Danas u kolumni ćemo se povodom početka nove školske godine dotaknuti pilot projekta cjelodnevne nastave. Nigdje još uvijek nema konkretnijeg objašnjenja kako bi to moglo izgledati, na koji način će popuniti cjelodnevni program.
Ono najvažnije nitko ne spominje kakav će zapravo biti proces prilagodbe za djecu, a pogotovo djecu s invaliditetom koja su dio obrazovanja. Nitko se zasada ni u kakvom nacrtu nije konkretnije dotakao ove „ranjive skupine“, a hoće li ostaje nam za vidjeti.
„Odgovorni“ trebaju znati da cjelodnevna nastava koja je očito dio „škole za život“ ne treba samo biti uvedena da bi se mogli samo pohvaliti da se provodi, već treba istu na pravi način implementirati s jasnim točkama programa, jasnim pravilima kako isti ne bi donio više problema nego koristi…
U nastavku za kraj ovog teksta donosim razmišljanje redovnog čitatelja ove kolumne:
Ovih dana se puno govori o novoj reformi odnosno o cijelodnevoj nastavi u osnovnim školama koja kreće kao pilot projekt u 62 osnovne škole početkom ove školske godine. E sad vjerojatno svih zanima da li će to krenuti u svim osnovnim školama nakon ove pilot faze jer i ovoj početnoj fazi ovog projekta bilo je nepovjerenja od strane roditelja i podnesena je tužba Ustavnom sudu od strane roditelja i čelnika osnovne škole Novi Marof, te ostaje nam za vidjeti kakav će biti epilog jer je politika odnosno kreatori ove reforeme vjeruju da je sreća na njihovoj strani.
Vjerojatno se svi sjećate famozne reforme ŠKOLA ZA ŽIVOT bivše ministrice Blaženke Divjak – puno se očekivalo, a malo dobilo, odnosno i to je bilo u eksperimentalnoj fazi kao i puno toga u našem sustavu obrazovanja.
Jesmo li mi kao društvo zaista spremni za „ŠKOLU ZA ŽIVOT“?
Oprez, škola (foto Pixabay)
