Bog se u kršćanstvu poima kao savršeni identitet, on je jednak sa samim sobom. Mojsiju se bog objavio kao „Ja jesam”, odnosno kao „Ja jesam koji jesam”. Bog nije nešto različito od samoga sebe. Čovjek, naprotiv, nikada nije jednak sa samim sobom, jer se neprestano nalazi u nekim ulogama. Kada se neki čovjek identificira s nekom ulogom, misleći da ona pripada isključivo njemu i nikome drugome, to je siguran pokazatelj da je na djelu patologija. Ova bolest se učestalo javlja kod političara. Sadašnji predsjednik vlade Andrej Plenković, sebe ne poima kao osobu ili čovjeka, odnosno kao neko ‘ja’ prisutno u mnogim ulogama, nego prvenstveno kao premijera. Njegovo ‘ja’ je potpuno nestalo. On sebe, dakle, ne spoznaje kao ‘ja’, nego kao ‘premijera’, a onda i kao predsjednika HDZ-a, i to isključivo zbog toga što je premijer.
Ja premijer…
On, dakle, nije predsjednik vlade i predsjednik HDZ-a. Ne, tada bi mogao istovremeno igrati dvije različite uloge, on je premijer koji smatra da uloga premijera u sebi sadrži i ulogu predsjednika HDZ-a, odnosno da predsjednik HDZ-a nužno mora biti i premijer. Zbog toga nije u stanju razlikovati vođenje države od vođenja stranke. Državu vodi kao stranku, stranku kao državu, dok sebe spoznaje isključivo kao premijera.
Međutim, od ove bolesti poistovjećivanja s jednom ulogom ne boluje samo Plenković. Mnogi saborski zastupnici, ministri, rektori, liječnici, sveučilišni profesori ili biskupi sebe ne doživljavaju kao ‘ja’ koje istovremeno igra mnoštvo uloga, nego se u potpunosti identificiraju samo s jednom ulogom. Takvima je uzaludno dokazivati da su sve te uloge postojale prije njih i da će postojati nakon njih. Svi smo smjenjivi i, ma koliko sebi utvarali da smo značajni, u konačnici ćemo biti ili zaboravljeni ili će nas pamtiti kao puku pojedinačnu ljudsku stvar. Takva ljudska stvar je, primjerice, Ante Starčević. On je sadašnja ljudska stvar koju nazivamo ocem domovine, ma što to značilo.
Njegov život je odvremenovan, nestao je. Ono što mi o njemu pamtimo, zasigurno nije bio on. Riječ je o jednom fragmentu koji je tijekom vremena, baš kao sve stvari, oblikovan kako bi udovoljio zahtjevima vremena. Mi se, dakle, ne sjećamo nekoga u mnoštvu njegovih uloga, nego nekoga reduciramo na jednu ulogu, potpuno ga poistovjećujemo s tom ulogom i tako pretvaramo u idealiziranu ili demoniziranu pojedinačnu ljudsku stvar. Ljudska povijest naprosto tako funkcionira – tzv. velike ili značajne povijesne ličnosti su ili idealizirane ili demonizirane. One to nisu u sebi, nego po nama. Alojzije Stepinac nije svet u sebi, nego će postati svet zalaganjem zajednice koja će ga idealiziranjem pretvoriti u svetu pojedinačnu ljudsku stvar.
Braniteljska kolektivna stvar
Postoje i kolektivne, depersonalizirane ljudske stvari koje obuhvaćaju mnoga anonimna bića. Kada se netko, primjerice, obraća hrvatskim braniteljima, ne radi se o isticanju značaja branitelja, nego o njihovom perfidnom pojedinačnom zaboravu. Kolektivna ljudska stvar, koja se naziva hrvatskim braniteljima, ljudska je stvar u rukama premijera koji je istovremeno i predsjednik HDZ-a, a ako kojim slučajem, predsjednik HDZ-a nije i premijer, onda će ova kolektivna ljudska stvar poslužiti kao instrument da predsjednik ove stranke postane i premijer. Ovaj scenarij smo već gledali. Braniteljska kolektivna stvar se našla na ulici pod šatorom ili na prosvjedu na rivi. Ta ista kolektivna ljudska stvar, budući da je na razini individualiteta potpuno nebitna, opet će, na poziv nekog predsjednika HDZ-a, pohitati na ulice kako bi tom predsjedniku omogućila da se identificira s jednom ulogom – ulogom premijera. Hrvatski branitelji, kao kolektivna stvar, isključivo tome i služe – da budu ili igračka ili oružje u rukama predsjednika HDZ-a. To je njihova uloga. I zato su beznačajni. Instrument, oružje ili igračka nikada nema značaj u sebi.
Ista stvar je i s vjernicima kada im se poništava individualitet. Oni tada postaju kolektivna ljudska stvar u rukama vjerskih vođa. Put od pojedinačne egzistencije s imenom i prezimenom, do kolektivne ljudske stvari u rukama neke stranke ili religijske zajednice, ide putem pristanka da je nečije ‘ja’ u sebi beznačajno, da se do značaja dolazi dobrovoljnim anonimiziranjem i da se značaj ostvaruje u stanju kolektivne instrumentalnosti. Kolektivna ljudska stvar se prema ljudima koji su se potpuno poistovjetili s nekom ulogom (premijerskom, predsjedničkom, biskupskom) odnosi kao neoblikovana materija prema božanstvu.
Što božanstvo kaže da kolektivna ljudska stvar mora biti, to kolektivna ljudska stvar i postaje. Ako im božanstvo kaže da ginu, oni ginu, ako im kaže da izađu na ulicu s plinskom bocom, oni izlaze na ulicu s plinskom bocom, ako im božanstvo kaže da kolektivno kleče na trgovima, oni će kolektivno i klečati. Kolektivna ljudska stvar naprosto ima instrumentalnu vrijednost – oruđe je ili oružje u nečijim rukama, a taj netko je za njih zemaljski ili nebeski bog.
Razlika između premijera, koji je ostao bez ‘ja’ i potpuno se poistovjetio s ulogom premijera, i kolektivne ljudske stvari, koja se nalazi u njegovim rukama, neovisno je li riječ o kojekakvim braniteljima ili anonimiziranim članovima stranke, sastoji se u tome što je premijer pojedinačno jadan, dok su ovi kolektivno jadni. I to je uglavnom to.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
