U Ujedinjenim Arapskim Emiratima održan je COP 28, svjetski klimatski summit na kojem su “veliki i mali”dogovarali kako ćemo sačuvati planetu od evidentnog pregrijavanja koje dovodi u pitanje budućnost svijeta kakvog znamo i čiji siguran opstanak priželjkujemo. Što je dogovoreno na COP-u 28., jesu li očekivanja od summita bila prevelika u odnosu na stvarnu volju moćnih koji dominantno utječu na klimatske promjene, je li u pitanju još jedno veliko svjetsko okupljanje s “figom u džepu” ili, kako to svjetski poznata eko-aktivistica, Greta Thunberg slikovito definira kao “bla, bla, bla” skupove čiji su dosezi ograničeni, a volja za promjenama neiskrena, o svemu tome razgovarali smo neposredno nakon završetka svjetske klimatske konferencije s jednim od najpoznatijih hrvatskih ekoloških aktivista iz udruge Eko Kvarner, Vjeranom Piršićem.
Kongresni turizam
–Kako komentirate recentni, po mnogočemu kontroverzni COP 28, svjetski klimatski summit u Dubaiju? Jesmo li makar pola koraka naprijed, ili i dalje zaostajemo za Pariškim sporazumom?
Kao prvo, sve što je trebalo biti dogovoreno, dogovoreno je na COP-u 2015. u Parizu. Pariški klimatski sporazum je ratificiralo dovoljno zemalja i stoga mislim da je COP- 28 trebao primarno imati na dnevnom redu pitanje zašto nešto što je dogovoreno, i po znanstvenicima je dovoljno dobro, nije ispoštovano. Konkretno, u Parizu je dogovoreno da ostanemo na 1,5 stupnjeva po klimatološkim modelima, da ne idemo preko toga, a mi smo sada sa 1- 1,2 stupnja preko toga , s tendencijom, ako bude business as usual, ako se nešto ne promijeni, da idemo na 2,9 stupnjeva. To je prosječno, a to znači u Africi 6 stupnjeva. A 6 stupnjeva više u Africi to je klimatološka kriza koja uzrokuje migrantsku krizu prema kojoj je sve ovo s globalnim zatopljavanjem čista kamilica. Sama ideja COP-a je, bez da se prije okupljanja velikog broja ljudi na istom mjestu i u isto vrijeme vidi zašto taj sporazum nije uspio, praktično kongresni turizam.
Druga stvar, kad su već dogovorili kongresni turizam, onda je bar pristojno ne otići u zemlju koja je izvor problema, a to su zemlje koje su se obogatile, ja bih rekao ušle u dekadenciju, s fosilnim gorivima.
-Da, svi se slažu u tome da je u najboljem slučaju bizarno održati COP 28 u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, i za zemlju domaćina summita odabrati jednu od najvećih zagovornica fosilnih goriva…
Da. Metaforički rečeno, meni to izgleda kao da udruga vegetarijanaca svoju skupštinu održava u mesnici. To jednostavno nije kompatibilno. Da stvar bude i gora, predsjednik konferencije je čovjek koji je direktor njihove naftne kompanije, Al Džaber, koji u internoj komunikaciji kaže kako ne vjeruje da postoje znanstveni dokazi da je klimatska kriza posljedica korištenja fosilnih goriva, s čime je, ne samo negirao trud tisuća i tisuća znanstvenika kroz desetljeća, kroz IPCC, nego je praktički sam sebe delegitimirao. S obzirom da je ideja COP-a, ako imamo u vidu mjesto radnje , a to su Ujedinjeni Arapski Emirati, i s obzirom na predsjednika konferencije Al Džabera, bila praktično demage control, pokušaj da fosilna industrija ublaži štetu. To je bio kontekst dolaska. A što se tamo dogodilo, kao prvo, svakom je jasno da skup sa 7o tisuća ljudi ne može biti operativan. Dakle, to je više bila, rekao bi jedan pjesnik s ovih prostora, “parada pijanstva i kiča”, iako je pijanstva možda bilo malo manje budući da se sve odigravalo u jednoj radikalno muslimanskoj zemlji, ali dobro…Treba pogledati koji su rezultati. Mada, znamo da papir svašta trpi. Dakle, imamo klimatski sporazum koji je relativno dobar, ali potpuno nepoštovan, osim u nekim segmentima i nekim zajednicama država kao što je EU, i praktički imamo situaciju da su odmah na početku summita rekli da će stvoriti fond koji će obeštetiti žrtve klimatskih promjena, što je dobro.
-Tko su najveće žrtve klimatskih promjena?
To su male pacifičke države- otoci gdje je najveća nadmorska visina svega nekoliko metara, i zemlje koje imaju velike, plitke delte kao što je Bangladeš gdje će mala promjena visine mora napraviti ogromne štete. Dakle, oni su rekli da će napraviti fond, ali treba vidjeti hoće li netko zaista uplaćivati u taj fond i koliko.
-To bi bilo kao zaključak radi zaključka, nešto se mora obećati, a nema nikakvih mehanizama sankcioniranja onih koji zaključke ne provode. Jer, činjenica je da i kad postignu dogovor, ili ga svjesno ignoriraju ili nesvjesno zaobilaze…
U tom smislu bih rekao da razumijem kad zaključuju da je završni dokument COP-a 28 uspjeh, ali rekao sam- papir sve trpi.
Alternativa fosilnim gorivima
-Ako smo posebno dobrohotni prema recentnom summitu, pa prihvatimo tu završnu ocjenu, dužni smo reći i u čemu je taj uspjeh. Zar to nije bilo reteriranje u odnosu na svojedobni stav o imperativnoj obvezi suzbijanja globalnog zatopljavanja, što je značilo ukidanje korištenja fosilnih goriva? Postepeno ukidanje ili smanjivanje korištenja fosilnih goriva, je li to retorička ili suštinska dvojba oko koje se sada polemizira?
Kao prvo, mislim da je svakome jasno da naredba da se ne mogu koristiti fosilna goriva ništa ne znači ako je nema tko provesti. Ne postoji nekakav svjetski klimatski policajac koji će doći i reći bilo kome da ne koristi par tisuća litara lož ulja ove zime, ali postoji alternativa. Ono što je relativni uspjeh COP-a 28 je dogovor da se utrostruče kapaciteti obnovljivih izvora energije. S druge strane, jako je bitno da se dvostruko ubrza stupanj energetske obnove. To ću ilustrirati kroz vlastitu obiteljsku situaciju, vlastiti primjer. Dakle, kad sam prije nekoliko godina započeo energetsku obnovu obiteljske kuće, kad mi se otac razbolio, ja sam vidio da mi dajemo sve novce od turizma i poljoprivrede za energiju. Zaključio sam da smo budale, i započeli smo obnovu. I sada umjesto 5000 litara lož ulja godišnje, mi ćemo potrošiti manje od 500, a umjesto 10 tisuća KWh energije od HEP-a, kupit ćemo manje od 1000. Jer sam napravio dvije stvari, i to je ono što smatram eventualnim uspjehom COP-a. Kao prvo, počeo sam proizvoditi svoju energiju putem sunca, a kao drugo, napravio sam energetsku efikasnost svoje kuće ovog ljeta s 10 centimetara izolacijske fasade na svojoj kući i novom stolarijom sa regonom između. S time sam smanjio 60 posto potrošnju energije za grijanje i hlađenje svoje kuće. K tome, energiju koju sam radim, oplemenjujem s dizalicom topline koja mi trenutno za 1 KWh električne energije daje 4 KWh topline danas.
Prevedeno na hrvatski, nitko nije mogao doći k meni doma i reći- ti ne smiješ koristiti fosilna goriva. Ali, s promjenama u poslovnom svijetu, pa i promjenama u pravilima igre, omogućeno mi je da napravim fotonaponsku elektranu, da kupim baterije, dizalica topline, što je najveći i najskuplji zahvat i uvjet da se moja kuća prebaci iz razreda D u razred A, i s time sam praktički više nego za 10 puta smanjio korištenje fosilnih goriva za svoju obitelj. Isto tako kad uskoro kupim električni automobil, imat ću i viška za 10 tisuća kilometara, dakle, kad se vozim po županiji neću uopće koristiti fosilna goriva. Tako da bi eventualni uspjeh COP-a bio, da pojednostavimo, u tome da iako nije donesena nekakva stroga zabrana, kao što je bila potrebna za korištenje azbesta, koja se, pogotovo u Hrvatskoj, nije baš poštovala, omogućilo se da se radikalno razvije alternativa fosilnim gorivima koja će biti ne samo ideološki bitna, dakle, vjera u borbu protiv klimatskih promjena, nego i komercijalno isplativa.
Ekološki aktivist i čelnik Udruge Eko Kvarner Vjeran Piršić (Foto: Tris/H. Pavić)
Obnovljivi izvori su jeftini!
-Nisu li obnovljivi izvori, opet, puno dostupniji bogatima nego siromašnima? Je li to bauk, ili su doista puno skuplji od konvencionalnih ( fosilnih goriva ) i je li to dovoljan razlog, zapravo izgovor, da se fosilna goriva još dugo, dugo toleriraju? Kome će obnovljivi izvori biti i komercijalno isplativiji?
Obnovljivi izvori energije su jeftini. Konkretno, male fotonaponske elektrane, pogotovo s baterijama. To je distribuirani izvor energije, to je proizvodnja na mjestu potrošnje. Dakle, nema skupe mreže, transformatora itd.
-Zar se ne govori da su siromašnima obnovljivi izvori nedostupni, upravo zbog svoje cijene?
Ne. Danas se u Hrvatskoj to svodi na 5-15 tisuća eura. Čak i siromašne zemlje koje trenutno nemaju velike energetske potrebe, ali će imati, mogu zbog takvih malih troškova stvaranja infrastrukture, odnosno mreže, radikalno brzo ući u obnovljive izvore energije. Dakle, bilo koje selo u Africi će prije dobiti energiju tako da stavi fotonapone, nego da se napravi velika hidrocentrala na nekoj njihovoj rijeci poput Asuana, ili da se napravi neka nuklearka, ne daj bože, i da se mora nakon toga graditi dalekovod. Slično kao i u telekomunikacijama. Dakle, afričke zemlje preskaču fiksnu telefoniju i idu odmah na mobilnu.
-Koliko taj proces, kakav je u telefoniji, afričke zemlje prate i u obnovljivim izvorima?
Djelomično da. Imam ispred sebe jedan flajer fotonaponske elektrane na parkiralištu koja je ujedno i punionica za elektro vozila. Cijena je 25 tisuća dolara, zemlja porijekla je Gana.
-Zar to nije iznenađujuće?
Pa i nije tako iznenađujuće kad znate da su im to Nijemci napravili, odnosno, oni su ih organizirali. Postoje zemlje koje su uzele stručnu pomoć, što plaćenu, što neplaćenu, i rade neke bitne pomake. Ono što su nekad zvali “treći svijet”, imamo tamo ponekad notorne luđake, kao što je bivši brazilski predsjednik. Imamo i ljude koji nisu notorni luđaci, ali su određeni ideološki fanatici, kao trenutni indijski predsjednik koji je vjerski fanatik i koji gura ugljen. Ali, ponekad se nađe, pogotovo lokalno, razuma u zemljama “trećeg svijeta”, recimo Julus, čuveni ekonomista koji je dobio Nobelovu nagradu, trenutno selima po Indiji i Bangladešu pomaže stavljanjem fotonapona. Kolumbija i Ekvador, također imaju vrlo dobre rezultate. Dakle, energetska tranzicija “trećeg svijeta”, pa čak i Kine koja ide radikalno u to, se može napraviti veoma lako i jeftino koristeći obnovljive izvore, osim u teškoj industriji. Tu ne možemo računati s tim izvorima, kad su u pitanju čeličane, farmaceutska industrija itd., tj. onda možemo računati eventualno na tekući vodik. Dakle, korištenje obnovljivih izvora, sunca, vjetra, biomase, geotermalne i hidromase, je danas praktično najjeftiniji način dobivanja energije. Plus, ne morate trošiti teške milijarde na izgradnju infrastrukture.
Vjeran Piršić – Eko Kvarner (Foto H. Pavić )
Nuklearni lobi
-Ipak, u svijetu, pa i u Hrvatskoj, sve više jača i nuklearni lobi. Zašto?
Iz EU je bila jedna grupa zemalja koje je u Dubaiju predvodila Irska, a kojima se, nažalost, Hrvatska nije priključila, nego se priključila nuklearnom lobiju. A kad govorimo o nuklearkama, prva stvar koja je tu bitna, a neću sad ulaziti u pitanje (ne)sigurnosti nuklearki da ne bi upali u duge rasprave, ali ću ukazati na temeljnu činjenicu da je nuklearka točkasti proizvođač energije. I vi onda morate iz te točke napraviti po cijeloj državi dalekovod, trafostanice, niskonaponsku mrežu i sve što je potrebno i što je enormno skup izvor energije. Dakle, i da je sve u redu s nuklearkama, da ne postoji faktor rizika, da ne postoji problem zbrinjavanja nuklearnog otpada, čak da je tako, točkasta proizvodnja ili koncentrirana proizvodnja energije je zapravo nešto što je i u slučaju klimatskih promjena, i terorizma, i političkih problema, opasno. Vidimo što se događa u Ukrajini. Kad kažem u slučaju klimatskih promjena, primjerice, francuske nuklearke se ljeti gase jer rijeke nemaju dovoljno vode i ne mogu se hladiti. I druga stvar, također vezana na klimatske promjene, može doći do nevera u kojima će se oštetiti dalekovod. Možeš imati nuklearku 30 kilometara od grada, ali ako dođe neki jači tornado, nema dalekovoda, nema struje. A da ne govorim o terorizmu ili ratu kao što je slučaj u Ukrajini.
-Da rezimiramo: Što nam je, dakle, donio COP 28 i koliko smo “pametniji” nakon njega?
Ono što smo imali na COP-u je praktično priznanje da je potrebno utrostručiti napore za instalaciju obnovljivih izvora energije, ali i priznanje da je potrebno dvostruko ubrzati energetsku obnovu kako bi manje trošili. Čini mi se da Europa troši za grijanje i hlađenje oko 30 posto energije, a Hrvatska 40 posto. Imali smo i žestoki napad zagovornika nuklearne energije, kojima se i Hrvatska priključila, imali smo očito figu u džepu od zagovornika industrije fosilnih goriva. Meni se osobno dvije stvari čine iracionalnim: Prvo, otići na COP radi kongresnog turizma i time tobože pridonijeti klimatskim promjenama, a drugo, iracionalnim mi se čini da sada zagovaramo strogu zabranu fosilnih goriva kad je možda bolje iste resurse- energiju i vrijeme- utrošiti u promoviranje obnovljivih izvora energije i energetske efikasnosti. To nije revolucija, ali to je evolucija koja postaje tako ubrzana da je zapravo revolucija, društveno gledajući, ili još bitnije po topologiji. Dakle, što znači energetska tranzicija ? Ona ima 4 komponente: prva komponenta je dekarbonizacija, o čemu sad govorimo, druga je digitalizacija, pametne mreže, pametni uređaji, treće je decentralizacija, milijuni malih pogona umjesto velikih termocentrala, hidrocentrala, nuklearki, dakle lokalna proizvodnja energije, i četvrto, demokratizacija. To je pojam građanske energije ili energetske demokracije, a to znači da mi, obični mali ljudi u svojim zajednicama, proizvodimo energiju dovoljnu za vlastite potrebe. Time radimo promjenu strukture društva, od consumera se pretvaramo u prosumere, i tako se rješavamo jednog velikog lobija. To je globalni proces. Pametna društva taj proces potiču, dok se veliki tome odupiru koliko mogu. Poanta ovog o čemu razgovaramo je da je upravo taj proces ključan za borbu protiv klimatskih promjena. Ako se energetska tranzicija u ova 4 segmenta ostvari ( 4 D ), mi smo ostvarili bitku protiv klimatskih promjena. Imamo potpisanu povelju o dekarbonizaciji do 2050., i ako će naši građani proizvoditi svoju energiju i na nju se grijati preko dizalica topline, ako će se voziti u elektro-vozilima koja će sami napajati, time praktično radikalno rješavamo problem korištenja fosilnih goriva i posljedično problem klimatskih promjena.
Mega projekt Valis Solarisa i- poziv na oprez!
-U Poduzetničkoj zoni Podi u Šibeniku, uz blagoslov gradske vlasti, tvrtka Valis Solaris kreće u realizaciju mega-projekta ulaganja u solarnu energiju, tzv. fotonaponski modul, pri čemu se uz pet milijardi eura investicija najavljuje zapošljavanje čak pet tisuća radnika. Otkud toliki radnici u Hrvatskoj, danas ih je teško naći i 500 kamoli 5 tisuća?! Koliko je to realan projekt?
Čuo sam za taj projekt prije nekih 20 godina i tada je bio planiran negdje u Slavoniji…
-Da, selio se po cijeloj Hrvatskoj, od Drniša, Sinja, Obrovca, Lipika, navodno i Varaždina, do – Šibenika. Njime je predviđena i izgradnja tvornice “zelenog vodika”, ali bazira se na opskrbi pitkom, tekućom vodom koja je preskupa, a u isto vrijeme u Hrvatskoj ima i previše domaćinstava koja još nemaju pitku vodu. Zar to nije apsurdno?
Malo sam predugo, desetljećima, u ovoj priči, tako da sam veoma skeptičan prema mega projektima koji se u Hrvatskoj promoviraju. Zadnji je primjer Rimac i autonomni ( robo)taksiji, a imamo i projekt baterijskih članaka u Sisku, sad i ovaj u Šibeniku. Šibenski projekt pratim desetljećima i nikako da se realizira. Moguće da je greška u Hrvatskoj, ali moguće je i u projektu. Zajednički nazivnik svih tih projekata, i Rimca, i baterija u Sisku, i Valis Solarisa u Šibeniku, je da agresivno traže ogromne državne potpore.
-I onda najavljuju 5000 novih radnih mjesta! Gdje će naći toliko radnika?
To je ključno pitanje. Osim toga, jedan mi je stručnjak svojedobno rekao- što veći PR za neki projekt, on je lošiji. Drugo, kad govorimo o tekućem vodiku koji je sad jako seksi i svi ga traže, svima su usta puna toga, pa i našem premijeru, siguran sam da je on neophodan za tešku industriju, čeličane i sl., ali vidimo da se danas praktično traži da svaki projekt u Hrvatskoj bude na tekućem vodiku. I onda se na društvenim mrežama hvale da je to izuzetno dobar projekt jer za njega dobivaš 80 posto državne potpore. Ako je projekt dobar, zašto je za njega potrebno 80 posto poticaja države? Mi za naše fotonaponske projekte imamo 40 posto poticaja. Tako da bi rekao da mi se ovo čini kao veliki PR, a pitanje je što se realno može napraviti. Nemam ništa protiv da se rade solarni paneli u Hrvatskoj. Hrvatska je prije ulaska u EU imala tri tvornice fotonaponskih panela: Končarevu u Splitu, koja je rađena 1988. kao šesta u svijetu, Solaris u Novigradu u Istri, koji je par mjeseci prije ulaska Hrvatske u EU bankrotirao zbog velikih carina za “ne-eu” panele, jedna linija proizvodnje je otišla u Brazil, jedna u Kanadu, a jedna u Rusiju, i treća je Solvis u Varaždinu. Mi na Krku kupujemo njihove panele, a nedavno je i Google kupio 120 tisuća primjeraka. Dakle, nije problem proizvoditi fotonaponske panele u Europi, ali pitanje je da li je ovako dimenzioniran projekt optimalan i hoće li preživjeti konkurenciju iz Azije. Dobio sam ovih dana neke cijene velikih kupaca u Europi i ja sam se smrznuo. To je 30 posto cijene u odnosu na cijenu proizvodnje u Europi. Stoga, veliki oprez!
