Izbor glavnog državnog odvjetnika pretvorio se u programirano i, samim time, očekivano, lako upravljivo, a u osnovi degutantno javno sramoćenje jednog, po svemu sudeći, besramnog čovjeka koji umišlja da ga javnost doživljava kao, u više ili manje metaforičkom smislu, glavnog državnog ljubavnika, a riječ je o, teološkim rječnikom rečeno, prvorazrednom pravosudnom demonu. Bilo je očekivano da se interes javnosti usmjeri prema praćenju otužnog, krajnje primitivnog i banalnog procesa zavođenja jedne stranačko-političke dužnosnice. To što je jedan pravosudno-stranački eunuh odlučio ostatke vlastitog nagona predimenzionirati u tolikoj mjeri da sebe doživi kao Apolona, nije naš (a pod ovim ‘naš’ mislim na javnost) problem.
Glavni državni ljubavnik
Svatko ima pravo na intimu, pa čak i kada je ta intima karikaturalna. Ne zanima me, dakle, ničija intima. Nemam namjeru pratiti proces romantičnog približavanja Josipe i Ivana. Intima ima pravo razviti sebi vlastitu ljepotu i radost, a ja o toj romantičnoj ljepoti i radosti ne smijem izreći sud. Riječ je o nenasilnoj autonomiji nagona. Ljudi se imaju pravo voljeti, ali nemaju pravo i ne smiju se voljeti u javno-političkim ulogama i na radnim mjestima.
Ono što mene, kao građanina ove otužne, neuspješne, prezrene, odbačene, ponižene, kriminalizirane i ubijene države zanima je tko će štiti zakonitost i pravdu, te, nadalje, hoće li ta pravda biti istinska pravda koja proizlazi iz zakona ili će, naprotiv, biti demonska, jer ako bude demonska, država će se sve više približavati paklu, a ako pravda bude proizlazila iz zakona, onda za ovu državu još uvijek postoji šansa. Vlada je predložila da glavni državni odvjetnik bude poslušni stranački demon koji sebe doživljava kao glavnog državnog i stranačkog ljubavnika. On je, dakle, kao dokazani stranački zaštitnik i doušnik, predložen da demonizira zakone, baš onako kako ih je nekoć demonizirao kada je automobilom bježao pred policajcima. Demoniziranje glavnog državnog odvjetnika potrebno je kako bi glavna figura političke korupcije, a riječ je, naravno, o trenutnom premijeru, spavala snom pravednika. Dok su ovakvi tipovi, nemoćni da kultiviraju nagonsku dimenziju vlastitog bitka, na čelu državnog odvjetništva, politički kriminalci mogu biti mirni.
Ako nekome nije jasno zašto Plenković, gotovo u pravilu, bira ministre iz redova lopova i političkih kriminalaca prve ili druge generacije, ima spoznajni problem, a ako mu je to jasno, a u tome ne vidi ništa sporno, onda ima moralni problem. Plenković u ministrima ne vidi ministre nego trulo meso koje će, bez ikakvih posljedica, baciti morskim psima kako bi sačuvao sebe samoga. Ministri su nebitni, oni su trećerazredna potrošna roba, oni služe kao crvena krpa bikovima – bijes javnosti treba biti usmjeren prema ministrima i njihovim kršenjima zakona kako se ne bi propitivalo što to, kako, gdje i s kojim posljedicama Plenković radi.
Ista je stvar i s Turudićem. Plenkoviću odgovara da Turudić bude problem kako javnost ne bi u Plenkoviću vidjela problem. Pa ne bori se premijer za Turudića zbog Turudića, on se, putem Turudića, bori za sebe. Briga njega što će se događati s ovim marginalnim pravnikom čije tehnike zavođenja bi, kao zastarjele i smiješne, odbacili i praljudi netom izašli iz špilja. Andrej traži glavnog državnog odvjetnika koji će ga bezrezervno štiti kao da štiti samoga sebe. I pronašao ga je. Ivan Turudić je dio Josipine klijentele, baš kao što je i Andrej Plenković dio te iste klijentele. Kada Turudić dođe na mjesto glavnog državnog odvjetnika, iz spisa će brisati sve ono što inkriminira njega i njegovog nalogodavca.
“Reduciranmi izričaj” ili skrivena stvarnost
Mi, prema dosadašnjim objavljenim, a za premijera potpuno benignim porukama znamo da je sudac Turudić otkrivao Josipi Rimac podatke iz istrage koja se provodila protiv nje. Smirio ju je rekavši joj da neće biti privedena. Plenković sada javno smiruje Turudića govoreći mu kako neće biti priveden, štoviše bit će izabran na dužnost glavnog državnog odvjetnika koji će druge privoditi. Ti drugi neće biti ni Andrej Plenković, a ni Nina Obuljen Koržinek. Premijer pritom koristi udžbeničke komunikacijske strategije puštajući u javnost kovanice koje postaju tema javnosti kako bi se sakrio bitni sadržaj. „Reducirani izričaj” je samo jedan u nizu takvih primjera, time se ne treba baviti. Ne zanima me nikakav „reducirani izričaj”, zanima me skrivena stvarnost.
Zato je puno značajnija rečenica kojom izvještava javnost da nije bitno ono što je Turudić u prošlosti radio, njega se ne bira zbog onog prošlog, nego zbog onog budućeg. Ova je rečenica, a ja sam je parafrazirao, ključna, u njoj se Plenković samootkriva – u rukama glavnog državnog odvjetnika leži njegova (Plenkovićeva) budućnost. Naravno da se državno odvjetništvo bavi isključivo istraživanjem prošlosti i utvrđivanjem je li ta prošlost bila zakonita ili pak nije. Naravno da Plenković ne želi da netko istražuje njegovu prošlost, a zamislite o kakvoj prošlosti je riječ kada mu prošlost suca Turudića nije problematična.
Istina je da politički demon bira pravosudnog demona kako bi on bio zaštićen, kako njegova prošlost ne bi ugledala svjetlo dana i kako bi on imao budućnost. Izborom Turudića prelazimo granicu i ulazimo u područje iskonskog institucionanog zla. Izborom ovakvog glavnog državnog odvjetnika proces demoniziranja ove države bit će konačno i nepovratno dovršen. Od konstruirane nevinosti krivih puno je gora konstruirana krivnja onima koji se o zakon nisu ogriješili. To razdoblje nam sada slijedi. Zlo je pušteno.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
