Neovisni novinarski portal
16.4.2024.
oslobađanje zbilje
Antropologija srca suprotstavila se grabežljivoj antropologiji lopovskih ruku

Antropologija srca suprotstavila se grabežljivoj antropologiji lopovskih ruku

Prosvjed u Zagrebu polučio je trostruki uspjeh. Bio je brojan iako je većina analitičara, a zapravo prozirnih i besramnih agitatora za nastavak Plenkovićevog haračenja nad institucijama, uporno naviještala neuspjeh i slab odaziv hrvatskih građana na prosvjed. U prošlotjednoj kolumni pisao sam da uspjeh ovog prosvjeda ne ovisi o matematici odnosno prebrojavanju građana, već o antropologiji, moralu i epistemologiji. Antropologiji političkog ponižavanja i dresiranja biračkog tijela da modelom uvjetovanog podražaja HDZ vidi kao državotvornu stranku, suprotstavila se antropologija otpora i pobune. U Hrvatskoj je, napokon, nakon dugo godina probuđen Camusov ‘pobunjeni čovjek’. Osviješteno je tko želi biti gospodar nad ovom državom, a kome je namijenjena uloga da bude sretni ili nesretni rob odnosno sluga. 

Prosvjed “pobunjenog hrvatskog čovjeka”

Hrvatske sluge služe i ako žele služiti, neka, što se mene tiče, nastave služiti. Sami su se lišili dostojanstva, prema njima i njihovom položaju nemam namjeru uspostaviti niti najmanji oblik empatije i solidarnosti. Svi ti pusti novinari, političari, analitičari, branitelji, članovi stranaka s brnjicom na ustima, članovi kojekakvih udruga i vjernici u nebesku državu Hrvatsku u mom emocionalnom svijetu ne izazivaju nikakvu aritmiju. S njima ne suosjećam, nisam im zahvalan ni na čemu, s njima ne dijelim povijesni svijet. Oni mi nisu neprijatelji, jednostavno, na razini pukog fakticiteta registriram da postoje bića koja upropaštavaju državu i uništavaju društvo.

Prosvjed u subotu bio je prosvjed ‘pobunjenog hrvatskog čovjeka’ koji ne nosi zastave s kojima aktivno sudjeluje u demonstriranju zarobljenosti toksičnim konceptom domoljublja i države. Toksično domoljublje progovara jezikom privatizacijske pljačke i političkom korupcijom koja se, pod krinkom trobojnice i nedefiniranog hrvatskog grba, koji jest ili nije hrvatski grb ovisno o okolnostima u kojima se taj grb pojavljuje, usmjerava prema potpunoj negaciji države. Izbor glavnog državnog odvjetnika, koji se druži s optuženicima i osumnjičenicima za kaznena djela, negacija je države.

Zastave i toksično  domoljublje

Zastava pod kojom se on krije, zastava koju on promovira, toksično domoljublje koje on brani, državu koju on zastupa i jezik kojim on govori ne pripada, niti u jednom segmentu, mom nacionalnom identitetu i mojoj nacionalnoj praksi. Zato sam u subotu bio na Markovom trgu i zato mi nije palo na pamet mahati nikakvom zastavom. Došao sam kao građanin koji želi živjeti u državi ponosnih građana, jakih institucija i časne prošlosti. Turudić i njegova bratija, a tu prvenstveno mislim na Plenkovića i njegove pulene, oduzimaju institucionalno dostojanstvo ovoj državi, društvu, simbolima i jeziku.

Njihova država  nije moja država, mi ne tvorimo isto društvo, ne govorimo istim jezikom i ne štujemo iste simbole. Nismo nikada i nećemo nikada jer ne pripadamo istoj antropologiji. Antropologija toksičnog domoljublja i antropologija dostojanstvenog nacionalnog identiteta nikada se ne mogu i neće susresti. Toksično domoljublje nije bilo prisutno na Markovom trgu, tamo je bila antropologija, kako bi to Pascal rekao, srca. Ljudi sa srcem su došli na Markov trg, ljudi sa srcem podržavaju i prepoznaju vrijednost zagrebačkog prosvjeda.  I to je drugi veliki uspjeh zagrebačkog prosvjeda. Antropologija srca suprotstavila se grabežljivoj antropologiji lopovskih ruku. Te lopovske ruke kradu, pišu poruke i glasaju za ovakvog glavnog državnog odvjetnika.

Treći, najveći uspjeh zagrebačkog prosvjeda sastoji se u razbijanju nametnute sudbinske epistemologije po kojoj je sasvim jasno da od Plenkovića nema boljeg, sposobnijeg i ozbiljnijeg političara. On je, kada ga se promatra optikom situacijskog morala, ujedno i najmoralniji od svih nemoralnih ministara koje je odabrao i s kojima se okružio. Uspjeh prosvjeda ga je toliko uznevjerio da je počeo, u koruptivnom ludilu, napadati organizatore prosvjeda da su proruski orijentirani, da ne vole Hrvatsku, da su bili protiv Zakona o hrvatskom jeziku itd.

Jezik

Svatko normalan je protiv jezika kojim govore Turudić, Plenković, Rimac i ekipa. To, prije svega, nije jezik zakona, pa samim time, budući da je riječ o nečem nezakonitom, ne može biti ni hrvatski jezik. Njihovo hrvatstvo je protuzakonito, njihov jezik je jezik korupcije. Uostalom, zašto je Plenković, kao samoprozvani zaštitnik hrvatskog jezika, prekinuo konferenciju za medije kada su ga novinari pitali o Turudiću? Zašto nije odgovorio na hrvatskom jeziku, nego se radije povukao u koruptivnu tišinu? Zato što tamo pripada, zato što njegova država nastaje iz korupcije, ona podržava korupciju, govori jezikom korupcije i šuti tišinom korupcije. Turudić je dobio zadatak da sve to čini u državnom odvjetništvom.

Građanima nije preostalo ništa drugo nego da se pobune, a najučinkovitija pobuna protiv korupcije je srce. U Zagrebu se napokon pobunilo hrvatsko srce. To hrvatsko srce treba zaštiti, ne zakonom nego dostojanstvenim životom. Zakone koje predlaže Plenković, donosi ovakva saborska većina, a štiti Josipin notar Ivan Turudić, treba, makar zbog moralnog samodoživljaja, ili odbaciti ili ignorirati. Sve one koji u prosvjedu nisu prepoznali antropologiju srca pobunjenih građana isto tako treba ili odbaciti ili ignorirati. S takvima se ne ulazi u koaliciju. Nikada i nipošto.

Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)

Tags:

VEZANE VIJESTI