Tvornica elektroda i ferolegura u Šibeniku u 2024. će obilježiti punih trideset godina otkako je prestala s radom. Dvije godine nakon što su peći trajno ugašene, 1996., ceremonijalno, uz aplauz okupljenih, srušeni su golemi tvornički dimnjaci, što je bila poruka tadašnje gradske vlasti da na toj lokaciji nikad više neće biti mjesta za crnu, zagađivačku industriju. Od tada do danas, punih tri desetljeća preko 22 hektara zemljišta kontaminiranog dugogodišnjom industrijskom proizvodnjom, prolaze kroz sanacijske muke i prevare. Čovjek u tom vremenu stigne prevaliti put od rođenja do zrelosti, a Šibenčani nisu, nažalost, uspjeli u cijelosti ni očistiti najatraktivniji gradski prostor kojim raspolažu. Doduše, sanaciju je umjesto države preuzeo Grad i na to su tijekom godina utrošeni deseci milijuna kuna, a evo, ovih dana je vijećnicima šibenskog Gradskog vijeća prezentirana analiza stanja zemljišta i podmorja na prostoru bivše tvornice prema kojoj bi za završnu sanaciju trebalo potrošiti, prema procjenama, do otprilike 3 milijuna eura!
Foto: TRIS/G.Šimac
No, to nije bila zapreka da vijećnici ne izglasaju prijedlog Međunarodnog javnog natječaja – Poziva za iskaz interesa, na koji očekuju prijavu potencijalnih razvojnih partnera (investitora) spremnih upustiti se u realizaciju Projekta Batižele, odnosno urbane regeneracije područja TEF-a, ali uz uvjet da sanaciju zemljišta dovrše budući investitori ( ?! ), što, kažu u Arupu, u međunarodnoj praksi nije nepoznanica. Jer, i poslije 30 godina, još ima posla na dekontaminaciji ovog atraktivnog zemljišta uz more koje bi u doglednoj budućnosti trebalo predstavljati novu gradsku četvrt Šibenika.
Iako je Grad Šibenik još u veljači ove godine burno prosvjedovao zbog priloga jedne nacionalne televizije u kojem su autori, pozivajući se na ocjene ekotoksikologa i biostatističara profesora dr.sc. Branimira Hackenbergera, tvrdili da je prostor ex-TEF-a još uvijek zagađen opasnim otpadom, koji je navodno potencijalna bomba, i najnovije istraživanje tvrtke Arup, koje je naručila Europska banka za obnovu i razvoj, jedan od strateških partnera u Projektu Batižele, pokazuje da kontaminata na području bivše tvornice još uvijek ima. No, ovog puta Grad prihvaća rezultate istraživanja i ne pomišljajući kazati, kao u slučaju prof.dr.sc. Hackenbergera i spomenute TV kuće, da je “napravljena lažna analiza s namjerom da kompromitira buduće investicije na tom području”. Dakle, tada je to bilo sabotiranje projekta Batižele, “najvećeg projekta u Hrvatskoj, teškog možda i milijardu eura” ( H. Zekanović ), a sada je to objektivna, nepristrana analiza koju Grad prihvaća kao i činjenicu da je najvrjednije gradsko zemljište još uvijek zagađeno industrijskim otpadom. Ali, problem sanacije ovog puta, prepušta budućem investitoru na rješavanje…
Tvrtka Arup, čiji nalazi nisu dovedeni u pitanje ni od vladajućih, ni od oporbenih šibenskih političara, navodi lokacije koje su obilježene kao mjesta zagađenja i koje je nužno sanirati, te procjenjuju da će za završnu sanaciju trebati osigurati do otprilike 3 milijuna eura! Gradskim vijećnicima rezultate istraživanja prezentirao je predstavnik tvrtke Arup, Nemanja Jevtić, spreman odgovarati na pitanja i kontroverze koje je kod njih ova tema očekivano izazvala.
S Jevtićem smo razgovarali nedugo nakon usvajanja analize i odluke Gradskog vijeća da se objavi međunarodni natječaj za odabir budućeg investitora. Posebno zanimljivom učinila nam se napomena autora studije ( analize stanja zemljišta, vode i podmorja ) o mogućem pronalasku, tijekom radova, i drugih spornih, zagađenih lokacija koje njihovim istraživanjem nisu bile obuhvaćene.
– Što to znači?– pitali smo Jevtića.– Da prijetnja i dalje ostaje?
“Istraživanje je provedeno na osam sondažnih jama, 5 bušotina, 7 lokacija u moru, ili ukupno na 34 uzorka tla, troske i podmorskih sedimenata, te 12 uzoraka podzemnih voda i mora, Istraživanje je, uz hrvatske, rađeno prema britanskim i nizozemskim standardima jer su oni najstroži. Kad je riječ o tlu, utvrđeno je da na dvije lokacije postoji sumnja na prisustvo azbesta, ali je analizom utvrđeno da azbesta nema I na dijelu na kojem se nalazi katranska jama zbog potencijalnog onečišćenja koje je moglo nastati tokom operativne fate u tvornici.
U daljnjoj sanaciji treba iskopati sadržaj “katranske jame” i tlo koje je njome onečišćeno zbrinuti, kao i onečišćeno tlo “između stare i nove kotlovnice” te “između glavne ceste i obale” te i taj materijal zbrinuti na adekvatno mjesto. Analiza, kako je i navedeno, ima svoja ograničenja, jer su moguća i druga neotkrivena onečišćenja prostora. I prostim okom vidljivo je da još uvijek ima troske koja sadrži teške metale i u budućnosti ne može ostati na otvorenom novoizgrađenom lokalitetu nego je treba odvesti s ovog prostora i zbrinuti. No, ne bih rekao da postoji i dalje prijetnja po zdravlje ljudi jer nema direktnih kanala između zagađenja i receptora, a na samoj lokaciji će nakon dodatne sanacije biti nasuto novo, nezagađeno zemljište.”
-Ispostavilo se da kontaminata ima i u moru, odnosno podmorju lokaliteta Batižele?
“Nađeno je nešto u sedimentu, nataloženo prirodnim putem, i to je stvar rijeke Krke, ali na samom dnu je puno otpada, automobilskih guma, azbestnih, salonitskih ploča itd., što se mora obavezno ukloniti. A nakon toga dio podmorja će biti nasut novim materijalom, jer se gradi nova plaža, pa će i priobalni, plići dio plaže biti također nasut.”
-Kako ste sami naglasili i prilikom prezentacije analize gradskim vijećnicima, najveći problem i najveća opasnost dolazi od azbesta…
“Da, prisustvo azbesta utvrđeno je u vodi, ali u vodi nije opasan. A što se tiče tla, nakon iskapanja kontaminiranog, doći će do nasipanja novog zemljišta. Osim toga, količine su premale i nema nikakve opasnosti po zdravlje stanovnika. Ovaj prostor nije ni na koji način opasan kao buduće gradsko naselje, ukoliko se ispoštuje sve što je u studiji zacrtano kao obavezna završna sanacija.”
-Niste li posebno upozorili da će azbest biti prijetnja i u sanaciji, prije svega za radnike koji će raditi na njegovom uklanjanju?
“Da, ali treba poštovati klasičnu procedure i koristiti standardnu zaštitnu opremu propisanu zakonom i međunarodnim pravilima. To su i inače mjere koje bi trebalo poštovati na svim starim industrijskim objektima kod izvođenja takvih radova. I zato smo upozorili da se pripazi kako prilikom izvlačenja azbesta iz mora slučajno radnici ne bi došli u izravni kontakt s njime. Isto se odnosi i na sanaciju “katranske jame”, kod čijeg iskopavanja treba posebno pripaziti i koristiti svu zaštitnu opremu koja je propisana.”
-Što je s troskom koja je još uvijek na prostoru bivše tvornice? Dio te troske svojevremeno je iz Šibenika ( nelegalno ) otpremljen u naselje Biljane Donje i još uvijek se tamo nalazi, a čiji je vlasnik država. Mještani su zbog toga prosvjedovali najprije kod hrvatskih državnih institucija, a kad to nije dalo rezultata,obratili su se Europskom sudu za ljudska prava zbog ugrožavanja zdravlja tamošnjeg stanovništva. Sud im je dao za pravo i naložio Hrvatskoj hitno uklanjanje spornog otpada. Kako to da ista troska u Biljanima Donjim predstavlja ugrozu za zdravlje i život stanovnika, a u Šibeniku nije opasna?
“Mi smo se kretali na lokaciji i nikome se nije ništa dogodilo. Troska je zvanično inertan materijal i trenutno ne predstavlja nikakvu opasnost. Ali, da ne bi bilo zabune, sva ta troska će biti uklonjena s lokacije. Postoje ovlaštene hrvatske firme koje ju mogu preuzeti i adekvatno zbrinuti. Čak i u međunarodnim praksama troska se koristi kao tampon, podloga u izgradnji puteva. Dakle, ima svoju primjenu. Osim toga, za potrebe ove naše analize korišteni su najstroži standardi, britanski i nizozemski, i nema razloga ne vjerovati u njih.”
-Oprostite, što ste po zanimanju, koja je vaša struka?
“Specijalist sam zaštite okoliša, inženjer okoliša”
-Znate kako se ono kaže, analize pokazuju ono što naručitelju treba…
“Mi radimo kao nezavisna firma i nismo povezani ni s Gradom Šibenikom ni s Republikom Hrvatskom. Arup je međunarodna tvrtka koja sebi takvo što ne bi dozvolila.”
-Koliko procjenjujete da će trajati ova, kako je nazivate, završna sanacija?
“Mi smo detektirali tri “crne točke” koje treba sanirati, i ukoliko pronađu neko novo zagađenje tijekom radova, o čemu sad ne možemo nagađati. Trosku treba ukoliti s lokacije, i, koliko znam, Grad Šibenik na tome već radi. Ne mogu procijeniti koliko će sanacija trajati, pogotovo ukoliko se u toku radova otkriju i neka nova zagađenja koja nisu našim istraživanjem detektirana.”
-Možete li iskreno reći da li biste kupili stan na prostoru bivše šibenske tvornice ako jednog dana Projekt Batižele bude realiziran?
“Vrlo rado, to je izuzetno atraktivan, lijep prostor. Ali naravno, ako bi cijena bila prikladna.
Foto: TRIS/G.Šimac
Tek da se prisjetimo: Sanacija prostora TEF-a ( službeno ) traje gotovo 20 godina, i još nije završena…
Sanacija cijelog prostora bivše šibenske Tvornice elektroda i ferolegura, koja je uzgred rečeno, othranila generacije i generacije Šibenčana, počela je davne 2006. godine, dvije godine nakon što je ugašena industrijska proizvodnja stara stotinjak godina. Riječ je o prostoru ukupne površine oko 28 ha na kojem je zatečeno oko milijun tona troske, odnosno ukupno oko 23 000 m3 opasnog otpada i oko 32 000 m3 neopasnog otpada. Program sanacije je bio predviđen u dva dijela, pri čemu je u prvom trebalo dislocirati s tog područja trosku, a u drugom obaviti sanaciju opasnog otpada. Radi zbrinjavanje troske je u veljači 2007. potpisan ugovor s tvrtkom iz Velike Britanije, MLM grupom, a posao je trebao biti dovršen do konca 2008. godine. Tvrdilo se, također, da je još 2005. godine sanirana katranska jama, što se pokazalo netočnim. Program sanacije odobrilo je Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva koje je planirane sanacijske radove procijenilo na 25 milijuna kuna. Konačna cijena izvođenje radova na krajnjoj sanaciji područja, oprezno je i tada istaknuto, trebala je biti poznata nakon provedenog natječaja za izvođača radova.
Gradsko poglavarstvo prihvatilo je prijedlog Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost koje se tada obvezalo pokriti troškove sanacije, uz uvjet da će Grad dug podmiriti prodajom zemljišta. No, u stvarnosti, štošta je bilo drugačije. Prije svega, država je bila obavezna sanirati prostor TEF-a kao jednu od nekoliko urgentnih “crnih točaka” u državi, kako je to navedeno u Nacionalnoj strategiji razvoja gospodarstva, ali u Šibeniku, za razliku, primjerice od Obrovca ili Bakra, to nije bio slučaj. Naprotiv, neki ljudi iz državne administracije, pokušali su se na sanaciji stare tvornice u Šibeniku i obogatiti. U to vrijeme, kada je process dekontaminacije zemljišta ex-TEF-a tek počeo, na državnoj razini sve se dogovaralo u trokutu Fond za zaštitu okoliša, Odlagalište Sirovina Zadar, APO ( Nikola Ružinski ), koji su imali de facto placet na sve ozbiljnije sanacijske zahvate u zemlji. APO ( inače, agencija pri HEP-u ! ) je tako radio Program sanacije, pa i kad je fulao “ceo fudbal”, umjesto da o svom trošku korigiraju neprimjenjiv Program, rade aneks ( dopunu Programu) koji sad predviđa termičku obradu opasnog otpada u drniškom Kalunu, i to ponovo naplaćuju od Grada. Za potrebe sanacije prostora bivše Tvornice, Grad se zadužuje u Fondu, umjesto da u cijelosti Fond, odnosno država, financiraju taj posao…
Grupacija MLM iz Velike Britanije bila je zainteresirana za oporabu otpadne troske, jer je ona sadržavala vrijedan metal koji su investitori izvlačili iz troske, a Gradu ostavili na tone i tone otpadnog agregata kamena. Dio toga otpada Šibenik je dislocirao u Biljane Donje, ali se narod tamo pobunio ( za razliku od inertnih Šibenčana ) i tjerao pravdu sve do Europskog suda za ljudska prava tvrdeći da im to brdo crne šibenske troske ugrožava zdravlje. I spor su dobili. Sud je naložio hitno uklanjanje troske iz Biljana, što se do danas nije dogodilo, a u međuvremenu je ta ista troska u Šibeniku proglašena inertnim i neopasnim materijalom( ?! ).
I da ne duljimo s ovom crnom kronologijom, tipično hrvatskom pričom o neodgovornom ( često kriminalnom ) trošenju javnog novca, spomenimo tek da je sa sanacijama industrijskih postrojenja “na hrvatski način” posla imao i Uskok, da su neki od glavnih aktera iz priče o razgradnji TEF-a svojevremeno završili i u pritvoru, ali nikad ovaj slučaj nije dobio svoj pravosudni epilog. Novinari koji su sve protekle godine ( uključujući i potpisnicu ovih redaka ) pisali o tome, nerijetko su završavali pred sudom braneći svoje profesionalno pravo na istinu i kvalitetno informiranje javnosti. Ali, uzalud nam trud svirači, ovo je jedna od hrvatskih priča koja nema kraj, a nema ga, ne samo zbog pasivnosti Državnog odvjetništva i pravosuđa, nego dobrim dijelom i zbog nezainteresiranosti lokalne zajednice za istinu o tome gdje su završili milijuni kuna javnog novca ( Šibenčana! ) namijenjeni za sanaciju prostora Tvornice elektroda i ferolegura koja, kako i sad vidimo po istraživanju koje je za potrebe EBDR-a napravila neovisna, međunarodna tvrtka ARUP, nikad nije u cijelosti obavljena. Naprotiv, najnovija analiza Arupa procijenila je da će za finalnu sanaciju trebati još oko 3 milijuna eura!
Hoće li ikad itko odgovarati za to?
Foto: TRIS/G.Šimac
Foto: Grad Šibenik
