Neovisni novinarski portal
13.2.2025.
wheels on fire
Melisa Osmani

Melisa Osmanović:
Biti što manje ljut na svijet, a što više ljubazan prema sebi

Melisa Osmani

MELISA OSMANOVIĆ: BITIŠTO MANJE LJUT NA SVIJET, A ŠTO VIŠE
LJUBAZAN PREMA SEBI

Danas nam se u intervjuu „otkriva“ iznimno zanimljiva Melisa iz Pule. Što nam je sve rekla otkrijte u daljnjem tekstu…

Ukratko se predstavite?

Melisa Osmanović, rođena u Puli, 24.12. 1992. Završila sam ekonomsku školu, smjer poslovni tajnik. U slobodno vrijeme volim da čitam, kuham, jašem, vozim i družim se. Bila sam aktivna sportašica te sam proglašena najboljom sportašicom s invaliditetom Grada Pule, tri godine za redom.

Napisali ste svoju autobiografiju, o čemu se točno radi? Kako se zove knjiga i što Vam je za nju bila inspiracija?

Ubrzo će točno godinu dana od kada sam izdala svoje prvo književno djelo, autobiografijski roman „Tlo pod nogama“. U pitanju je autobiografija koja sadrži 108 stranica, počinjem je od samog početka od mog rođenja do danas, o mojem školovanju, o suočavanju i prihvaćanju svoje dijagnoze, ljubavnim odnosima, putovanjima, automobilu, sportu, bontonu osoba s invaliditetom, mojim
strahovima, željama kao i važnosti same rehabilitacije. Najveća inspiracija mi je bila ta što ustvari postoji mali broj knjiga i priručnika o životu osobe s invaliditetom. Gledala sam kroz svoj primjer, da bi meni bilo puno lakše u životu da sam imala neku knjigu uz sebe i da sam znala što me sve čeka i što sa sobom nosi moje stanje. Htjela sam pisati o nekim pitanjima koje osobe bez invaliditeta imaju o nama, a da ih
nikada nisu postavili zbog srama ili neugode. Puno sam se obraćala i roditeljima djece s invaliditetom, da znaju kako se ponašati i što ih sve očekuje kada otkriju dijagnozu svog djeteta. U tim početnim i najtežim situacijama, kad pomisle da im je svijet stao. A nije, nikako. Uglavnom, da se o osobama s invaliditetom malo više govori u javnosti, ne u lošem, žalosnom i tugujućem smislu, već u informativnijem,
pozitivnijem i drugačijem tonu. To je ustvari edukativna, pozitivna i motivirajuća knjiga i može je svatko pročitati. A i sama želja koju sam godinama imala, pogurala me da je napišem i izdam.

 Vi ste sami izdali tu knjigu , koliko je to bilo teško u Hrvatskoj, jeste uspjeli vratiti uloženu tj. koliko Vam se to isplatilo?

Knjiga je izdana u vlastitoj nakladi. Pošto mi je ovo prva knjiga nisam imala nikakvih iskustava ranije što se tiče izdavanja knjige, tako da sam krenula od nule. Nisam konkretno tražila izdavača jer sam mislila da će to dugo trajati, da im se neće svidjeti možda moj rukopis i htjela sam sama sudjelovati u procesu uređivanja i pisanja. To je onda zahtijevalo i traženje i kopanje po internetu kako sve točno ide, traženje
lektora, ilustratora, urednike, tisak. No sve sam to uspjela, u roku od tri godine sam napisala i izdala knjigu. Uspjela sam vratiti uloženi novac, no najveća svrha pisanja nije bio novac već edukacija i informiranje ljudi te otkrivanje i razumijevanje jednog kako bi puno njih rekli „drugačijeg“ svijeta ali opet istog. Knjiga je izdana u 300 primjeraka.

Gdje se može kupiti Vaša knjiga i po kojoj cijeni?

Knjige se može kupiti kod mene osobno, putem emaila: melisa.osman12@gmail, Facebooka i Instagrama. Po cijeni od 20. eura (poštarina uključena) Koliko Vas Vaš invaliditet sprječava u obavljanju svakodnevnih aktivnosti u životu?

Trudim se da me sprječava što manje, ali činjenica je da me fizički sprječava i hendikepira. Ali zato su tu bližnje osobe poput roditelja, brata, sestre, osobnih asistenata, prijatelja koji najviše i svakodnevno pomažu u obavljanju fizički stvari poput transfera, kupanja, oblačenja, odlaska negdje, čišćenja, itd. Nije lako živjeti kada si fizički ograničen jer puno puta poželiš nešto učiniti odmah i sada i to bez pomoći druge osobe, ali navikneš se živjeti tako svaki dan, organiziraš se najbolje što znaš i onda više niti nemaš osjećaj da sjediš u kolicima. Jednostavno živiš život na svoj način, imaš svoje probleme i snove kao i svaka druga osoba.

„Nekada ostavljamo stara i dobivamo nova kolica. Kao i u životu. Neke stvari odlaze, da bi došle nove. Volite ih i prihvatite ih kao i druge stvari na sebi ili oko sebe. Tražite da budu prihvaćena. Nemojte ići ispod toga. Nemojte birati. Ona dolaze u kompletu s vama. Na kraju krajeva, kolica su samo komad metala, puno je bitnije tko ih vozi.“

Iz odlomka knjige „Tlo pod nogama“

Recite nam nešto više o svom zdravstvenom problemu?

Dosta rano u djetinjstvu, u trećoj godini života mi je dijagnosticirana neuromuskularna bolest, mišićna distrofija. Progresivna genetska bolest koja rezultira slabošću mišića. Stotine gena su uključeni u stvaranju proteina koji štite od oštećenja mišićnih vlakana. Distrofija mišića se događa kada je jedan od tih gena neispravan. Dosta teška bolest, kojoj najviše pomaže rehabilitacije bilo koje vrste. Hodala sam do svoje dvanaeste godine života, drago mi je da sam imala tu priliku, makar samo nekoliko godina. U knjizi pišem i opisujem koliko mi je to značilo.
Poslije sam zbog invaliditeta morala sjesti u invalidska kolica.

Kako Vam je teklo obrazovanje s takvim problemom , koliko je okolina imala
razumijevanja za Vas?

Bilo je tu problema, ali više arhitektonske prirode. Završila sam osnovnu i srednju školu u Puli koje nisu bile u potpunosti prilagođene za osobe u kolicima. Učionice i sama nastava se održavala na višim katovima i zbog toga mi je uvijek trebala pomoć drugih. Taj osjećaj da ti stalno mora netko pomoći i da ne možeš otići sama u trgovinu da si kupiš marendu pod velikim odmorom ili poigrati se s prijateljima u
dvorištu za vrijeme tjelesnog odgoja. Sve te „sitne stvari“ su za mene bile više teže nego komunikacija sa prijateljima. Asistenta u nastavi sam bila ostvarila tek u zadnjem razredu srednje škole i onda je to izgledalo i bilo bolje. Razumijevanje profesora i nastavnika sam uvijek imala, ali što se tiče prijatelja i kolega iz razreda ne baš uvijek, barem što se tiče osnovne škole. Nije tu bilo bilo direktnih vrijeđanja zbog
mog invaliditeta, ali bilo je izbjegavanje, ne zainteresiranosti da se druže sa mnom u istoj mjeri kao s ostalim prijateljima u razredu. I sve što je bilo drugačije izgledalo je nekako neprihvatljivo. Ipak, ono što je bitno jest to da roditelji razgovaraju sa svojom djecom o svim različitostima i invaliditetu. Čak i prije nego što upoznaju neku osobu s invaliditetom.

Tko Vam je najveća podrška u životu?

Naravno moji bližnji, roditelji, brat, sestra, prijatelji i svi bliski ljudi koji mi pomažu ići kroz ovaj život. A, nerijetko sam i sama sebi podrška.

 Što mislite o položaju osoba sa invaliditetom u Hrvatskoj?

Smatram da je položaj trenutno puno bolji nego što je to bilo nekada ranije u mom djetinjstvu. Puno stvari se promijenilo na bolje, između ostalog i dolazak zakona o osobnoj asistenciji koji je stupio na snagu od 01.01 i kojeg smo ga iskreno dosta dugo čekali. Nažalost, već sada vidim da nećemo svi biti zadovoljni ovim zakonom pogotovo osobe kojima roditelji ili partneri imaju status njegovatelja, a potreban im je
osobni asistent. Oko toga još ima posla ali vjerujem da će se u budućnosti i to regulirati u puno boljem smjeru. Jer sama znam koliko mi znači posao osobnog asistenta. Sada moramo ostati strpljivi kako bi se zakon u potpunosti primijenio na svaku osobu s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, a čekanje nije lako.

Osim pisanja čime se bavite?

Već tri godine sam zaposlena u Društvu Distrofičara Istre kao koordinatorica različitih aktivnosti i ujedno sam Dopredsjednica Društva.

Melisa Osmanović

A neka motivacijska poruka za naše čitatelje?

Upravo su me motivacijski citati i poruke puno pomogli da idem kroz život. Ima ih mnogo, ali najdraža rečenica mi je „Nije život ono što se događa, nego kako ti gledaš na to što se događa.“ . I da je to puno važnije i bitnije nego ono što nam se stvarno događa. Naš kut gledanja koji bi trebao biti pozitivan jer to mijenja puno stvari. Biti što manje ljut na svijet, a što više ljubazan prema sebi.

Vaša poruka vladajućima u RH?

Uvijek je dobro živjeti u državi gdje građani imaju najbolja moguća prava i dobar položaj i kvalitetu življenja, no mislim da u našoj državi baš i nije tako. Ima puno mjesta za napredak. Ali, isto tako nisam nikad gledala ni da mi sama država i vladajući budu spas i pomoć za živjeti. Smatram da se svaka osoba treba potruditi da živi što bolje zna i onda će joj automatski biti lakše, bez čekanja da to učini netko drugi. Više mi smeta loša kultura ponaša naših vladajućih i ministara. Ne znaju priznati pogrešku i uvijek govore i štite se time da su učinili najbolje za nas građane, a znamo da ustvari nije uvijek i često tako.

Tags: ,

VEZANE VIJESTI