Plenkovićevih sedam godina premijerskog mandata obilježeno je eksternim i internim krizama. Od COVID-a i potresa do epidemije unutarstranačke koruptivno-kriminalne “bolesti” koja je pomela preko 20 premijerovih ministara. Brojka bi bila i puno veća kad bi joj se pribrojili i direktori javnih poduzeća i državnih institucija. A s iznimkom Mostovih ministara, koji su izbačeni iz Vlade zbog odbijanja potpore ministru Zdravku Mariću, ostali su mahom otišli uz premijerove laude, a nikako pokude. Nema tih “peljeških mostova”, cesta i autocesta, obilaznica i izravnica, vladinih paketa pomoći gospodarstvu i građanima, eurozona i Schengena, koji bi mogli kompenzirati Plenkovićev udar na pravnu državu, medijske slobode i razinu demokratičnosti u društvu.
Koji to šef vlade stabilne demokratske države iz inata odbija smijeniti nekog od svojih pajdaša čije su nezakonito postupanje nepobitno utvrdile nadležne državne institucije? Pa, Andrej Plenković! To je njegovo najveće “postignuće” tijekom proteklih 7 godina, jer to svatko doista ne može…
Suspenzija Schengena
HDZ-ov čelnik na čelu hrvatske vlade silno pati od samoreklamiranja svojih uspjeha. Iz njegovog vokabulara naprosto je izbrisana čak i imenica “neuspjeh”, a po dekretu nitko u stranci koju vodi ne smije ni pomisliti, kamoli samokritički izgovoriti tu prognanu, zloćudnu riječ. Samo uspjeh cvjeta otkako je Plenkovića na HDZ-ovom vrhu.
Pelješki most svakako je najveći uspjeh vlade Andreja Plenkovića, ponajviše zbog njegovog simboličkog značaja, spajanja hrvatskog državnog teritorija. No, više od Pelješkog mosta Plenković se hvalio istodobnim ulaskom Hrvatske u eurozonu i Schengen.
-Imali smo dvije piste, jednu kriznog upravljanja, a drugu ostvarivanja strateških ciljeva. Ostvarena su dva ključna strateška cilja: ulazak u eurozonu i Schengen– govorio je slavodobitno Plenković ne propuštajući napomenuti da to nikom dosad nije uspjelo. Pritom nije spominjao da nam je euro donio značajno povećanje cijena i višestruko skuplji život, kako se i pretpostavljalo, a hrvatski premijer je te pretpostavke nazivao spekulacijama bez pokrića.
S druge strane, ni deset mjeseci od ulaska u EU bez granica, Schengen je suspendiran zbog prijetnji od terorizma i opasnosti da se prelije s bliskoistočnog kriznog žarišta ( napad Hamasa na Izrael i razbuktavanje sukoba ) i na druge zemlje. Italija je uvela kontrole granica sa Slovenijom, ne zbog migranata koji dolaze s Lampeduze, nego zbog velikog broja ilegalnih migranata koji balkanskom rutom preko Hrvatske i Slovenije dolaze u Trst. Slovenija je odmah na to odgovorila uvođenjem graničnih kontrola prema Hrvatskoj ( i Mađarskoj ) koju je optužila da loše nadzire schengensku granicu prema BiH te je predlagala da se uvede Frontex na hrvatsku granicu prema Bosni, što Plenković nije prihvatio. Navodno je 40 tisuća ilegalnih migranata preko Hrvatske ušlo u Sloveniju.
Kako god, Schengen trenutno ne funkcionira, iako hrvatski predsjednik vlade odbija kvalifikaciju suspenzije Schengena, i umjesto toga koristi eufemizam –“postoje određeni problemi”. Radi kojih je privremeno uveden pojačani granični nadzor, kojeg već primjenjuje devet država članica, uglavnom zbog pojačanih migrantskih kretanja i terorizma.
–Teroristički napad Hamasa na Izrael pokazuje posljedice u Europi- veli Plenković referirajući se na ubojstva u Francuskoj i Belgiji, te sigurnosne prijetnje prisutne i drugdje. I sam, dakle, priznaje da Schengen danas funkcionira tek djelomično, jer privremene granične kontrole još ranije su uvele Austrija prema Češkoj i Slovačkoj, Njemačka prema Poljskoj, Češkoj i Švicarskoj, Norveška prema svim brodovima u lukama, Švedska na svim granicama, kao i Francuska…
Ako je tako, što je ostalo od Schengena? Što je ostalo od velebnog hrvatskog ulaska u Europu bez granica koja ponovo “diže zidove”?
Enigma zvana Barbarić
Premijer velikim postignućem svoje vlade smatra i borbu s inflacijom, a napose s energetskom krizom izazvanom ruskom agresijom na Ukrajinu, tijekom koje je Vlada situaciju s energentima nastojala amortizirati zamrzavanjem cijena ključnih proizvoda i energenata. Istodobno, u uvjetima energetske krize HEP viškove plina prodaje privilegiranim poduzetnicima ( Pavao Vujnovac ) za cent ( ?! ) Ako je već bilo viškova čije skladištenje HEP nije na vrijeme osigurao, zašto te viškove nije građanima ustupio besplatno?
Do današnjeg dana premijer nije javnosti rasvijetlio sve aspekte afere “plin za cent” , naprotiv, silno se trudio što prije je zataškati, minorizirati i gurnuti u zapećak, jer, štete za državu nije bilo, tvrdio je potpuno iracionalno!
U međuvremenu, direktor HEP-a Frane Barbarić razotkriven je i kao bespravni graditelj koji je bez zakonom propisanih dozvola i ispunjavanja uvjeta gradio vilu na Hvaru, radi čega je Državni inspektorat već dva puta postupao donošenjem rješenja o kazni i obvezi vlasnika da ukloni bespravo podignute objekte. Barbarić se na to oglušio. Nedavno je dobio i novu kaznu na iznos od 10 tisuća eura, a ukoliko ni nakon nje sam ne sruši nezakonito izgrađeno, učinit će to država na njegov trošak.
Zanimljivo je da unatoč postupanju državne institucije, koja je nepobitno utvrdila Barbarićevo nezakonito građenje, dakle, eklatantno kršenje zakona, Plenković i ne pomišlja odreći se Barbarića. Ključno je pitanje, zašto?
-O premijeru koji ne može smijeniti direktora javnog poduzeća, mogu se reći dvije stvari. Ili je mecena korupcije u Hrvatskoj ili je ucijenjen. Ako je nečim ucijenjen, onda bi javnost trebala znati čime- smatra zastupnica Možemo! Sandra Benčić.
I doista, nevjerojatno je kakvom drskošću Plenković na pitanja novinara o ostavci, ili smjeni Frane Barbarića s dužnosti direktora HEP-a, odgovara : Što me više pitate o tome, to je odluka dalje!
Plenković kao “politički Dalić”…
Na isti je način Plenković, potpuno ignorirajući činjenicu da je neki njegov ministar osumnjičen za možebitna kriminalno-koruptivna kaznena djela, na zahtjeve oporbe za smjenom, odnosno opozivom takvih dužnosnika znao dešpetozno odgovarati: Možete se postaviti na trepavice, ali nikoga, nikoga neću smijeniti do kraja mandata!
Što to znači? Da je Plenković iznad zakona, da je on, a ne DORH, USKOK, sudovi, isključivo taj koji će odlučiti tko će ostati, a tko otići sa svoje funkcije? Unatoč egzemplarnom kršenju zakona nekih od njih koji su osumnjičeni za određene krimene. Kakav je to premijer, kakva je to država u kojoj se predsjednik Vlade može poput kakve prznice inatiti s oporbom i kritičkom javnošću, licitirajući sa zakonima, i braneći svoje kontaminirane “zaslužnike”, pa i kad nema sumnje da su se našli s druge strane zakona? Nije ni čudo, kod takvih Plenkovićevih kriterija, da je u proteklih sedam godina na čelu Vlade silom prilika otpadao ministar za ministrom…
I ta činjenica, ma koliko je premijer relativizirao, ignorirao ili ironizirao hineći “političkog Dalića” ( “I Dalić mijenja ekipu u nogometu, pa što? Događa se. Ljudi se mijenjaju…” ), dominantno obilježava njegove godine vladanja Hrvatskom. Više od svih “peljeških mostova”…
A s obzirom da mu afere njegovih izabranika već izlaze na nos, pogotovo nakon što su se u SMS komunikaciji inkriminiranih Žalac i Rimac pojavili i njegovi inicijali AP, Plenković je odlučio, ne opreznijim i kritičnijim izborom kadrova na odgovorne dužnosti spriječiti kriminal i korupciju u vlastitim redovima, nego zatvoriti pipu kroz koju afere cure! Pa mijenja Kazneni zakon kako bi i samo curenje informacija proglasio kaznenim djelom, a novinare preventivno zastrašivao nadzorom ( praćenjem, prisluškivanjem ). I time spriječio javno diskreditiranje novim aferama u kojima bi, tko zna, jednog dana mogao osvanuti i sam, ili, pak, netko njemu blizak…
Takva atmosfera, negiranja vladavine prava, promicanja na pozicije gorih među nama ili bar suspektnih i u kojekakve radnje umočenih, presudno je utjecala na odljev mladih, obrazovanih i za razvoj zajednice najkvalificiranijih. Pola milijuna hrvatskih državljana napustilo je Hrvatsku u zadnjih deset godina, od kojih Plenković čak sedam godina čvrsto, autokratskim manirom vodi ovu zemlju. Može li biti većeg krimena i većeg neuspjeha za premijera od toga?
