Filozofi nikada nisu nečiji suvremenici, osim ako nisu lažirani. Samo lažirani mislitelji, odnosno najobičnije intelektualne krivotvorine umiju živjeti u, kako se to kaže, sadašnjem društvenom trenutku. Sadašnji trenutak je uvijek nešto zakašnjelo, nisko, pogrešno, nedostojanstveno. Sadašnji trenutak pripada masama, a one su ništavne u sebi. Zbog toga navijaju za druge. Mase postoje zbog drugih. Filozofi su svjedoci nadolazećeg vremena, nikada i nipošto sadašnjeg. Sadašnje vrijeme je vrijeme ludovanja masa.
Ljudi i bogovi
Schopenhauer je istaknuo kako je usud natprosječnih, iznimno inteligentnih ljudi da ljube samoću i da žude za njom. Ona im, naime, osigurava dvostruke benefite: prvo, sami su; drugo, nisu s drugima. Biti s drugima nužno znači prilagodbu s ograničenjima koje to, pred nama stojuće, a u sebi uglavnom otužno biće, nosi. Biti s drugima, znači biti ograničen s tuđim neistinama, strahovima, žudnjama, projekcijama, lažima, pričama ili ushitima. Drugi su, najjednostavnije rečeno, otužna bića koja žive u lažima, a umiru u maštanjima kako, odustajući od sebe, čine nešto veličanstveno. Ljudi su, kao puki svjedoci sadašnjeg trenutka, najtužnija bića u svijetu.
Posvetiti život posluhu prema drugima kako bi ga oni priznali kao nešto vrijedno, graniči sa samoponiženjem i ludilom. Hrvatska je država samoponiženih luđaka koji se neprestano bore kako bi neki, posebni i zaslužni drugi, ostvarili korist. Snažni ljudi se ne samoponižavaju, oni shvaćaju, u duhu Schopnehaerove filozofije, kako druge ne treba spašavati od njih samih. To je uzaludan posao. Svi ćemo u vremenu nestati. Apsolutno svi, bez iznimke. Sve će nas jednom pokoriti zaborav, anonimnost i trajno ništavilo.
Studente poučavam da bitne odluke o vlastitoj, anonimnoj egzistenciji, donose pred jedinom izvjesnošću, izvjesnošću vlastitog nestanka ili smrti. Čovjekohulnici nam otimaju našu smrtnost i predaju je u ruke bogova. Bogovi ne postoje, oni su kolektivnom tugom stvoreni tirani bez kojih mase ne umiju opstati. Luđaci masa traže bogove, luđaci masa se bore za bogove. Umjesto da aktivno osmisle vlastitu prisutnost i izvjesnost nestanka iz ovog očajnog svijeta, oni se predaju, posve naivno, u ruke ljudskih kreatura ili u pričama stvorenim bogovima. Bogovi ne postoje izvan ljudskih priča, ali, kako to i kome dokazati? Nikako. Zašto bismo, uostalom, ljudima oduzimali njihove priče? Neka žive u njima i po njima. Bez tih priča bili bi još očajniji.
Budućnost robijanja
Priča o hrvatskoj politici, uvijek je priča o nekom bogu sadašnjeg političkog i društvenog trenutka. Mase nisu u stanju nadići sadašnjost i voditi je prema nekom cilju. To rade umni ljudi. Ljudi uma prvenstveno osmišljavaju vlastite živote i vlastito vrijeme. Naravno da u takvom vremenu i u takvom životu sudjeluju i ostala, posebna ljudska bića. Ta bića imaju uvid u našu samoću. Sagledavati sadašnjost iz budućnosti, ne može svatko. Ne može svatko ni donijeti sud o sadašnjem vremenu na temelju zbivanja iz prošlosti. Ono što nitko, zbog ljudskog dostojanstva, ne bi trebao činiti je da vlastiti život svede na jalovu borbu za laž o prošlosti.
Kada, primjerice, navijači na utakmicama lažu o nekakvoj hrvatskoj prošlosti, promovirajući ustaštvo, njihova se budućnost nalazi u grčkim zatvorima. Laž o prošlosti im je oduzela i prošlost i sadašnjost, ali ne i budućnost. Budućnost svatko ima. Netko će se u budućnosti susresti sa samim sobom, jer je samoga sebe mislio, a netko će se u budućnosti, u grčkom zatvoru, susresti s gomilom laži i gluposti koje su ga usmjeravale prema zatvoru. Kada sadašnjost zatvoriš u laž o prošlosti, tvoja budućnost je zatvorena. Kada neko društvo bira političare ogrezle u korupciji i laži, sasvim je jasno da će to društvo u budućnosti odrobijati tu korupciju.
Hrvatska je duboko koruptivna država. Njezina budućnost je budućnost robijanja. Odrobijali smo ili još uvijek robijamo budućnost Tuđmana i Sanadera, odrobijat će ova država i budućnost koja proizlazi iz Plenkovića. Ništa drugo nam ne predstoji, što smo izabrali, to ćemo i odrobijati. Po čemu se, dakle, razlikuje demokratska Hrvatska od grčkih zatvora? Ni po čemu. I u Hrvatskoj i u Grčkoj se nalaze ljudi koji robijaju nečiju izabranu laž koja ih je nužno vodila prema budućnosti zatvorenika. Umnim ljudima treba samoća kako bi susreli buduće sebe, a bezumnim ljudima treba zatvor u kojem će odrobijati neku kolektivnu laž i masom podržavanu korupciju. Svatko u konačnici dobije što zaslužuje – umnik ima budućeg sebe, a zatvorenik ima laž o drugome kao istinu o sebi i vlastitim izborima.
Marko Vučetić na Trisovoj tribini (foto TRIS/G. Šimac)
