indeksu demokratičnosti u 2023., koju mjeri Economist Intelligence Unit, na 58. mjestu, između Namibije i Mongolije, da je ispred nje čak i Crna Gora, nekmoli Slovenija.
Jao Hrvatskoj! I poslije 34 godine od osamostaljenja nacionalni parlament bavi se komunizmom, udbašima, rusofilima, etiketiranjem ljevice anacionalnom, blaženim Alojzijem Stepincem, Lex Perkovićem, dvojezičnim čirilićnim tablama i osporavanjem manjinskih prava, hrvatskim jezikom kao razdjelnicom između Plenkovićeve dvije Hrvatske, pri čemu ga jedna zakonom propisuje, a druga tu vrst oktroiranog jezika odbacuje kao čin rigidnog nacionalizma, a ne suverenizma. Tako je, sve u svemu izgledala rasprava o SDP-ovom prijedlogu za raspuštanje aktualnog saziva Sabora, potaknutog instaliranjem kompromitiranog Ivana Turudića na čelo DORH-a. Turudić je za oporbu bio prijelomna točka koja ih je prodrmala i probudila. Ali, to je buđenje kod HDZ-a izazvalo efekt vremeplova kojim su snažno zaplovili vodama Tuđmanove nacionalističke, netrpeljive, nedemokratične Hrvatske.
U što je, dakle, izgubljeno hrvatskih 34 godine neovisnosti ako se i danas bavimo istim temama, istim povijesnim prijeporima, istim prebrojavanjem krvnih zrnaca, osporavanjem manjinskih prava, prokazivanjem komunista u “tuđim redovima”, mjerenjem “hrvatstva” i – zastavama? Nije li ispod svake razine , kamoli premijerske, da se broje hrvatske zastave na prosvjedu lijevo-liberalne oporbe? Pa zar su ovo rane 90-te? Opet veliki i mali Hrvati. Opet državotvorne hrvatske stranke i anacionalne, protuhrvatske stranke. Zar zbilja Vlada i saborska, HDZ- većina, nemaju nimalo inventivnosti ni pametnijeg posla, zar nisu ni koraka napredovali od brojanja hrvatskih trobojnica na jednom oporbenom prosvjednom skupu, e da bi organizatore time proglasili, kao nekoć, antihrvatima i nedomoljubima?
Tragično, neproduktivno vraćanje u prošlost, na dječje bolesti hrvatske demokracije koja se ponovo okreće kultu ličnosti i autoritarnim vođama . Otužno je gledati Plenkovićeve ministre koji doslovce ponavljaju pred novinarskim mikrofonima i diktafonima riječi AP-a kao svoje, odričući se i vlastitog identiteta i vlastitog integriteta. Sve drugo bi za njih moglo biti pogubno…
Ako šef Vlade skupinu lijevo-liberalnih stranaka koje su organizirale prosvjed na Markovom trgu naziva radikalnom ljevicom i putinofilima, to će učiniti i svaki njegov ministar zatraži li tko njegov komentar. Oni nemaju pravo na vlastiti stav, oni nemaju svoje mišljenje. Pa ako premijer govori neistine optužujući oporbu da su glasali protiv pomoći Ukrajini, dakle za agresorsku Rusiju, to će i svaki od njih papagajski ponoviti. Iako je to notorna laž. Jer, lijeva parlamentarna oporba nije glasala jedino za obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, a svaku drugu potporu toj napadnutoj zemlji je nedvosmisleno iskazala.
Ili, ta teza o radikalnoj ljevici koja je organizirala prosvjed, teza je nemoći vlasti u odnosu na tisuće onih koji su došli na Markov trg iskazati nezadovoljstvo Plenkovićevom nomenklaturom koja sustavno demontira demokratske institucije ove države, i toliko je jadna da i ne zavređuje pažnju ni gubitak energije u njezinom osporavanju. Kakva vražja radikalna ljevica?! Tim lažima i difamacijama AP, potekao iz dobro ušuškanog lijevog obiteljskog gnijezda koje mu je osiguralo ugodan, komodan život, pokušava zastrašiti narod uoči izbora.
Ali, laž je u hrvatskoj politici standard. Ovdje lažu svi, pa čak i izabrani glavni državni odvjetnik. I to mu nije ni najmanje smetalo da bude izabran. A sada ga njegove kolege suci prijavljuju za kršenje Kodeksa časti hrvatskih sudaca. I što kad i formalno utvrde da je Ivan Turudić povrijedio Kodeks, da je svojim ponašanjem nespojivim sa sudačkom dužnošću, narušio ugled sudova i dodatno pridonio gubitku povjerenja građana u pravosuđe? Ništa. Za povredu Kodeksa nisu predviđene sankcije, a za nešto ozbiljnije ( stegovni postupak ) u odnosu na suca koji se rado družio s ljudima iz krim- miljea, je dockan. Palo u zastaru. Koga se boje u HUS-u, ako je pravosuđe neovisno? Zar Plenkovića?
Svaka korupcija je – korupcija. Svaki kriminal je –kriminal. I “veliki” i “mali”. Ali, besramno je na goleme HDZ-ove afere u kojima su se “okrenule” milijarde i završile u džepovima stranačkih prvaka i pouzdanika AP-a, stavljati u istu razinu s prodajom petardi studentice Sandre Benčić ( zastupnice Možemo! ), ili insinuiranjem suspektnog sadržaja, zapravo duhana, smotanog u njezinoj cigareti na Markovom trgu. Pa i Grbinovo primanje naknade za odvojeni život iako je supruga živjela s njim u Zagrebu, kojim se malo koji HDZ-ovac nije “počastio”, poput, primjerice Josipa Đakića koji je nastavio naknadu primati i nakon razvoda od supruge, ali to se, izgleda, HDZ-ovcima ne uzima za zlo. Zar se to može mjeriti s aferama “milijarda”, “plin za cent”, “Geodezija”, “Vjetroelektrane”, “Mreža” itd.?
Ili je, doista u pravu Mostova Marija Selak Raspudić kad kaže da je prema HDZ-ovcima “korupcija neznatna cijena za Stepinčevu rehabilitaciju i jezičnu samosvijest” ?
Sandra Benić je na takve optužbe i prozivke iz klupa HDZ-ovih zastupnika odgovorila: – Vi protiv mene imate da sam prodavala petarde, imate da sam kao apsolventica otvorila firmu i nakon deset godina se vratila diplomirati. A ja protiv vas imam da ste pravomoćno osuđena kriminalna organizacija, imam sve afere i smijenjene ministre, sve vaše krađe i laži– uz osmijeh je uzvratila.
Ipak, poštena, časna čovjeka žalosti saznanje da baš nitko ne može prvi baciti kamen na drugoga, onog griješnoga…
I na kraju, da, Ivica Puljak, čelnik Centra, ima pravo kad kaže da bi trebalo uvesti zakon po kojem će se svaka stranka koja je osuđena, zabraniti i ukinuti. HDZ pravomoćno osuđen za korupciju i kriminal. Da je tada ta stranka ukinuta, oni koji u stranačkom, udruženom, organiziranom kriminalu nisu sudjelovali, mogli su osnovati novu, filtriranu i od kriminalaca oslobođenu stranku. Koja bi dobila novu priliku i možda, da se to dogodilo, ovo ne bi bila država amblematske korupcije, klijentelizma i kriminala. Ali, za to nije bilo petlje. Tko bi se usudio zabraniti stranku čiji je utemeljitelj Franjo Tuđman, “otac domovine” i još jedna HDZ-ova svetinja, stranku koja je “stvorila” i prisvojila hrvatsku državu? E da bi, do danas, njome upravljala kao svojim ( privatnim ) posjedom…
