Neovisni novinarski portal
26.2.2024.
književno / KULTURA / razgovor
Razgovor: Emir Imamović Pirke, novinar, pisac, scenarist: Stvarnost je takva da je nelojalna konkurencija filmskim scenarijima…

Razgovor:
Emir Imamović Pirke, novinar, pisac, scenarist:
Stvarnost je takva da je nelojalna konkurencija filmskim scenarijima…

Emir Imamović Pirke, šibenski Tuzlak, ima nevjerojatno disperzirane autorske  interese i izričaj. Novinar, urednik, kolumnist, književnik, scenarist. Uz sve to jedan je od osnivača Festivala alternative i ljevice u Šibeniku, Fališa, kojemu je punih deset godina bio i direktor. Doduše, u najboljim je godinama, tek mu je 50, ali unatoč tome,  fascinantno je kako ide iz projekta u projekt strašću, energijom i ambicijom mladića  koji vječito ima nešto za reći, nešto ispričati, osloboditi kreativne potencijale koji se u njemu umnažaju i artikuliraju na različite načine.

U Šibeniku se ovih dana upravo snima serija “Bijeli put”, u produkciji HRT-a, a po scenariju Imamovića. Serija “u nastajanju” povod je i ovom razgovoru iz kojeg doznajemo da je Pirke, ipak, primarno novinar,  da je Sabor socijalizam za privilegirane, zastupnici imaju zajamčene plaće potpuno neovisne o njihovom (ne)radu,  da  bi, ironizira, korupciju trebali legalizirati jer ona kod nas očito više nije kazneno djelo, da ima puno planova, pa i seriju o usponu i padu NDH itd., itd.

Emir Imamović Pirke je rođen u Tuzli 1973., u novinarstvo je ušao 1992. kao TV-novinar, bio je urednik i kolumnist niza respektabilnih medija u regiji, napisao je šest romana, bio je koscenarist za jedan film, a evo sada je i scenarist serije koja se upravo snima. Već dugi niz godina živi u Šibeniku, manirom i komoditetom rođenog Šibenčanina. Ili se tako bar čini. No, vratimo se povodu razgovora, “Bijelom putu”

Krimić u 6 epizoda

-Napisao si scenarij za seriju koja se upravo snima u Šibeniku, a vrlo je sugestivnog naslova- “Bijeli put”. Da ne bismo nagađali, reci, koje to bijele puteve serija slijedi…?

Da, naslov je vrlo sugestivan, iako je to drugi naslov, radni je bio “Siva zona” i jednako je sugestivan, možda i malo više. To je klasičan krimić u 6 epizoda u kojem fiktivni policijski odjel za borbu protiv organiziranog kriminala, nakon godinu i pol dana svoga postojanja, ima elemente za privođenje Željka Matića, čovjeka koji se legalno bavi preradom biootpada u kompost i izvozom, a prije toga je 37 puta istraživan i suđen zbog  sumnje da se bavio švercom narkotika. Oni ga, naravno, hapse samo zato jer su uspjeli dokazati neku poreznu prevaru, ali imaju dogovor s  jednim osuđenim i zatvorenim ubojicom, koji nikad nije htio priznati tko je naručio jedno ubojstvo u Splitu, da će svjedočiti da je upravo Matić bio naručitelj. Međutim, noć prije njegovog hapšenja ispostavlja se da je osoba, za koju su mislili da je ubijena, bila živa do te noći jer se njezino tijelo pronalazi u šibenskom arhipelagu, a narednog  jutra dok oni hapse Željka Matića,  u Policijskoj upravi ( PU ) šibensko-kninskoj tajnica nalazi svog dojučerašnjeg načelnika, koji je zatražio odlazak u prijevremenu mirovinu, ubijenog. I cijela struktura koju je taj fiktivni odjel za borbu protiv organiziranog kriminala uspostavio, posve se ruši. Oni  više nemaju vjerodostojnog svjedoka, sami su uvjereni da ta priča o pranju novca i poreznim  prevarama, nesavjesnom poslovanju ovog neće ostaviti duže od 30 dana u pritvoru, i plus imaju stravičan slučaj zločina usred PU. Kreću u istragu u kojoj se ispostavlja da je ključni akter onaj kojeg su oni zatvorili i da bez njegovih informacija  i pokušaja da shvate njegovu ulogu u cijeloj toj shemi,  ne mogu doći do ama baš nikakvog zaključka o tome što se dogodilo.

-Tko igra glavne uloge u seriji?

Željka Matića igra Elvis Bošnjak, šef odjela  za borbu protiv organiziranog kriminala je Franjo Dijak, u tom odjelu su  i Nina Violić,  Katarina Romac, Stipe Radoja  i Elvis Bošnjak. Goran Bogdan je novi  v.d. načelnika Policijske uprave koji je bio na policijskoj akademiji sa šefom odjela i tu se  taj njihov odnos klacka između apsolutnog povjerenja  i sumnje da je možda i on  bio dio neke koruptivne mreže koja očito  postoji i služi tome da narko kartel iz Južne Amerike dovede drogu do Europe i da je netko odavde dalje vozi za zapadnu Europu.

-Kad te čovjek sluša rekao bi da si se intenzivno bavio istraživanjem “bijelih puteva”…

Samo sam se bavio čitanjem novina. Zbilja je prije više od 7 godina jedna državljanka Meksika ubijena u Splitu, ali to nije bio nikakav narko obračun, to je bila turistkinja koju je neki patološki ubojica  likvidirao. A što  se tiče puteva droge to sad već pasionirano pratim, te balkanske  kartele koji se pokazuju kao najozbiljnije ministarstvo vanjskih poslova u ovom dijelu svijeta. Recimo, na listi američke  agencije  za borbu protiv droge, među  50 najopasnijih kartela na svijetu je nekoliko balkanskih. Nedavno je u Frakfurtu na aerodromu uhapšen čovjek, negdje iz Bosne, sletio je privatnim avionom, po nadimku Kuhar. Naravno, on nije chef u restoranu, nego kuha kokain za kolumbijske kartele. Tako da nije trebalo ništa nego pratiti “crnu kroniku”.

– Nažalost, stvarnost ne samo da nalikuje na filmske priče, ona ih nadmašuje. Što kažeš na to?

Stvarnost je takva da je nelojalna konkurencija filmskim scenarijima, jer nekih stvari se ne možeš ni sjetiti, a i da ih napišeš izgledat će kao neodrživi konstrukt. Jer postoje epizode iz stvarnosti, koje nemamo u seriji, gdje je, primjerice, sarajevskoj policiji donirao neku opremu čovjek za kojeg će se ispostaviti da je vođa  kartela, koji je na listi onih 50, a kartel se zove Tito i Dino. Krenuli su iz Sarajeva, negdje u Nizozemskoj ili Belgiji su pravili  novac, a sad je jedan od njih u Dubaiu i čuva ga 20 tjelohranitelja. Netko je negdje rekao da tamo gdje se pojavi organizirani kriminal on više nikad neće nestati, samo mu se povremeno mogu rezati krakovi. Borba je uvijek,čini mi se, ista. Ili radiš za državu ili surađuješ s državom. Tako da si svjedok pokajnik ili te je država  stvorila kao što je stvorila Belivukov klan u Srbiji.

– Priča je iznimno kompleksna, a stane u samo šest epizoda, i snimat će se tek 36 dana?

Da, meni je to dobar format, britanski, šest epizoda. Bilo je nekih razgovora možda i o sedmoj, ali ono što sam primijetio u ovdašnjoj, posebno srpskoj produkciji, to je taj višak epizoda.  Ako ih treba biti 8 ima ih 10, ako ih treba biti 10 ima ih 12  i onda se priča  raspe. Bolje je da je dinamična. A 36 dana snimanja je posljedica jednostavne činjenice  da su budžeti koji su dijeljeni, onda kad smo se mi javili, budžeti iz  2019. Tada je to bilo dovoljno za osam epizoda, sada nije. Kako  je rekao redatelj serije Tomislav Rukavina,” sve je poskupjelo u ovih pet godina, čak i žena koja mi povremeno čuva psa, samo ja nisam.”

-I sve ide po planu?

Sve! Svi su se prilagodili situaciji, glumci dolaze, odlaze, mobilni su, ekipa se za 15 minuta raspakira, spakira i preseli na  drugu lokaciju, propadne nam jedna lokacija i u roku od pola sata se nalazi druga. Prava proizvodna traka, zapravo prava televizija.

Pirke (foto: Fališ)

Emitiranje serije već ove jeseni

-Kako to da se snima u Šibeniku i Zagrebu?

Zagreb je bio neizbježan…

-A Šibenik praktičan?

Šibenik je fotogeničan. Ja tu  živim, pa sam mogao odmah pisati po lokacijama, a odavno  tvrdim da je Šibenik jedini grad u Hrvatskoj koji na ovoliko malo prostora može biti srednjovjekovni grad, turistički raj, neki njegovi novi kvartovi mogu glumiti Novi Zagreb ili Split 3, nema razlike. Na kraju smo neke scene koje su bile  planirane kao zagrebačke  snimili u Šibeniku. Recimo, na Bikarcu.

-Koji glumi Jakuševec?

Ne, ali to je ta neka tvrtka u kojoj se prerađuje, tobože, biootpad, a ustvari se pakira kokain za daljnju distribuciju. Tu smo imali veliku holivudsku scenu sa specijalcima, ne samo statistima, nego i pravim specijalcima, s rotacijama, uhićenjima itd.

-Koliko je dosad snimljeno epizoda?

Nijedna cijela, ali od 20 do 60 posto sadržaja po epizodi je snimljeno u Šibeniku.

Sad selite u Zagreb. Koliko ćete biti tamo?

Ukupno 24 dana snimanja.

-Serija je već u jesenskoj shemi HTV-a…?

Snimanje je gotovo  za 24 radna dana, a do ljeta sve mora biti montirano i spremno za jesensko emitiranje.To je u ugovoru s HRT-om, u kojem su precizno određeni rokovi. Doduše, mi  smo mislili da ćemo snimati u proljeće, ali smo ušli u crnu zimu upravo zato što nemamo neki pretjerano veliki budžet, a na proljeće ima dosta produkcija, što domaćih, što stranih. Našli smo super ekipu i puno dobrih glumaca koji su slobodni ili su bili voljni sada raditi. I zato smo sada snimali, iako zima nije prikladna za to, ali nas je u Šibeniku vrijeme savršeno poslužilo i bit će super kontrastno. Jer, gradovi na kontinentu su zimi sivi, tmurni, a nakon dvije, tri scene u Zagrebu, kad se preseliš u Šibenik imaš plavo more, sunce sja, divno.

-Pretpostavljam da će se serija emitirati u prime timeu?

Dok sam pisao scenarij vodio sam računa da ne bude previše krvi, nasilja, psovki, zbog  onih dobnih oznaka ograničenja, a i na HTV-u su tražili da se držimo toga kako ne bi morali pomicati emitiranje u kasnije termine. To je zapravo praksa BBC-a koja je i ovdje usvojena, pa gledaš Midsomer u osam navečer i nikad ne vidiš krv, a ubojstava k’o u priči…

– Imate li ambicije prodavati seriju i inozemnim TV kućama i platformama?

Naravno, imamo, ali da bi izašao na međunarodno tržište moraš nešto postići na domaćem. Tako je bilo i sa Novinama, sa Šutnjom, s tim što je Šutnja imala nešto bolji ulaz jer su oni već imali ugovor s njemačkim distributerom, tako je i s Jasmilom Žbanić i “Znam kako dišeš“. Vidiš kod domaće publike kako je primljeno,  kakva je kvaliteta sadržaja, a to ne možeš  vidjeti drugačije nego na ekranu.

Novinarstvo

-Sada si posvećen radu na seriji, ali i dalje paralelno funkcioniraš i kao novinar?

Ja primarno funkcioniram kao novinar, tako moj mozak radi. Ovo donosi bolji novac, ali da ne razmišljam kao novinar ja ne bi čitao ove stvari, ne bi zadržavao te podatke, ne bi ni znao tu strukturu, na kraju krajeva ne bi znao ni neke ljude koje mogu nazvati i nešto pitati. Recimo, koji tip snajpera bi ubojica koristio?

-Radeći kao novinar, izgradio si dobru infrastrukturu i za krimi-seriju…

Tako je. I pišem brzo jer je moja ruka utrenirana od novinarskih rokova i meni je to nešto što riješim za sat ili dva.

-Gdje pišeš trenutno, gdje objavljuješ svoje kolumne? Dosad te bilo kojekuda…

I dalje sam kojekuda. Pišem za Expres, za Forum TM, za Bljesak i za  magazin Start u Sarajevu.

-Dakle, regionalni novinar?

Regionalni su mi i troškovi.

-Nažalost, novinarstvo je danas gotovo pa rekreativno zanimanje s obzirom na to kako je plaćeno…

Da,  to je hobi. Nikad realno nije bilo više slobode, možeš napisati što god hoćeš jer uvijek će netko objaviti. Ali, nije smisao novinarstva samo da objaviš dobar tekst, nego i da od toga živiš.

-Veliki problem novinarstva je danas što urednici kvalitetu, odnosno poželjnost teksta i njegova autora mjere lajkovima na društvenim mrežama, a nažalost, najviše se čita trash. Što je novinaru činiti, odbiti prikloniti se masovnom ukusu pa biti nečitan, ili podleći pritisku?

Nemam odgovor na to pitanje, ali imam iskustvo. Meni je bosanska redakcija N1 otkazala suradnju jer se moji tekstovi nedovoljno “šeraju” na društvenim mrežama, pa sam ih pitao plaćaju li mene društvene mreže  ili oni? Što u broju “šeranja” tekst čini relevantnim? Tekst čini relevantnim samo sadržaj, a ne broj lajkova. To nije mjerilo, ali mi nemamo izbora. Dobro, mi smo u novinarstvu već predugo, ali ove nove generacije, ne znam kako će oni biti novinari, gdje će pisati, valjda na društvenim mrežama.

– Meni se čini da novinarstvo, kakvo smo mi poznavali, odumire…

To je Boro Dežulović dobro rekao: Nemam ništa protiv da se ovi ljudi ovim poslom bave, samo neka toj svojoj profesiji daju neko drugo ime, jer to što oni rade nije novinarstvo. Vi to nazovite kako hoćete, samo se nemojte lažno predstavljati, i nastavite raditi. S druge strane. vani se vraća povjerenje u printane medije u najklasičnijem smislu. Ljudi ponovo kupuju novine, što ovdje vidim isključivo po kafićima.

-Mnogim ljudima je još uvijek posebno zadovoljstvo držati u ruci papirnata izdanja, klasične novine…

To jednostavno nije isto. Ja mogu dobiti informaciju s bilo čega kad mi je to važno, s telefona, laptopa, TV-a,  ali čitanje novine je ritual i drugačija je percepcija teksta. Jer, elektroničke publikacije počneš čitati i iskaču ti reklame, moraš se boriti s njima…

Emir Imamović Pirke (Foto: Tris/H. Pavić)

Curenje informacija

– Da zaokružimo priču o novinarstvu najnovijim izmjenama Kaznenog zakona kojima se prijeti novinarima zbog curenja informacija iz istraga koje nisu javne. Što kažeš na to? Zar javnost nema pravo znati što rade izabrani dužnosnici?

Ja sam i dosad imao problem s onom tezom da se pravomoćne presude  ne komentiraju. Zašto? A ovo nema ime, ovo nije oblik cenzure, ovo je oblik zastrašivanja. Tko procjenjuje da je nešto od javnog interesa? Samo javnost. Ti s pozicije moći možeš reći da to nije  u javnom interesu. Može Josipa ex Rimac reći “moje poruke Ivanu Turudiću nisu od javnog interesa”, i kako ćemo dokazati da je u krivu?

-Prepiska između Josipe ex Rimac i Ivana Turudića, koja je iscurila u medije, prokazuje budućeg glavnog državnog odvjetnika kao čovjeka koji javno govori neistine. Tvrdio je da bivšu državnu tajnicu poznaje samo površno, a vidimo da su se uredno dopisivali, onako kako to čine samo ljudi koji su bliski?

Nakon ovih Milanovićevih navoda u vezi s Turudićem i Mamićem, premijer kaže da je zvao Turudića i ovaj mu je rekao da tu nema ništa sporno. Ako tako pravosuđe funkcionira, hoćeš li onda nazvati narkodilera i pitati ga je li prodavao drogu? On će reći- nisam- i priča je time završena ?! Meni je žao što je Zdravko Mamić prestao igrati važnu društvenu ulogu  i govoriti o svojim  vezama s ljudima iz hrvatskog pravosuđa, iako je to, naravno, bilo gadljivo za pratiti. Ali, kad shvatiš da se čovjek koji bi trebao dijeliti pravdu prodaje za cipele, ili sat…

-Ili odijelo?

I Vladi nije problem to, problem joj je što bi mediji prije suđenja mogli doći do nekih podataka iz sudskog spisa. Potpuno okretanje teze. Oni su toliko sigurni u sebe i bahati da se nisu dogovarali nekim starim, sigurnijim metodama, nego su se dopisivali preko aplikacija, SMS-ova, zvali jedni druge preko službenih brojeva…Ozbiljna veleposlanstva nekih država izbacila su svu elektroniku iz svojih zgrada i napravili su “gluhe sobe” u kojima se sve piše na pisaćem stroju i poslije se traka uništava. Jer sad postoji softver koji po zvuku može rekonstruirati sadržaj, a ovi naši, koji očito ne razmišljaju da su u bilo kakvoj opasnosti, oni komuniciraju bezbrižno, zovu se, šalju poruke…

-Imamo i slučaj ministrice kulture i medija koja je kompromitirana preplaćenim uslugama Geodeziji, pa i onima koje nisu obavljene, o čemu Ured Europskog tužitelja provodi istragu, a ona i dalje uživa potpuno povjerenje premijera? Dokle tako?

Mislim da je Plenković našao savršeni model upravljanja  HDZ-om. Pustio je ove  koji su skloni krađi i korupciji da kradu i da budu  korumpirani, i da mu zauzvrat budu odani, da se ništa ne pita…A tako će biti dok god je rejting HDZ-a 25 posto. Jer, vide da se isplati. Politika je jedini zločin koji se sigurno isplati. Za sve drugo, na kraju nekako odgovaraš. Zločin ne zastarijeva, ratno profiterstvo ne zastarijeva, ne može pljačka banke zastarjeti, ako te nađu i nakon 30 godina zatvorit će te. A  za zločine u politici- ništa, dođu izbori, ti obnoviš mandat i nastaviš po starom…

-I uvijek ima dovoljno ljudi koji će glasati da se takvo upravljanje državom nastavi…

To je ta savršeno prepisana “duboka država” od Saveza komunista. Samo što su tu partijski kadrovi stavljani, a danas su partijsko-koruptivni. Svatko na neki način ovisi o tome  mehanizmu. Ovaj neće glasati protiv jer ga je zaposlilo, onaj neće jer mu je zaposlilo nevjestu,, ovome treba liječnik, četvrtom treba poništiti kaznu za pogrešno parkiranje…

-I najraskošnija mašta teško može parirati stvarnosti…

Škotski pisac krimića Ian Rankin je rekao da  kriminalistički žanr danas više govori o suvremenom društvu od mnogih  drugih književnih žanrova. Mi u stvari živimo u jednoj krimi-sapunici. Samo stvarnost živi u otvorenom kraju, nema ga zapravo, i to je jedina razlika između nje i fikcije.

FALIŠ i Šibenik

-Novinarstvo, serije, pa čak i film…?

Nedavno je snimljen film u kojem sam bio koscenarist, scenarist je Viktor Ivančić i tekst  je adaptacija njegove novele Paviljon koja govori o oružanoj pobuni u staračkom domu. Film je režirao Dino Mustafić, snimljen je u Zenici, i osim što je priča sjajna i bogomdana za film, to je zapravo tarantinovska socijalna drama, samo se događa kod nas. To je film  koji je otvorio prostor starijim glumcima i glumicama jer živimo u teroru mladosti i ljepote. Sad je dobna granica  postala nešto što treba da te određuje. Više nećemo prebrojavati krvna zrnca,  to smo sve prošli, e sad ćemo po godinama ljude dijeliti. U filmu mi uzvraćamo udarac.

Časna sestra Teresa Forcades i Emir Imamović Pirke na FALIŠ-u

-Uz sve to napisao si i šest romana, i imao čak vremena pokrenuti i deset godina voditi Festival alternative i ljevice- FALIŠ. Kako si to sve uspio?

Da sam znao i 25 posto kako će to izgledati, ma ne bi  ni razgovor o njemu završio. Nismo bili sigurni niti da će biti potrebe ni za prvim, a kamoli za drugim. Ali kad smo vidjeli kako je dobro primljen, e sad smo morali napraviti i drugi, a nakon drugog, sad ćemo tako do petog, a onda ćemo napraviti čvrstu financijsku konstrukciju, pa će mene netko zamijeniti. Dakle, ja sam ostao 10 godina, a čvrste financijske konstrukcije i dalje nema. Pokrenuli smo FALIŠ iz ideala, jer novca tu nikad nije bilo. To nije profesionalni aktivizam, svi ljudi rade nešto drugo, a ovo rade jednom u godini. Kako je tako dobro zaživio i primio se, bilo ga je šteta gasiti, a ja nakon 10 godina stvarno nisam više imao snage. Kad ganjaš novac ti se programom baviš u pet do12, i iz godine u godinu počinjali smo sve kasnije definirati program. U početku smo veći dio znali već u četvrtom, pa u petom, pa u šestom mjesecu, a  kad dođeš  u sedmi, to je drama, još ljeto, odmori, kako naći ljude, i onda sam rekao to više ne može. Moramo naći one koji će opet raditi program u proljeće. I tako smo našli Branka Sekulića i Maju Šintić i festival predali u njihove ruke.

-Rat si prošao u Tuzli? Kako si završio u Šibeniku?

Nakon rata, 1996. sam otišao u Zagreb. Imao sam zapravo plan kao i svi iz moje generacije da studiram u Sarajevu. Međutim, ja sam s prvim rafalom završio srednju školu i  svi su se planovi urušili. A Šibenik je bio stvar nužde. U obitelji moje supruge Orijane su se zaredale bolesti u trenutku kad je ona došla u Šibenik roditi drugo dijete,  našeg sina Maka, s planom da tu bude mjesec dana i da joj majka pomogne u tim prvim danima nakon poroda, pa se vraćamo za Sarajevo. Ja sam joj iz Sarajeva slao zimsku odjeću, nije računala da će joj trebati, termin poroda je bio u 10. mjesecu. Onda smo se naredne godine okupili svi s planom da ćemo tu ostati dok se nešto ne razriješi. Ne možeš živjeti dvije godine u izvanrednim okolnostima, moraš organizirati život, nešto moraš raditi, negdje stanovati. I kad se sve to kod Orijane završilo, nažalost na Kvanju ( gradsko groblje, op.a. ), shvatili smo da tu živimo već dvije godine, da Jan ide tu u školu, Mak ide u vrtić, Orijana radi u Kazalištu, ja objavljujem u domaćim medijima više nego prije, i to je bila baš  pragmatična odluka. Ovdje je lakše biti roditelj. I koliko god to zvučalo čudno, puno je bolja politička klima. Moj stric je s 10 godina znao tko je Milorad Dodik, a moj sin Mak koji sad ima 14 godina, možda zna tko je Andrej Plenković. I da, zna tko je bila Kolinda Grabar Kitarović jer im je dolazila u školu. I to je sve. A moje dijete bi tamo bilo izloženo teroru stvarnosti u jednoj zajednici koja, na moju veliku žalost, rapidno propada.

-Kako si uspio pomiriti svoj bosanski mentalitet s ovim prgavim južnjačkim, dalmatinskim?

Da se ne šalimo, Dalmacija je nastavak Bosne i Hercegovine drugim sredstvima.

-Od radnih do turističkih …

Tako je. Nije meni uklapanje ovdje u ničemu bilo čudno. Osim u početku  kad me čudilo zašto ovdje svi ljudi nešto galame, ali onda sam shvatio, ako nećeš da galame, moraš i ti malo povisiti ton i onda se svi vrate na normalu. Posebne prilagodne nisam imao. Znam da će to desničarima parati uši, ali nije meni, ni dok sam živio u BiH, Hrvatska bila inozemstvo. Meni je Hrvatska bila mjesto gdje se išlo na more prije. Nisam nikad bio nigdje na moru osim u Hrvatskoj. Jednom sam u životu išao vidjeti Budvu koju bi UNESCO trebao zaštititi kao primjer užasa. Makarska, koja je ovdje sinonim za betonizaciju i divlju gradnju, je kvart  u Budvi, ali kvart. Crnogorsku obalu može samo savezničko bombardiranje popraviti, druge intervencije su nemoguće, samo NATO-bombarderi to mogu vratiti na početne pozicije. Nažalost, Hrvatska je na istom putu. Kako je Jurica Pavičić napisao , iz hrvatskog jezika je riječ planiranje prognana.

S “bijelog” na “crni” put…

-Što je sljedeće?

Sljedeće može biti svašta, a ne mora biti ništa. Produkcija Maksima film s kojom radim “Bijeli put” vjeruje u drugu sezonu te serije, a ja sam već počeo raditi na adaptaciji, i prošao sam na HAVC-u za razvoj scenarija na temelju knjige  “10 dana u travnju: Uspon i pad NDH”  Borisa Rašete i Gorana Gavranovića. To je publicistička knjiga, a radio bi igranu dramsku seriju u kojoj će povijesne podatke i ličnosti povezivati fikcijski  lik tadašnjeg mladog zagrebačkog novinara tabloida Novosti koji je napisao knjigu i iz svog sjećanja priča o vremenu Kraljevine Jugoslavije, posebice u Zagrebu pred dolazak ustaša.  Iz te knjige se vidi koliko je nekad  povijest stihijska. Mi nikad nećemo saznati kako bi bilo da je Vladko Maček prihvatio njemačku ponudu, da li bi Ante Pavelić završio tečaj turskog i  roman Liepa Plavka. Tito u tom trenutku živi s Hertom Hass koja je u visokoj trudnoći, a mora reći da se skriva. Usred Zagreba ih servisira Aleksandar Leka Ranković. Branko Gavela ih dočekuje u HNK gdje se igraju Krležini “Glembajevi”, velika predstava velikog  pisca. A nekoliko dana poslije, stari Kvaternik se,  ne znajući u to doba kako će se povijest okrenuti, skriva na tavanu i s tavana čita proglas o proglašenju NDH.  Pavelić dobiva nervni slom jer u tom trenutku u Firenci isprobava odijelo kod krojača.

Ali  to je veliki posao. Serijal bi morao imati 10 epizoda jer se i zove 10 dana u travnju. Napisao sam tri epizode do neke faze da se može dati ljudima na čitanje, ali daleko je to od finala.  Tu bi trebalo uključiti konzultante, povjesničare,  stručnjake za jezik, a sama proizvodnja je, bar u mojoj mašti, nešto što bi trebalo biti naš Babilon- Berlin.

Emir Imamović Pirke (Foto: Tris/H. Pavić)

Tags:

VEZANE VIJESTI