Kakva vam je bila 2023.?Uspješna, neuspješna, stagnacijska? Preživjeli ste je, a u ovim turbulentnim vremenima velikih svjetskih kriza i otvorenih ratnih žarišta ( Ukrajina, Gaza ) i to je već nešto. Za malu Hrvatsku bila je to godina ulaska u Schengen i eurozonu, kako voli u svakoj prilici naglasiti predsjednik Vlade Andrej Plenković, ali za to malo mare oni koji su i u ovoj godini morali upotrijebiti sva svoja mentalna i fizička umijeća kako bi ostali na nogama. Hrvatska je i dalje na začelju Europske unije po većini parametara koji dominantno govore o kvaliteti života i standardu građana. I dalje pod njom tlo podrhtava, ne toliko u seizmološkom smislu, koliko od korupcijskih afera i veprisutnog lopovluka na vim arzinama. Po korupciji, gore su od Hrvatske samo Bugarska, Rumunjska i Mađarska, po broju femicida, nažalost, treća smo zemlja u EU. Hrvatske prosječne plaće i mirovine i…
…dalje značajno zaostaju za prosjekom Unije, radi se za 700-750 eura u prosjeku, a živi s penzijom od nevjerojatno mizernih 4oo-tinjak eura mjesečno, što ne znači da mnogi nemaju manje i od 300 eura. Što u toj ekonomsko-financijskoj i socijalnoj slici stanja u Hrvatskoj mogu promijeniti izbori, čak tris paket parlamentarnih, eurozastupničkih i predsjedničkih koji nas čekaju u superizbornoj 2024.?
Hrvatskim biračima, kako se pokazalo i dosad, najmanje su zanimljivi euroizbori. Oni su, nažalost, prije svega pitanje boljitka za one koji dobiju mandat u europskom parlamentu, jer s njim dobivaju i brojne, prije svega materijalne beneficije, od visokih plaća koje iznose mjesečno preko 5 tisuća eura neto, preko par tisuća eura ( između 4 i 5 tisuća ) za troškove rada njihovog bruxelleskog ureda, oko 25 tisuća eura za plaće njihovih asistenata, do 45 tisuće eura za službena putovanja, itd. itd. Jasno da su kandidati koji pretendiraju na mjesto u Europskom parlamentu itekako zainteresirani za ove izbore i svoje šanse na njima.
Drugi su parlamentarni, oko čijeg datuma se još uvijek spekulira, a prognoze o terminu njihova održavanja kreću se od travnja do rujna. S tim da se rujan čini racionalnijim za nomenklaturu na vlasti, jer, notorno je već, tada se zbrajaju i prvi rekordi turističke sezone kojom se bilda optimizam vladajućih kao da su baš oni zaslužni za to. Oko izbornih izgleda predominantnog HDZ-a koji nam realno već više od tri desetljeća kroji sudbinu, stvari su manje ili više jasne. Bit će to i u ovim izborima stranka s relativno najviše mandata, ali je pitanje s kim bi složila parlamentarnu većinu i hoće li za to imati dovoljno vlastohlepnih saveznika. Manjinci su dosad uvijek bili na dispoziciji onima koji imaju najveću šansu okupiti natpolovičnu većinu zastupnika, odnosno sastaviti vladu. Nema posebnih razloga vjerovati da bi nakon izbora 2024. moglo biti drugačije.
Zadnjih dana naveliko se spekulira o izbornoj suradnji Domovinskog pokreta s HDZ-om, što iz DP-a pokušavaju demantirati tvrdnjom da je riječ o običnim spinovima. No, o tom potom.
S druge strane, iako kažu “nikad ne reci nikad” , gotovo je najizvjesnije da HDZ neće ponuditi ni ruku pomirenja ni suradnje njima osobito mrskom Mostu. Pa su, dakle, kao i u aktualnom mandatu, osuđeni na satelitske solo-žetone kojima su irelevantni i programi i ideologije, a relevantna jedino pozicija u vlasti. Bit će tu kojekakvih “demokršćana”, sekundarnih desničara i hibridnih liberala, koje u to vrzino kolo vode isključivo osobne, karijerističke ambicije i pragmatični materijalizam.
Ljevica, po običaju, ni pred ove izbore nije uspjela “zbiti redove” i koliko-toliko se homogenizirati radi boljeg izbornog učinka. Možemo! je svojevremno napravio amaterski promašaj kad je ta stranka odbila, u naletu trijumfalizma nakon prošlih lokalnih izbora i uvjerljive pobjede u Zagrebu, savez sa SDP-om, bez kojega obje stranke samo gube, jer ostaju bez sinergijskog učinka koje donosi njihovo partnerstvo. Najveću uslugu takvim neprofitabilnim soliranjem stranaka i strančica na lijevom spektru, ljevica je učinila HDZ-u.
Tko još može u predizborni ili postizborni savez na ljevici, vidjet ćemo, no, sve su to uglavnom političke opcije koje u anketama danas jedva prelaze 1 posto potpore birača.
Hoće li Andrej Plenković u slučaju pobjedničkog rezultata za HDZ ići po još jedan premijerski mandat? Naravno, na to se ne treba kladiti, iako u ovom trenutku to izgleda sasvim vjerojatno. Ali, tko zna hoće li u međuvremenu hrvatski premijer, koji preko ramena stalno pogledava prema Bruxellesu, dobiti kakvu “nemoralnu ponudu” iz samog sjedišta vlasti EU-a, a koju bi teško mogao odbiti. Zasad se čini da će njegove ambicije biti najprije testirane na domaćim parlamentarnim izborima, a ne budu li na razini Plenkovićevih očekivanja, s obzirom na njegov utjecaj u europskim političkim strukturama s kojim se hvali, sve je moguće. I da vještinom pregovaranja nadoknadi koliko mu nedostaje kod kuće, ali i da –odustane i okrene se Bruxellesu. Jer, što nam to još Andrej Plenković može pokazati, a što već od njega nismo vidjeli? Čime nas može pridobiti i uvjeriti u dobrobit “zakinute demokracije” koju prakticira kao zagovornik političkog one man showa, bildajući svoj golemi ego i autokratsku narav kojom je tijekom dva mandata dosljedno uništavao sve demokratske institucije ove države uključujući i zarobljavanje medija? Treći mandat takvog autokratskog lidera skupo bi stajao Hrvatsku. Pogotovo u demografskom smislu…
A što nas čeka na predsjedničkim izborima koji su također upali u superizbornu 2024.?
Ako bi za Plenkovića kao premijera i nakon izbora 2024. rekli- možda, za Zorana Milanovića kao šefa države u još jednom mandatu, ukoliko se odluči kandidirati, mogli bi reći- gotovo sigurno. Ako će mu konkurirati HDZ-ov Gordan Jandroković, oko ishoda jedva da ima ikakve dvojbe. Bio bi to preslab, nemotivirajući duel za Milanovića. Ne treba ni govoriti da bi se aktualni predsjednik Republike najradije ponovo sučelio sa svojim najvećim političkim rivalom, Andrejem Plenkovićem, no, ta počasna funkcija, bez stvarne moći i ozbiljnijih ovlasti, za AP-a je slab mamac. Naravno, iznenađenja su uvijek moguća kao i iznenađujući kandidati, a o tom faktoru ( iznenađenja) štošta bi moglo ovisiti.
Hoće li Hrvatska nakon superizborne 2024. biti drugačija, bolja, manje korumpirana, uspješnija? Ovisi o onima koji će se kandidirati za najviše državne dužnosti, ali još više o onima koji (ne)će izaći na izbore i glasati.
