Kontroverzni Ivan Turudić ( 62 ), zvani “Radost”, sudac Visokog kaznenog suda u Zagrebu, izabran je u Saboru sa 78 glasova zastupnika za glavnog državnog odvjetnika. I ma koliko mislili da je to nemoguće, dobili smo drveno željezo. U skladu s političkim duhom koji vlada ovom zemljom i voljom samoproglašenog hrvatskog kancelara Andreja Plenkovića. Dok on bude vladao Hrvatskom, sve će biti moguće, nekmoli Turudić kao glavni državni tužitelj…
Oporba je zaludu brusila oštrice, izlijevala žuč i u nemoći naposljetku čak i minutom šutnje, nakon Turudićevog izbora, otpratila hrvatsko pravosuđe na vječni počinak. Dogodilo se samo ono što se neminovno moralo dogoditi, jer, AP bi okrenuo i nebo na zemlju ako treba, ali njegova se volja mora provesti. Pa se i provela. Očekivano, HDZ i pridruženi sateliti koji se kao muhe lijepe na ovu stranku ne bi li se i sami omastili kao i njihove kolege iz “vladajuće zajednice”, glasali su, zamalo, bez iznimke za Turudića. Pomalo začudno, SDSS-ov Boris Milošević ovog je puta našao u sebi toliko hrabrosti da se makar suzdrži od potpore nekomu s čijim se izborom, očigledno, ne slaže. Uz njega, suzdržanošću se od Turudića ogradio i Stjepo Bartulica iz Domovinskog pokreta. Ali, taman što su njih dvojica interesnoj nakupini na vlasti oduzela, pridodali su im bivši DP-ovac Milan Vrkljan i sve nesuvisliji Ante Prkačin koji je odnedavno pristupio Hrvatskom bilu ( ma što to bilo ).
I tako je u dramatičnoj predstavi s ozbiljnim elementima groteske, Ivan Turudić napokon dosegnuo svoje ambicije i postao šef DORH-a. Nekredibilnu dosadašnju šeficu Zlatu Hrvoj Šipek, kojoj mandat istječe u svibnju, zamijenit će sudac koji je prijateljevao s ljudima iz kriminalnog miljea i intimno se dopisivao s HDZ-ovom femme fatale ( “di si lipa?” – “di si radosti?”), ne mareći ni za profesionalni ni za ljudski integritet. Tko je time na dobitku, vidjet ćemo. Neovisno pravosuđe teško, hrvatski građani još manje, pa je dakle, realno za pretpostaviti da je ovo bila osobna Plenkovićeva borba “na život ili smrt”, u kojoj nije smio izgubiti. Zašto?
S obzirom na upornost i strast kojom je premijer Plenković branio neobranjivo, tvrdeći kako je za njega najvažnije da je Turudić tri puta ( 2009., 2014. i 2019. ) prošao sigurnosnu provjeru bez problema, a na čelu SOA-e su bila tri različita ravnatelja, logično se nameće pitanje što to Turudićem u DORH-u Plenković štiti.
Za njega su irelevantni Turudićevi tajni sastanci s prijateljem i optuženikom Zdravkom Mamićem koji je tada bio na slobodi samo zato što je platio masnu jamčevinu od dva milijuna, ili što je kao predsjednik zagrebačkog Županijskog suda primao u uredu, ne jednom, Josipu Pleslić ex Rimac koja se zanimala za konkretne predmete, ili što se u suđenju u predmetu bratića Mira Vrlje, Turudić izuzeo tek nakon 200 dana, a javnosti je lagao da je to učinio nakon mjesec i pol. Sve je to nevažno jer su Mamić i Vrlja osuđeni, a protiv ex Rimac je u podignuta optužnica. Za Plenkovića je to neoboriv dokaz da Turudić nije utjecao kako bi bili oslobođeni, jer, eto, nisu dobro prošli. Baš kao ni Ivo Sanader, kojemu je “naš dečko” sudio i presudio…
Sudac s integritetom i profesionalnom etikom ne bi ni pomislio noću se nalaziti i voziti po gradu s optuženikom ( Zdravkom Mamićem ), a kamoli taj čin pravdati njihovim dugogodišnjim prijateljstvom. Uostalom, kako onome koji ljudima određuje mjeru pravde može biti prijatelj onaj koji je egzemplarno kršio zakone, podmićivao i korumpirao druge suce i koga god je trebalo, te pobjegao u BiH, dan uoči izricanja presude? Drugo, sa zagrebačkog, Mamiću je suđenje premješteno u Osijek, izvan Turudićevog dosega, a za tamošnje suce Mamić se, kako je otkrio javnosti, sam pobrinuo. Tko, naposljetku kaže da Turudić nije pokušao došapnuti koju riječ za svog prijatelja, odnosno svome prijatelju?
Što se tiče bratića Mira Vrlje, onog trenutka kad je on postao pravosudni slučaj, umjesto da šuti, čeka, premišlja se, Turudić je trebao odmah zatražiti izuzeće. A nije. Je li intervenirao za njega kod kolega, tko zna. To što je osuđen, ne znači da Turudić nije pokušao iskoristiti svoj utjecaj i poziciju, ali u tome možda nije uspio. To ne znamo niti ćemo ikad saznati…
Josipa Pleslić, ex Rimac sve je sama razotkrila u porukama. A bilo ih je na stotine. Navodno čak 300 tisuća. Ni približno još nisu sve ugledale svjetlo dana, možda još sve nisu ni pažljivo iščitane. Turudić im, ohrabren friškim izborom, sada čak osporava autentičnost. Bar nekim od njih. Ali, razvidna je njihova bliskost koju je Turudić pokušao ( zašto ?) zatajiti od javnosti, odnosno svesti je na razinu površnog poznanstva. No, ispostavilo se da se taj odnos razvio u nešto puno, puno više. Plenković kaže da nije lagao, bio je, veli, “reduciran u izričaju”…
Dakle, ovakav odnos s optuženicima i osumnjičenicima nedvojbeno ga diskreditira. Netko tko bi trebao biti glavni državi tužitelj ne samo da bi morao biti politički potpuno neovisan, naravno, visoko profesionalan i stručan u svom poslu, ali taj mora biti i iznimno moralna, besprijekorno čista osoba, bez mrlje. Bez repova, afera, kriminalnog okruženja i druženja sa suspektnim tipovima poput Dragana Kovačevića, bivšeg šefa Janafa koji ga je čak dao staviti na popis onih kojima želi darovati odijela. Zašto, pobogu? Sigurno ne iz velikodušnosti i prijateljstva.
Turudić se, protivno funkciji na koju je upravo ustoličen, sam stranački legitimirao kao čovjek koji je “određen HDZ-om”. Ivo Sanader ga je na vrhuncu svoje moći smatrao “našim dečkom” i zajedno sa Šeksom vršio pritisak na tadašnju ministricu Vesnu Škare Ožbolt da ga imenuje predsjednikom Županijskog suda u Zagrebu. Kad je to odbila učiniti, ekspeditivno je najurena iz Ministarstva. A kad se politička karijera i moć Ive Sanadera već potpuno urušila, doista nije bio problem suditi takvom propalom, inkriminiranom bivšem političkom pokrovitelju.
Prema tome, HDZ-ov čovjek je, ovim činom izbora, preuzeo treći stup vlasti ( dva već imaju- Vladu i Sabor ) čime su demokracija i njezine institucije finalno razmontirane. Jer, s ovakvom popudbinom koju u DORH donosi Ivan Turudić, građani manje nego ikad imaju razloga vjerovati u neovisno pravosuđe. Turudić nije dobitak ni za ugled ni za povjerenje u pravosuđe. Ponajmanje za slobodu novinara koje bi, kako je svojedobno sam govorio, pozivao na obavijesne razgovore i progonio zbog neovlaštenog curenja informacija. A očito, baš takav Plenkoviću treba. I sve je poduzeo da ga dovede, fingirajući proceduru, koja je sada stalno u kljunu svake HDZ-ove poltronske papige kao krunski dokaz transparentnog i demokratskog izbora glavnog državnog odvjetnika, kakvim se, vele Plenković i njegove odane kohorte, Milanović kao premijer ne može pohvaliti.
Ali, dajte da se ne šalimo procedurom. Zar sve nije bilo jasno onog trenutka kad se Ivan Turudić kandidirao na dužnost glavnog državnog tužitelja? Mogao je biti izabran samo on ili – Svevišnji! Ma da je Turudić počinio što god, ne bi mu to smetalo u izboru, jer je Plenković odlučio da će to biti on i tu je odluku bio spreman braniti i životom! Opet, zašto?
U državi kojoj je pravosuđe najranjivija, najslabija točka sustava, za glavnog državnog odvjetnika instalirati osobu s toliko kontroverzi, tako narušenog ugleda i niske razine povjerenja građana, ravno je izdaji.
Ako Plenković već danas prijeti DORH-u, stigmatizirajući ih kao one koji su možebitno distribuirali medijima privatnu razmjenu poruka između suca Turudića i bivše državne tajnice ex Rimac, što će biti sutra kada njegov odabranik, kojega je tako srčano branio od općeg sramoćenja, zasjedne u fotelju šefa Državnog odvjetništva? Je li im to Plenković upravo poslao poruku da ih čeka čistka? Da će HDZ-ova metla temeljito pomesti sve što joj stoji na putu?
Tko bi prije osam godina i pomislio da bi se Andrej Plenković mogao pokazati kao najveći autokrat i najveća opasnost za hrvatsku demokraciju …
