Filozofija nesumnjivo predstavlja vrhunac ljudskog mišljenja. Filozofske istine ne stare jer ne koketiraju s vremenom u kojem su nastale. Filozofi ne promatraju konkretnog čovjeka u nekoj konkretnoj epohi, nego svoj interes usmjeravaju prema čovjeku kao čovjeku odnosno prema čovjeku ukoliko je čovjek. Povijest, naprotiv, odstupa od ovog načela i promatra nekog konkretnog čovjeka, ali ne kao čovjeka i ukoliko je čovjek, nego pod vidom njegovog povijesnog značaja. Kada bismo bili u stanju povezati filozofsku i povijesnu dimenziju, naš svijet bi bio umniji i pravedniji. Dok se to ne dogodi, živjet ćemo povijesne neistine kao jedine istine, a nepravdu neuređene, koruptivne države doživljavat ćemo kao nužan nusprodukt domoljubnog sna. Šteta je što taj san sanja čopor.
Pogledajmo samo kako smo obilježili sjećanje na stradanje Škabrnje i Vukovara. Je li tu bilo imalo pijeteta? Naravno da nije. Domoljubno ludilo, borba za to čiji su Vukovar i Škabrnja, na kojem mjestu i kako će se odati počast ubijenima, tko uopće smije suosjećati, potpuno su ugušili i najmanje tragove pijeteta. S ubijenima se ne trguje, na njima se ne zarađuje. Ubijeni ne izazivaju ponos, nego tugu. Tuge je ponajmanje bilo ovo godine u Vukovaru i Škabrnji. Dominiralo je političko divljaštvo, a ono ne preza ni pred čime, pa ni pred ubijenima. Povijesni događaji, ako ih se poveže s etikom, odgajaju buduće generacije. Nas povijest ne odgaja, štoviše – ona nas animalizira, oduzima nam ljudskost i pretvara nas u neodgovorni, bezumni čopor. Baš takav čopor se proteklih dana borio čiji su mrtvi u Vukovaru i Škabrnji, baš takav čopor se, nakon životinjskog obilježavanja teritorija na mjestu nerealiziranog pijeteta, danas bori protiv onih koji su, primjerice, otišli u Vukovar i u Dunav bacili vijenac za sve civilne žrtve Vukovara.
Bezumni čopor nije nastao odjednom, on je nastajao iz godine u godinu, u njegovo divljaštvo je uloženo mnogo truda. Sjetimo se samo patera Ike Mandurića i njegove pjesmice, napisane prije tri godine, posvećene upravo vijencu bačenom u Dunav. Ike Mandurić je ovaj vijenac nazvao „vijencem laži” kojega je i sam Dunav „ispljunuo u prvo blato sa strane”. Čopor, dakle, ima svoje pjesnike i duhovnike. Čopor osjeća bijes, ali ne osjeća tugu i pijetet. Čopor nije pogođen onima koji su ubijeni, oni im trebaju samo kako bi pokazali da im ništa nije sveto i da ni pred čime ne staju na putu animaliziranja države.
Da smo, kojim slučajem, u stanju povijesne događaje etički vrednovati, onda bismo shvatili kolika je monstruoznost sadržana u samoj namjeri, a kamoli u realizaciji te namjere, da se ubijenima u Vukovaru i Škabrnji priđe s ustaškim znakovljem. Pijetet se ne odaje prevrednovanjem zločinačkog ustaškog režima koji je nastao kako bi ubijao. Ubijenima se ne odaje počast oživljavanjem ubilačkog režima. No, naše društvo je sve manje povijesno i sve manje etičko društvo, pa za vrijednosnu dimenziju ne mari. Ove godine je čopor pokorio ubijene u Vukovaru i Škabrnji, ali tu nema namjeru stati. Čopor nema samo pjesničke sklonosti, čopor ima i političke ambicije. Ako ikada budemo u stanju shvatiti čovjeka kao čovjeka i ukoliko je čovjek, onda ćemo znati kakvu državu i društvo želimo. A do tada promatrajmo čopor.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
