Odluka ZAVNOH-a od 20. rujna 1943. god. o „pripojenju Zadra, Rijeke, Istre i ostalih okupiranih područja matici Hrvatskoj”, povijesni je događaj koji nam se stalno vraća. Smisao velikih povijesnih događaja upravo je u tome da nam se oni neprestano vraćaju. Mi živimo posljedice bitnih događaja iz prošlosti. Ova ZAVNOH-ova odluka je neopoziva, nitko je ničim, ma koliko se trudio, ne može opozvati, negirati ili ignorirati, a da istovremeno sačuva vlastito hrvatstvo (ovo je manje bitno, koliko je netko Hrvat, i je li uopće Hrvat, nije područje moga interesa), ali i hrvatstvo Zadra, Rijeke, Istre i ostalih, provođenjem odluke ZAVNOH-a, oslobođenih područja. Hrvatstvo je trajno vezano uz antifašizam.
Ovo je istina o kojoj se ne raspravlja, odnosno ovu istinu dovode u pitanje samo oni koji su se devedesetih godina prošlog stoljeća prerušili u Hrvate. Oni žive u državi koju nikada nisu željeli i nikada je neće željeti. Negatori antifašizma su i negatori hravtstva, takvi žive u državi koju ne mogu smisliti, zbog toga se prerušavaju u hrvatstvo. Nemir prema antifašizmu, podsvjesni je nemir prema hrvatstvu, bijeg od antifašizma, bijeg je od hrvatske države.
Najveća laž prerušenog hrvatstva je da je Hrvatska nastala u Domovinskom ratu, ona je tada obranjena. Suvremena hrvatska država nastala je zahvaljujući antifašističkom pokretu. Bez antifašizma nema hrvatstva. Ovo je činjenica relevantna na globalnoj, svjetskoj razini. U Drugom svjetskom ratu Hrvati su pobijedili globalno zlo – fašizam i formirali hrvatsku državu koja od tada postoji u kontinuitetu. Domovinskim ratom je ta ista država obranjena i ostvareno je partikularno, nacionalno dobro. Partikularno dobro se ne može dovoditi u sukob s univerzalnim dobrom, a da se ne izvrši nasilje nad istinom. U Drugom svjetskom ratu, sudjelujući u antifašističkom pokretu, Hrvati su svijetu donijeli univerzalno dobro, dok su u Domovinskom ratu, u već postojećoj državi, nastaloj zahvaljujući antifašizmu, ostvarili partikularno dobro.
Spor oko povijesti, pogotovo kada se spori o činjenicama iz svjetske povijesti, uzaludan je posao, no, u Hrvatskoj ima dovoljan broj onih koji se rado prihvaćaju uzaludnosti. Takve je lako prepoznati – negiraju antifašizam, smatrajući da se tako bore za hrvatsku državu. Ovo je, naprosto, nemoguće. Antifašizam se nalazi u temeljima hrvatske države, tko to negira, negira i samu hrvatsku državu. Tu je svakoj priči početak i kraj. Budući da o prošlim ratovima nismo u stanju donijeti povijesni sud, i to na razini na kojoj su ratovi vođeni, samo je dokaz političke i povijesne zapuštenosti hrvatskog društva.
Iako smo pobjednici na univerzalnoj (zahvaljujući antifašističkom pokretu) i lokalno-partikularnoj razini (obranom države u Domovinskom ratu, a ta država postoji od 1945.god.), gubitnici smo u sadašnjem vremenu. Nismo u stanju izabrati politike mira. Kakvo smo društvo, koliko smo neodgovorni, koliko smo spoznajno umanjeni najbolje govori podatak da je od osamostaljenja Hrvatska ostala bez milijun ljudi. To je 50 puta veći broj od broja stradalih u Domovinskom ratu. Mi smo sebi samima najveći neprijatelji. Mi ne prestajemo s destrukcijom sve dok se međusobno potpuno ne potamanimo. Pobijedili smo globalno zlo fašizma, obranili smo državu koja postoji od 1945. god., osamostalili smo se kako bismo sebe same mogli napokon konačno dokrajčiti. To sve govori o nama. Ovo je glup i destruktivan narod. Glup i destruktivan narod bira iste takve politike, na isti, glupi i destruktivan način se odnosi prema prošlosti – srame se antifašizma. Glupi i destruktivni ljudi hrvatstvo doživljavaju kao poziv na prerušavanje.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
