Danas razgovaramo s Irenom Čizmić iz Petrinje…
Ukratko se predstavite…
– Zovem se Irena Čizmić, imam 53 godine i nešto više od 23 godine radnog staža ostvarena na do sada četiri različita radna mjesta (u jednoj privatnoj firmi, jednom ministarstvu, u jednom sindikatu i u jednoj udruzi). Razvedena sam i majka jednog studenta i trenutno nezaposlena nakon isteka ugovora na određeno ( javni rad). Trenutno živim kod roditelja umirovljenika 80 – godišnjaka u Petrinji, kamo sam doselila nakon potresa i razvoda do kojeg je došlo ne mojom krivicom i još četiri mjeseca imam pravo primati naknadu kao nezaposlena osoba, koja iznosi oko 250 eura. Roditeljska kuća ima žutu naljepnicu i još čeka obnovu. Inače sam već 13 godina članica Udruge invalida rada grada Siska i sisačko- moslavačke županije ( zadnjih nekoliko godina članica Predsjedništva Udruge, od toga zadnjih pola godine na funkciji potpredsjednice Udruge).
Koji je vaš zdravstveni problem i kako je do njega došlo?
– Osoba sam sa 50 posto tjelesnog oštećenja i 2.stupnjem invaliditeta , kako je navedeno u Registru invalida nakon nekoliko operacija ( operacije vena na obje noge, parcijalna operacija štitne žlijezde i dvije operacije donjeg dijela kralježnice). Cijeli dosadašnji radni vijek radila sam puno radno vrijeme i do sada ukupno bila na tri vještačenja (2011., 2017. i 2020. god) i svaki puta su, unatoč novim komplikacijama i problemima sa zdravljem na komisijama za vještačenja prepisivali onaj prvi nalaz ( znači iz 2011. godine, 50% tjelesnog oštećenja i 100% radne sposobnosti). Da se uopće nalazim u Registru invalida saznala sam tek krajem prošle godine i to zahvaljujući trudu izuzetno susretljivih djelatnica Zavoda za zapošljavanje u Petrinji, koje su se maksimalno angažirale na sve moguće načine da mi nekako pomognu ( bogu hvala, još ima i u državnim službama profesionalnih i susretljivih ljudi s izraženom empatijom), jer sam početkom 2022. godine dobila osobno uvjetovani otkaz zbog bolesti ( nakon dužeg bolovanja zbog druge operacije kralježnice iako sam na tom poslu radila, ironije li, na poslu poslovne tajnice u jednom sindikatu duže od 17 godina i imala stalni radni odnos, a otkaz mi je dao čovjek koji je mlađi od mene i sad u mirovini , a sam je imao majku s tri operacije kralježnice). Do takvog otkaza je došlo nakon višegodišnjih pritisaka da sama pristanem na sporazumni otkaz ( s kojim ne bi imala nikakva prava na Zavodu) i to nakon što su poslodavci pokušali izvršiti pritisak na mene „da se sama maknem“( a radi se o sindikatu koji uglavnom zastupa članove s beneficiranim radnim stažem i koji s mojim godinama starosti i staža mogu u pristojne mirovine, znači veće od moje minimalne plaće) i da ironija bude još veća nakon što su uvidjeli da me sustav neće umiroviti, na što ja nikako nisam mogla utjecati, pa su mi otvoreno rekli „da ne žele bolesne ljude“ iako ja do same druge operacije i nisam nešto puno ni često bila po bolovanjima, s obzirom na moje dijagnoze, i u biti mi , nakon mog odbijanja da im potpišem sporazumni, na kraju dali osobno uvjetovani otkaz koji je u našoj državi pravno legalan i moguć i nakon kojeg čovjek stječe sva prava kao i nakon poslovno uvjetovanog otkaza. Kako sam se s dokumentacijom prijavila na Zavod za zapošljavanje, a djelatnici su tu da bi nam mogli iznaći neka rješenja ( mi se javljamo na razne natječaje, u međuvremenu imamo pravo određen broj mjeseci primati naknadu za nezaposlene i sukladno stručnoj spremi pohađati razne edukacije) i sami su se našli na sto muka što uopće samnom činiti, jer im je bilo iz mojih nalaza vidljivo da ja ne bi smjela raditi ni sjediti punih 8 h, ( fizičke poslove ne mogu raditi) i sami su zaključili da ja moram biti OSI. To govorim zato što znam iz iskustva da mnogi ljudi koji imaju rješenja HZMO-a pojma nemaju da imaju i pravo na status invalida. I tako su oni kako bi uopće znali kuda bi me mogli uputiti izvršili provjeru, dobili potvrdu iz Registra ( u kojem sam se nalazila tko zna koliko dugo vemena, a da to uopće nisam ni znala, jer se nitko nije potrudio uopće obavijestiti me o tome, a kamo li uputiti me u moja eventualna prava) i na kraju mi rekli da će me nastaviti redovito izvješćivati o otvorenim natječajima na koje bi se ja mogla javljati sukladno zdravstvenom stanju i stručnom iskustvu i njima idu sve moje pohvale na stručnost i ljubaznost. Tako sam ja uz konstantno javljanje na razne natječaje i gomile testiranja gdje bih uglavnom ušla u uži krug nakon dobro riješenih pismenih testova, ali svejedno ne bih bila primljena, prošle godine završila i dva tečaja, njemačkog jezika A1 i A2 razine i administratora baza podataka, i napokon nakon obavijesti moje savjetnice za zapošljavanje da je pronašla jedan natječaj kao stvoren za mene poslala zamolbu za radno mjesto u jednoj udruzi i to na 6. mjeseci kao javni rad i kao najbolji kandidat od prijavljenih s najviše radnog iskustva napokon dobila posao gdje su me napokon dočekali vrlo empatični zaposlenici s kojima sam izvrsno surađivala, radno mjesto mi je bilo na 15 min hoda od moje kuće, ali na žalost kako se radilo o javnom radu, ugovor je bio limitiran na 6. mjeseci, tako da sam nakon toga od 1. listopada ove godine ponovno na Zavodu za zapošljavanje kao nezaposlen OSI.
Koliko vam je potrebna pomoć u vašoj svakodnevici i tko vam najviše pomaže?
– Budući da sam nakon razvoda morala preseliti starim i bolesnim roditeljima koji i sami imaju brojne zdravstvene probleme, u mirovini su i stradali i sami u potresu, a sin mi je pri kraju redovitog studija u Zagrebu i boravi u studentskom domu, glavni su mi oslonac upravo moji stari i bolesni roditelji koji su me „udomili“. Napominjem i da je moj otac i sam OSI, gotovo nepokretan čovjek koji i sam čeka poziv na vještačenje. Ovo ne govorim da bi izazvala nečiju samilost, nego samo realno opisujem situaciju u koji se mnogi od nas ni krivi ni dužni nalaze. Ja sam barem imala roditelje, imam brata koji ne živi u mom gradu, a imam i sina. Mnogi na žalost nemaju ni tu vrstu oslonca.
Koje je vaše mišljenje o položaju invalida u RH i što tu treba mijenjati?
– Bez obzira na sve primjedbe koje svi mi imamo i na koje ćemo nastaviti upozoravati vladajuće, moram pozdraviti napore ove Vlade u donošenju dva ključna zakona potrebna za reguliranje prava osoba s invaliditetom u RH, Zakona o osobnoj asistenciji i Zakona o inkluzivnom dodatku, jer ovo je povijesna godina za OSI jer smo prvi puta i dobili zakone koji reguliraju naša prava. Naravno da tu ima i mnogo nelogičnosti i propusta, na koje će najbolje upozoriti baš oni kojih se ti zakoni direktno i tiču, ali velikim napretkom smatram i samo donošenje tih zakona. Prema posljednjim podatcima iz Registra osoba s invaliditetom koji se vodi u HZJZ radi se o velikom broju ljudi, preko 650 000 do sada registriranih ljudi, a broj osoba je sigurno i puno veći jer i sama poznam osobe koje su pri prvim vještačenjima odbijane, a na ponovljenim vještačenjima dobivale u startu visoke postotke, ali su mnogi obeshrabreni odbijenicama u startu odustajali, a temeljem donesenih zakona bi imali prava na status invalida, znači radi se o 17 % stanovništva, što znači da je praktički svaka peta osoba koja živi u RH osoba s nekim vidom invaliditeta. Svima je jasno da je to stvarno impozantna brojka i da su OSI po snazi druga grupacija, odmah iza umirovljenika i čak za (koliko je meni poznato) za jednu trećinu brojniji i od branitelja, što znači da će svi koji žele dobiti ili zadržati vlast u RH itekako morati računati na glas osoba s invaliditetom. Naravno da svi mi imamo i nekoliko članova obitelji, što znači da će se naš glas u budućnosti sve više morati uvažavati i tu je naša snaga. Također je šokantan podatak ( i to prema podatcima koje je Europska komisija utvrdila početkom ove godine) da je od tolikog broja ljudi stalno zaposleno SAMO 2% ljudi i naravno tražila od naše vlade da pod hitno nešto mijenja. Vlada jest donijela neke dobre zakone o sufinanciranju svim poslodavcima koji zaposle OSI, jer smatram da među nama ima veliki broj stručnih, pametnih i vrijednih ljudi koji svojim znanjem i iskustvom itekako mogu doprinijeti društvu i zajednici u kojoj žive, ali samo ako im se pruži prilika za to. Ali dok god je poslodavcima dopušteno svojevoljno otpuštati ljude ZBOG BOLESTI, a država ne pruži mehanizme zaštite, mnogima od nas je ugrožena osnovna Jer što nam preostaje ako više ne možemo raditi puno radno vrijeme, a ne daju nam smanjenje radne sposobnosti i nepuno radno vrijeme, odbijaju nam stacionarne medicinske rehabilitacije zbog kojih smo prisiljeni na višetjedne ambulantne fizikalne terapije koje na kraju državu u konačnici koštaju i puno više, poslodavci nam daju otkaze, liječnici ne produžuju bolovanja, jer i njih penaliziraju, a nemamo pravo čak ni na invalidske mirovine, vrtimo se u začaranom krugu bez izlaza. I što nam onda preostaje, socijala?!? To smatram ponižavajućim, diskriminatornim i sramotnim jer i sama cijeli život radim i živim od svoga rada. Barem sam do sada živjela.
Irena Čizmić
Mišljenje o novom Zakonu o osobnoj asistenciji, kao i Nacrtu prijedloga o inkluzivnom dodatku?
– Proučila sam naravno oba i ima tu puno toga što je ostalo nedorečeno. O ovom prvom nisam dovoljno kompetentna davati primjedbe, jer se on uglavnom odnosi na teže invalide koji su nepokretni ili polupokretni i svi ti ljudi imaju golemih problema i trebaju našu pomoć pri obavljanju osnovnih stvari koje se nama pokretnima podrazumijevaju. Ja se osobno nosim sa jakom kroničnom boli i grčevima u mišićima i pokočenjima koja se strašno pojačava s hladnoćom i vlagom u zraku, ali sam još uvijek pokretna i koliko god empatična bila ne mogu u potpunosti znati ni kako je mom ocu koji je teško pokretna osoba i kao takav ne može ni na fizikalnu, niti na bilo koji pregled bez velikih problema oko prijevoza i čekanja na odjelima, a kako majka nije vozač, a ja posjedujem vozačku dozvolu, ali sama ne vozim zbog oštećenja i manjka osjeta u lijevoj nozi, problem postaje sve, od odlaska zubaru i popravka običnog zuba do običnog banalnog pregleda kod okulista jer sam ne može dugo ni sjediti, a nekog organiziranog prijevoza ni nema, pogotovo ne u manjim mjestima. Nadam se zato da će barem dio tih problema riješiti novi Zakon o inkluzivnom dodatku, jer je svima jasno da OSI treba puno veću razinu njege u starosti nego starija osoba koja nije OSI, a sve to puno više i košta, od samog boravka u staračkom domu, jer čak ni moji roditelji (koji su oboje fakultetski obrazovani ljudi koji su odradili maksimalan broj godina, odnosno imaju puni mirovinski staž) sa svojim iznosima mirovina ne bi mogli pokriti troškove boravka u domu za starije osobe koje trebaju pojačanu njegu. Zato od svega srca pozdravljam povećanje naknada za najteže OSI koje su do sada bile sramotno niske i ispod svih kriterija, kao i razina dječjeg doplatka, iako me moji prijatelji i znanci koji su teži invalidi, znači OSI 3. ili 4. stupnja upozoravaju na brojne nelogičnosti koje su uočili u samom Nacrtu prijedloga zakona, a jedan od njih jest da upravo ljudi s 4. i najtežim stupnjem invaliditeta prilikom stacionarnog organiziranog smještaja gube pravo na invalidninu i dobivaju neke upravo smiješne iznose. Kad sam pokušala upozoriti na taj problem, rečeno mi je „da prehrana i smještaj koštaju“. Ok, uvažavam to, ali i na dalje tvrdim da i ti ljudi imaju potrebu za odjećom, obućom, šišanjem, osobnom higijenom i ponekim eurom da recimo kupe novine ili odu na kavu s prijateljima, a za to nemaju mogućnosti. Znači OBAVEZNO im treba osigurati UZ STANOVANJE I PREHRANU i nekakav iznos za osobne potrebe. Drugi problem na koji me upućuju jest taj Barthelov indeks po kojem bi se navodno trebalo vještačiti ljude za ostvarivanje prava na inkluzivni i strah golemog broja teških invalida koji se boje da će im se „skidati“ stupnjevi i postojeća prava, jer svi smo mi prošli brojna vještačenja i naslušali se svega. Ponavljam, radi se o teško bolesnim ljudima koji više nemaju snage ni živaca ponovo po ne znam koji puta prolaziti isto i strahovati za osobnu egzistenciju. Nisam medicinski stručnjak, ali ako su nas već podijelili po stupnjevima težine invaliditeta, smatram da je onaj prvotni prijedlog o tome da će inkluzivni dobiti SVI invalidi ovisno o stupnju oštećenja ( špekuliralo se o recimo iznosu od 1000 kn za 1. stupanj do zaključno 4000 kn za OSI 4. stupnja i to BEZ prihodovnog cenzusa) bio bolji i prihvatljiviji većini ljudi jer svi ljudi koji su dobili status invalida, a dobili su ga na zakonit način, taj su status i zavrijedili zbog težine zdravstvenih problema i zaslužuju dobiti nekakav iznos naknade, a prema informacijama ispada da će inkluzivni dodatak dobiti samo oni koji su do sada dobivali OI i tuđu pomoć i njegu, ali moguće po drugačijim kriterijima. Ponavljam, prema registru postoji trenutno 650 000 ljudi koji imaju status invalida u RH, a po tome ČAK 500 000 ljudi ostaje bez tog prava. Ok, rečeno je da će se povećati naknade za nezaposlene invalide, ali prema onome što je napisano nisam sigurna ni da ću ja imati pravo na istu jer nisam samac i živim s roditeljima, pa se ja pitam kakva ja prava kao OSI onda uopće imam?!? Od osobe sa zaposlenjem i plaćom ZBOG BOLESTI degradirana sam do nezaposlene osobe BEZ PRAVA na stacionarnu medicinsku rehabilitaciju. A mediji govore o POVEĆANJU prava OSI. Jedino pravo koje sam ja imala jest to da nisam iz svoje minimalne plaće izdvajala iznos od čini mi se 7 eura mjesečno kao OSI. O čemu mi ovdje uopće govorimo?!? Znači do skora zaposlena osoba koja je imala minimalnu plaću od 560 eura netto sada se treba pitati da li će uopće zadovoljiti kriterije da dobije predloženi iznos naknade za nezaposlenog invalida od 140 eura mjesečno , što je u rangu iznosa socijalne pomoći. Drugim riječima, očito netko misli da osoba poput mene s toliko godina i staža vrijedi jednako kao osoba koja cijeli život nije radila ni dana, odnosno nema radnog staža, ali zadovoljava kriterije za recimo nacionalnu mirovinu koja će od 1.1. 2024. iznositi 150 eura ( po tome mi izgleda OSI 2. stupnja vrijedimo manje). Također u cijelom Nacrtu prijedloga zakona nigdje se ne spominju OSI 1, stupnja, koja su uopće njihova prava?!? Jer, da bude nešto jasno , naša država u Ustavu ima upisano DA JE SOCIJALNA DRŽAVA. A ako se obvezala štiti ljudska prava, onda to mora djelima i pokazati. Ja ih baš u ovome nešto i ne vidim. Također postoje i ljudi koji su teški invalidi (npr. 3. stupnja ) i vještačeni davno, završili u invalidskim mirovinama i imali po tadašnjim zakonima pravo na neke manje iznose za tjelesna oštećenja, ali uopće nisu dobili pravo na recimo tuđu pomoć i njegu, kao treći stupanj oštećenja jer su to pravo ostvarili po drugom zakonu, a prava se nisu mogla duplicirati, pa se pitam gdje su nestali ti ljudi i imaju li oni uopće pravo na inkluzivni dodatak?!? Također, ako se kod određivanja razine inkluzivnog gleda pokretljivost i samostalnost, odnosno Bartelov indeks, što s ljudima koji još jesu na svojim nogama, a imaju recimo 4. stupanj i primaju OI (ljudi s karcinomima, cerebralnom paralizom i brojnim drugim bolestima). Sve je to vrlo nejasno i zbunjuje ljude.
Čega se najviše bojite kod načina određivanja inkluzivnog dodatka?
– Pa upravo toga da ću kao i do sada OSTATI BEZ IKAKVIH PRAVA. Pustimo moj slučaj, ali baš kad se o tjelesnim invalidima radi znam za brojne slučajeve ljudi s višestrukim operacijama kralježnice, kukova, koljena koje i prije termina zakazanih operacija ( a i sami znamo koliko se u RH čeka na pojedine preglede i zahvate) koje su njihovi obiteljski liječnici „skidali“ s bolovanja i prije zahvata i slali na posao gdje bi ih dočekao otkaz, a sustav ih nije zaštitio nego ih još apsurdno proglašava „100 posto“ radno sposobnima. Tako znam za slučaj gđe koja je i sama „radno sposobna“ i prije 6. operacije kralježnice“ skinuta“ s bolovanja i poslana na posao ( a radi u „Konzumu“) ili mladog čovjeka koji je imao operaciju koljena i upravo čeka treću operaciju kralježnice i poslodavac mu se već prijeti da će po prestanku bolovanja dobiti otkaz, a čovjek ima 41 god starosti i radi posao automehaničara. I prije dva mjeseca je dobio rješenje HZMO-a po kojem je „100 posto“ sposoban za rad i ja se pitam tko je tu lud? E, to su prava pitanja za resornog ministra. Moj stav je slijedeći – inkluzivni treba dati SVIMA sa statusom invalida, inače cijela priča „pada u vodu“. Ili barem dati PRISTOJAN iznos naknade invalidu do zaposlenja jer osobno ponižavajućim smatram da me u nedostatku zaposlenja i sa ovoliko godina starosti i radnog iskustva sustav tretira kao socijalni slučaj. Licemjerno, sramotno i nedopustivo.
Kako provodite slobodno vrijeme?
– Budući da sam trenutno i ne svojom krivicom nezaposlena, ovo ću vrijeme iskoristiti za obavljanje fizikalnih terapija zbog kojih ću u nedostatku odobrenja za stacionarnu medicinsku rehabilitaciju putovati svaki dan iz Petrinje do Topuskog. Također puno čitam, šetam koliko mi zdravlje dopusti i iščitavam zakone : ).
Imate li kakvu poruku za vladajuće u državi?
– Hm, mogu samo ponoviti ono što sam već napisala – OSI je u RH 650 000, što je 17% od ukupnog broja stanovništva, i druga smo po snazi grupacija po broju , odmah nakon umirovljenika. I svatko tko želi pobijediti na izborima ili zadržati postojeću vlast mora ozbiljno razmisliti o toj činjenici i uvažavati potrebe tog dijela populacije.
Poruka čitateljima ove kolumne?
– Reagirajte na nepravdu koju vidite ili doživite i borite se koliko je u vašoj moći za svoja prava i prava drugih ljudi, jer svi smo mi samo ljudi i kao takvi ranjivi. Nikad nitko ne zna što ga sutra čeka, a svim osobama s invaliditetom poručujem da se ne boje dići svoj glas na kulturan i argumentiran način. Također često čujem primjedbe na račun toga da OSI zastupaju zdravi ljudi koji u potpunosti i ne mogu razumjeti probleme koje mi ostali imamo i što je također točno. I sama često nemam volje ni snage za brojne životne obaveze, ali još jednom ponavljam da je naše pravo i obveza barem ukazati na probleme koje imamo i osjećamo i uporno inzistirati na rješavanju istih. Jer ono što se često zaboravlja da smo mi ti koji biraju naše zastupnike u Vlasti čiji je zadatak DA ONI ZASTUPAJU nas, a ne obrnuto. Mislim da sam sve rekla. : )
