Sloboda je za mnoge iluzija ili makar utjeha. Kada razmišljamo o vlastitom životu, razvijamo nostalgiju prema početku ili onome kada smo u svijet ušli, odnosno, djetinjstvu. Tada smo, budući da smo bili nesvjesni što život jest, bili upućeni da vjerujemo drugima. Ti drugi, za nas zainteresirani, su naši roditelji i obitelj. Oni su o nama bili svjesniji od nas samih, oni nas štite i vole. Događaj početka našeg života ponajmanje je naš, mi ga nismo bili svjesni, ali mu se, upravo zbog ljubavi i sigurnosti, rado vraćamo. Nostalgija je, zapravo, povratak na početak zbog želje da budemo zaštićeni, voljeni, prihvaćeni i željeni.
Ljudi su bića priče
Drugi nas, neovisno o tome jesu li ti drugi naši roditelji ili, pak, slučajni svjedoci, uvjeravaju da su upravo oni bili ti kojima se dogodio naš život. Prije negoli smo postojali za sebe, mi smo postojali za druge. Naš život se, u najranijoj fazi, dogodio drugima, a tek potom se, tijekom odrastanja, putem mnogih priča ili prepričavanja, dogodio nama. Kada, napokon, preuzmemo uzde naše sudbine u vlastite ruke, i dalje nam treba povratak u sigurnost i ljubav, odnosno treba nam osjećaj zaštićenosti priče u kojoj smo željeni i voljeni. Ljudi su, naprosto, bića priče. Tko im ispriča priču u koju će povjerovati, neovisno radi li se o priči o početku njihovog života ili pak o političkoj ili religijskoj priči, oni tu priču neće propitivati, nego će, vrlo rado, uz nju pristati te će čitav život provesti kao obmanuti ali zaštićeni zarobljenici priče koja nudi sigurnost, željenost, prihvaćenost i, naravno, nostalgiju.
Za političare je posebno bitno da ispričaju priču o našem, uvjetno rečeno, djetinjstvu. Tada nam oni postaju opunomoćenici naših roditelja. Ponavljam, čovjek je uglavnom slabo i, samo iznimno rijetko, slobodno biće koje se, upravo zbog slabosti i iluzije da je poseban, vrlo rado vraća u ona razdoblja kada je bio najmanje svoj, kada je bio pod najvećom kontrolom, potpuno izvan dosega slobode. Sloboda je tada poistovjećena sa zaštitom, sigurnost sa strahovima drugih, te, konačno, ljubav je poistovjećena s roditeljstvom. Strah roditelja nas štititi od drugih.
Od tada je naš osjećaj sigurnosti trajno preplavljen strahom – osjećamo se sigurnima, ne zato što smo sami sebe zaštitili, nego stoga što nam je netko drugi omogućio da uživamo u praksi navodne slobode koja je došla po drugima kojima je do nas stalo. Zahvaljujući ovome, mi više nismo u stanju razlikovati strah od slobode, baš kao što nismo u stanju razlikovati brigu od ljubavi. Time je naša nostalgija za početkom trajno inficirana pogrešnim značenjem. Infekcija nemogućnosti razlikovanja straha od slobode i brige od ljubavi, izgradila je poremećenu optiku kojom promatramo čitav život i sve što nam se u tom životu događa. Tko nam ispriča priču koja nam nudi sigurnost i brigu, u nama će probuditi osjećaj bitnosti, odnosno iluziju o slobodi i ljubavi te ćemo, pred akterom te priče postati dijete koje iracionalno, vlastitim životom brani, osjećaj koji ta priča evocira, baš kao i lojalnost pripovjedaču te priče.
Karikatura
Zašto je Tuđman, u osnovi potpuno karikaturalna figura, postao polazišna točka svih desnih, toliko slabih, nedostojanstvenih i obmanjujućih priča? Pa zbog toga što je preuzeo očinski lik. Sva njegova politička djeca, zbog osjećaja prihvaćenosti i zaštićenosti, tako spremno i javno, očituju vjernost njegovom očinskom liku. Nema veze što su oni karikaturalni u mjeri u kojoj je on bio karikaturalan. Bitan je osjećaj sigurnost i priča koja sadrži nostalgiju za početkom. Ta nostalgija će u onima koji ne dijele tu priču vidjeti neprijatelje. Ulazimo u superizbornu godinu, slijede nam superizborne priče i susret s mnogim karikaturama.
Više puta sam o ljudskom životu govorio kao o, na svu sreću, jednokratnoj nepotrebnosti ili nebitnosti. U superizbornoj godini će ta nepotrebnost i nebitnost, samo zato što izlazi na izbore, doživjeti lažni osjećaj bitnosti odnosno lažni osjećaj da o njima nešto ovisi, da sudjeluju u nečem velikom. Ne, o njima ništa ne ovisi, oni i ne biraju, nego samo slijede ritam priče koja ih je zarobila. Da itko racionalan i imalo slobodan nešto bira, zasigurno ne bi izabrao ove karikaturalne likove i njihove karikaturalne politike. Hrvatskoj ne predstoji superizborna nego superkarikaturalna godina. Nakon izbora ova država će biti ista kao i prije izbora, bit će ono što može i mora biti, bit će karikatura.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
