Nacionalisti nisu ljubitelji vlastite nacije, oni vlastitu naciju ne podnose, smatraju da je manjkava te je žele usavršiti po uzoru na neku drugu naciju, odnosno, kada je riječ o hrvatskoj državi, oni tu manjkavu državu žele osnažiti da bude kao neka druga država. Nije slučajno što su današnji hrvatski nacionalisti opčinjeni Mađarskom ili, do prije nekoliko dana, Poljskom. Oni, da se poslužim njihovim banalnim rječnikom, ne mrze sve hrvatsko, oni Hrvatsku mogu voljeti samo ako je zamisle kao Mađarsku ili Poljsku. Sjetite se samo kako je njihov uzor Ante Pavelić volio Hrvatsku. To je bila prava ljubav, toliko snažna da je postala arhetipska veličina za mjerenje domoljublja hrvatskih nacionalista.
Roba s greškom
Zamislite samo koliko velik Hrvat moraš biti da bi Hrvatsku mogao voljeti talijanskom, njemačkom i mađarskom ljubavlju. Veliki Hrvati nisu veliki po hrvatstvu, nego po talijanstvu ili mađarstvu. Pavelićev nacionalizam je bio toliko jak i nestrpljiv da, primjerice, nije mogao pričekati da Hrvatska postane kao Italija, nego je taj proces, metodom ustupanja teritorija, baš kao pravi domoljub, toliko ubrzao da je dekroatizirao dijelove Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara učinivši ih sastavnim dijelom Italije. Nema hrvatskog nacionaliste koji u ovome vidi išta sporno, štoviše, ovo je izraz čiste ljubavi – umjesto da Dalmacija, Hrvatsko primorje i Gorski kotar postanu poput Italije, oni su stvarno postali dijelom Italije. I sve to zahvaljujući Anti Paveliću i njegovom nacionalizmu.
Današnji nacionalisti bi bili najsretniji da nad njima, kao novostvorenim Mađarima, punu vlast uspostavi Orban. Nacionalizam je prvenstveno spoznajni problem. Tražiti od nacionalista da spoznaju glupost vlastitog polazišta, uzaludan je posao. Njih treba prihvatiti kao domaću robu s greškom koja žudi da jednom postane izvozni proizvod. Kada se jednom pronađu izloženi na nekoj mađarskoj ili poljskoj polici, njihovoj sreći nema kraja. To je sreća koja se može dovesti u vezu sa srećom Pavelića kada je drugim državama, onako domoljubno, ustupao hrvatski teritorij. Slobodna Hrvatska, u kojoj nitko nije poražen i ponižen, im je nezamisliva. Zato se, već danima, kojekakvi desničari natječu tko će više obezvrijediti sjećanje na žrtve Vukovara i Škabrnje.
Nacionalisti u Vukovaru i Škabrnji
Kada se danas netko bori protiv Srba zato što su Srbi to što jesu – Srbi, i kada im zbog toga želi nešto zabraniti, onda je očito da se taj ili ti ne zalažu za slobodnu državu u kojoj žive slobodni ljudi. Nadalje, shvaćaju li ti nacionalisti da time tvrde kako Domovinski rat, na kojega se tako rado pozivaju, nije bio osloboditeljski? Ako danas u Hrvatskoj nisu slobodni Srbi zato što su Srbi, Domovinski rat nije bio osloboditeljski. Ako danas u Hrvatskoj nisu slobodni Hrvati zato što su Hrvati, onda Domovinski rat nije bio osloboditeljski. Ako danas uŠkabrnji i Vukovaru Srbi ne mogu odati počast ubijenim Hrvatima, onda Domovinski rat nije bio osloboditeljski. Ako u današnjoj Hrvatskoj ni mrtvi nisu slobodni zato što ih netko svojata, onda je ovo neslobodna država u kojoj se iživljavamo nad živima kako bismo ubijali mrtve.
Nacionalisti u Vukovaru i Škabrnji negiraju osloboditeljsku narav Domovinskog rata. To čine od početka. Njima treba Orban da ih oslobodi, a dok se to ne dogodi, sasvim im je dovoljan HOS, ne zato što nema veze s Pavelićem, nego upravo suprotno, HOS im treba samo i isključivo kao veza s Pavelićevim hrvatstvom talijanskog tipa. Nacionalizam je prvenstveno spoznajni problem, ali, nažalost, nije samo to.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
