Otkako je premijer Plenković, u subotnje jutro, 11. studenoga, nakon primljene vijesti da je njegov ministar ( obrane ) skrivio prometnu nesreću u kojoj je jedna osoba poginula, te ni časa ne časeći razriješio Maria Banožića, i ekspeditivno nominirao ( ma što nominirao, izabrao! ) na tu dužnost Ivana Anušića, govori se, nažalost potiho, da je šef Vlade postupio protivno važećim zakonima. Plenković se, izgleda, previše uživio u ulogu kancelara, i potpuno samostalno smijenio Banožića, bez Vlade i Sabora! Ne treba njemu nitko da bi donio odluku, pa ni o ministru! Zar je koga konzultirao, pitao za mišljenje?
(foto TRIS/G. Šimac)
U srijedu je na nezakonito razrješenje ministra obrane Maria Banožića upozorila i saborska zastupnica stranke Možemo! Urša Raukar na sjednici Odbora za obranu koji je već “rešetao” budućeg ministra Ivana Anušića.
Gostujući na N1 televiziji o zakonskim aspektima ministrova razrješenja govorio je i profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Vedran Đulabić, koji jasno ističe da je predsjednik Vlade razrješujući ministra Banožića potpuno ignorirao važeće propise, ali i Ustav. Jer, ma što Plenković mislio o sebi, on, sukladno zakonu, kao premijer ipak niti imenuje, niti smjenjuje ministre. To izlazi iz okvira njegovih ovlasti. Stoga je njegovo postupanje u najmanju ruku problematično.
Prema slovu Ustava, Vlada proizlazi iz Sabora i od njega dobiva povjerenje, napominje Đulabić. Dakle, predstavničko tijelo imenuje, pa bi trebalo i razriješiti ministre. Na Plenkovićevu žalost, nema toga zakona koji bi njemu kao predsjedniku Vlade dao ovlast da nekim svojim, samostalnim aktom smjenjuje ministra.
Plenković za svoje “soliranje” u slučaju ex-ministra Banožića uporište nalazi u Ustavu, članku 110., stavak 1., kaže Đulabić, koji govori da “nakon izbora sukladno rezultatima predsjednik povjerava mandat osobi koja ga uvjeri da ima povjerenje većine – mandataru – i onda on predloži Saboru članove Vlade.”
Po toj logici, premijer očigledno misli ako ih je on sve predložio za članove Vlade, može ih i opozvati. Ali, vrag je u detaljima, u proceduri, zapravo. Jer, sada proizlazi da Banožić zapravo nije razriješen, mogao bi biti da je sam podnio ostavku i da je premijer prihvatio, ali nije kontaktibilan pa to nije bilo ni moguće. A javnosti je, unatoč tome, predstavljen kandidat za budućeg ministra koji bi trebao biti potvrđen već u četvrtak! Kada ga Sabor potvrdi, ako slučajno zaborave da Sabor mora potvrditi i Banožićevo razrješenje, pojednostavljeno rečeno, mogli bismo imati dva ministra, jednog u bolničkoj postelji, i drugog u ministarskoj fotelji! A tko se još sjeća Banožića…?
-Vlada je kolektivno tijelo. Nema premijer samostalni mandat da on samostalno, kao institucija donese rješenje kojim nekoga razriješi. Da ima, moralo bi to biti eksplicitno napisano. Tu toga nema. Vi u rješenju imate samo pozivanje na Ustav i to postaje problematično jer postaje običaj. Prvi je to 2014. učinio Zoran Milanović, kada je smijenio Slavka Linića. Ali se on pozivao na stavak 5. Plenković se 2017., kada je smijenio “mostovce”, također pozvao na stavak 1. Oba su potpuno u krivu. Druga je stvar što se ovdje u tekst Ustava, propisa učitava neka politička ili obična logika ‘pa on je šef pa tko će to moći, ako ne on’. Po toj nam logici onda ne trebaju propisi. U pravnoj državi svi potezi tijela državne vlasti moraju biti temeljeni na relevantnom propisu- decidirano će profesor Đulabić na N1.
To Plenkovića ni najmanje ne zabrinjava, jer on se doista ponaša kao šef koji o svemu odlučuje, zapravo kao kancelar kojemu za odluke ne treba ni Vlada ni Sabor. Realno, Plenković doista sam donosi odluke, Vlada mu služi samo kao pokriće, a Sabor kao nužna proceduralna instanca nezaobilazna u parlamentarnoj demokraciji. Iako, naravno, nije nikakva tajna da Vlada samo poslušno prihvaća što njezin šef predloži, a pred Sabor se ide radi formalne potvrde kandidata tek kada se vladajuća većina usuglasi i dogovori. Međutim, zakoni i procedura se moraju poštovati, a kako stvari kod nas stoje, ne poštuju se ni na najvišoj državnoj razini. Kod toliko učestalog kršenja zakona, kriminala i korupcije visokih državnih dužnosnika, oguglala je i javnost, nažalost i oporba, pa malo tko uopće problematizira očitu neustavnost, kako ovakvo postupanje naziva Đulabić ocjenjujući ga kao skretanje u autokratsko vođenje države.
Da je Andrej Plenković osvjedočeni autokrat to više nije novost. Svi se sjećamo kako je smijenio “mostove” ministre u svom prvom premijerskom mandatu. – Pripremite mi razrješenje- kratko je rekao tajnici, ne tražeći ni raspravu ni glasanje u Vladi o tome, dočim je vidio da ministri iz kvote Mosta nisu podržali kolegu Zdravka Marića. Koliko puta smo od njega čuli- “bit će kad ja odlučim tako”, “mogu što hoću”, “što me više pitate o tome to je moja odluka dalje” itd. itd. Ali, to što su u hrvatskom premijeru mnogi odavno prepoznali autokrata od formata, ne znači da njegovo autokratsko vladanje treba uzeti zdravo za gotovo i s time se pomiriti.
Jer, ističe profesor Đulabić, ” u demokratskoj državi svaki političar može samo ono što je u skladu s propisima. Mi smo parlamentarna demokracija, nemamo verziju kancelarskog sustava. Ovaj naš nema tako snažnu ulogu premijera koliko bi netko htio da ima”, konstatira profesor Pravnog fakulteta. Ali, vraga! Plenković je sve svoje suradnike disciplinirao, doslovce postrojio kao vojsku i nema tu odstupanja od onoga što kaže Veliki vođa. Zar bi Ivan Anušić bio danas u poziciji budućeg ministra obrane da se nije posuo pepelom i javno, gotovo ispričao Plenkoviću zbog izjave da Frane Barbarić kao visokopozicionirani dužnosnik u državnoj kompaniji ne bi sebi smio dozvoliti bilo kakvo kršenje zakona ( bespravnu gradnju )?
Tada mu je Plenković poručio da bi bilo bolje da dolazi na sjednice Predsjedništva HDZ-a pa bi bio bolje informiran, a sada, pak, Anušić, kojeg je valjda post festum premijer “informirao” ( zapravo disciplinirao ) govori kako ne bi, da je znao što sada zna, ni davao takve izjave.
Prema tome, Hrvatska u Plenkoviću ima kancelara, samo ga Ustav i zakoni kao takvog ne prepoznaju niti propisuju. No, on se tako osjeća i ponaša i tko se njemu zamjeri u politici nema što tražiti. Makar u vladajućoj nomenklaturi. Njegova stranačka pastva neće mu zamjeriti kršenje Ustava i zakona, a svi ostali mogu mu, sve dok ima većinu u Saboru, staviti soli na rep. Ali ga mogu javno prozivati i to bi svoje pravo morala koristiti bar oporba, kontinuirano, na dnevnoj bazi, kako doista ne bi imali “običajno pravo” umjesto zakona.
