Prema nedavno provedenom istraživanju u Poljskoj je došlo do pada povjerenja u Katoličku crkvu. Prije 10 godina Crkvi je vjerovalo 65% Poljaka, dok je ove godine taj broj pao na 48%. Ne čudi, stoga, da i svi ostali podaci, od broja kandidata za svećenička zvanja do broja vjernika koji redovito odlaze na nedjeljnu misu, govore o tome da se Poljska, usprkos rigidnim konzervativnim politikama ili, možda, zahvaljujući njima, ubrzano sekularizira. I dobro je da je tako. Parareligijske udruge u Hrvatskoj, koje po mnogo čemu slijede Poljsku, trebale bi iz ovoga izvući zaključak kako pretvaranje katoličanstva u politički program, nužno rezultira odumiranjem religije.
Demonstracija lažne vjere
Kršćanstvo počiva na osobnoj vjeri, a ne na institucionalnoj snazi. Potpuno mi jasno da naše parareligijske udruge to nisu u stanju shvatiti, jer njima nije stalo da kršćanstvo ili, još uže, katoličanstvo bude egzistencijalna vrijednost neke pojedinačne egzistencije. Oni žele iskoristiti katoličanstvo za ostvarivanje političkih ciljeva. Njih zanima istinska politička moć, sa svime što uz tu moć ide. Kršćanstvo je tu samo korisni instrument kojim doprinosi ostvarenju toga cilja.
Skaredno je bilo čitati izvješće da su se prošlog tjedna u Hrvatskom saboru okupili predstavnici političkog katoličanstva i parareligijskih udruga kako bi javnost upoznali s time da se u Hrvatskoj navodno provodi sustavna diskriminacija i napad na vjernike katolike, kao i na samu Katoličku crkvu. Ovaj događaj ne zaslužuje da se njime itko ozbiljnije bavi, osim ponekog altruističnog psihologa. Dovoljno je spomenuti da je nekoliko puta navedeno kako je većinska, katolička Hrvatska sustavno maltretirana od manjinske, izrazito borbenih nekatoličkih skupina ili, pak, od nekih marginalnih teologa. Kada neka većina koja, međudržavnim ugovorima, ima zajamčen pristup obrazovnom sustavu, vojsci, policiji, javnoj televiziji, državnom proračunu i državnim nekretninama, smatra da je ugrožena samim time što postoji neka manjina koja o tome progovara, misli i piše, jasno je o čemu se radi – o demonstraciji lažne vjere.
U Hrvatskoj politički katolici i članovi parareligijskih udruga napadaju građane, sekularnu državu, a, samim time, i vjeru i vjernike. Vjera nije politička datost, ona nije ni pravna kategorija, nju se ne može iznuditi, niti zakonom stvoriti, ona nastaje kao čin unutarnjeg pristanka uz neko božanstvo koje vjerniku osmišljava upravo njegovu, osobnu egzistenciju, ujedno mu pružajući osjećaj zaštićenosti u svijetu. Vjernik govori i svjedoči o tome, upravo zato što je vjernik, kako je zaštićen u svijetu, jer ga njegov bog nikada ne napušta.
Karijerno kršćanstvo
Naši politički katolici i parareligijski uzurpatori kršćanstva, upravo zato što nisu vjernici i ne žive stvarnost egzistencijalne povezanosti s božanstvom i osjećajem zaštićenosti u svijetu, govore o napadu na kršćanstvo. Oni su, dakle, samonapadnuti. Oni sami sebe napadaju neiskrenim, neautentičnim kršćanstvom. Karijerno kršćanstvo je neiskreno kršćanstvo. Kada netko, a takvih nažalost ne manjka među vjeroučiteljima i kojekakvim zaposlenicima crkvenih institucija koje se financiraju iz državnog proračuna, govori o tome da je danas u Hrvatskoj ugrožena Katolička crkva, onda je jasno da se radi u ljudima koji bi da nema te institucije i želje da karijerno uspiju, bili egzistencijalno ugroženi. Istina, njih nitko ne štiti, ponajmanje bog, budući da uz njega nisu egzistencijalno, nego samo karijerno, pristali, pa im ne preostaje ništa drugo nego dramiti o tome kako su oni većina koju netko ugrožava. Ako uistinu osjećaju ugrozu, onda je sasvim razvidno da ih bog ne štiti.
Pravo je pitanje, je li ih se bog odrekao zato što su mu mrski ili se oni s bogom, izvan vlastite karijere ili ostvarivanja političkih ciljeva, nikada nisu ni sreli. Bog ne prebiva u državi, ugovorima, karijerama ili političkim institucijama, on živi u dušama iskrenih vjernika koji ne posežu za statističkim podacima. Njima ne treba 83% boga u državi. Taj bog im je jednako odbojan kao i kada ga ima 79% ili čak 100%. Vjernicima je dosta jedan bog i jedan čovjek. Ljubitelji statistike mogu biti većina, no tu većinu će uvijek ugrožavati nakaradni bog koji komunicira statistikom i o sebi govori u Saboru umjesto u crkvi.
Parareligijske udruge i politički kršćani su ljudi koji boga komadaju kako bi mogli utažiti vlastitu karijernu ili političku glad. Zato im je i bitno da boga ne bude 79% nego čak 83%. Potreban im je što veći komad boga kako bi ga mogli što bolje utržiti.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
