Neovisni novinarski portal
4.10.2023.
oslobađanje zbilje
Bog se nije utjelovio da bude samo naš Bog, nego da pokaže koliko je potrebno i veliko biti čovjek

Bog se nije utjelovio da bude samo naš Bog, nego da pokaže koliko je potrebno i veliko biti čovjek

Na ovogodišnjem FALIŠ-u predstavio sam knjigu Zorana Grozdanova, filozofa i teologa, naslovljenu Domovina slikana tamjanom. Knjiga, s teološke pozicije, progovara o nacionalizmu. Tko pročita knjigu, razumjet će našu političku zbilju – ona je formirana prema postulatima bolesne religioznosti koja boga promatra kao nacionalnog prvaka, dakle kao Hrvata. Ideja je sljedeća: bog je utjelovljenjem toliko konkretizirao vlastitu egzistenciju da je preuzeo nacionalna obilježja – pripadao je nekom narodu, njegovoj kulturi, tradiciji i jeziku. On je konkretni bog s jasnim identitetima. Ovo je našim teolozima bilo sasvim dovoljno, a pogotovo stoga što je sličnu teologiju utjelovljenja zastupao i papa Ivana Pavao II., da izvrše nacionalizaciju boga.

“Crkva u Hrvata”

Njima bog ljubi hrvatsku naciju, doduše, u početnoj fazi nacionalizacije boga, bog nije toliko usmjeren prema državi, nego se potpuno posvećuje ljubavi prema hrvatskom narodu, zato su i, za vrijeme Jugoslavije, želeći Katoličku crkvu pretvoriti u parapolitičko tijelo, naši klerikalci nacionalizacije boga izmislili sintagmu „Crkva u Hrvata”.

Sintagma je nastala za vrijeme jugoslavenske faze hrvatske države. Logika je jednostavna, prizemna i pogrešna: bog ljubi hrvatsku naciju, a budući da je bog svet i sve što bog radi pripada svetosti, onda se pripadnost hrvatskoj naciji promatra kao čin pobožnosti, jer bog ljubi hrvatstvo. Biti Hrvat znači na poseban način iskazivati vjernost bogu, stradati zbog hrvatstva promatra se kao čin mučeništva. Ukratko, Crkva u Hrvata je najrigidniji nesvjesni oblik najrigidnijeg političkog pravoslavlja koje se transformiralo u hrvatsko političko katoličanstvo. Hrvatstvo Crkve u Hrvata je zapravo nesvjesno srpstvo. Svi ti naši pravoslavizirani teolozi – od Živka Kustića, koji je sintagmu smislio, do Vlade Košića, sadašnjeg najagilnijeg biskupa hrvatskog političkog katoličanstva  – zaboravljaju da utjelovljenje znači kako je bog postao jedan od nas, kako nitko i ništa ne bi bilo iznad čovjeka. Utjelovljenje nije čin posvećivanja neke nacije, nego očitovanje božje ravnopravnosti s čovjekom. Bog se nije utjelovio da bude samo naš bog, nego da pokaže koliko je potrebno i veliko biti čovjek. Biti čovjek je toliko veliko da je i sam bog poželio postati i postao je upravo čovjek.

Crkva bez Krista

Tko će ovo dokazati predstavnicima hrvatskog političkog katoličanstva, parareligijskih pokreta, kojekakvih udruga i političkih stranaka? Utjelovljenje je poziv na ravnopravnost ljudskog svijeta, pa i na ravnopravnost nacija. Hrvatstvo i srpstvo su ravnopravni. Kršćanin ne može, ni u kojim okolnostima, kršćanstvo pretvoriti u platformu nacionalističkog osnaživanja kako bi se obračunalo s neprijateljima nacije. Jasno mi je da me mnogi primjeri iz povijesti demantiraju – kršćanstvo je toliko puta služilo da bi se obračunalo s neprijateljima, a neprijatelji nisu bili samo drugi narodi i države, nego i znanstvenici, pisci, teolozi, žene i djeca, da se s pravom možemo zapitati što je od Kristovog kršćanstva danas uopće ostalo. Crkva u Hrvata je, najkraće rečeno, crkva bez Krista. Takva crkva politizira, ona brani državu, neovisno što ta država radi, bitno je da je riječ o državi koja hrvatstvo manifestira na način religijskog obračuna s neprijateljima. Zločinci tada, u hipu postaju mučenici – pogledajte samo Darija Kordića. Taj je, od zagovornika Crkve u Hrvata, proglašen mučenikom jer je ubojstvima navodno branio božje hrvatstvo u susjednoj nam državi Bosni i Hercegovini.  Ovakvih primjera, nažalost, imamo previše.

Međutim, ne smijemo neku religiju osuditi zbog parareligijskih pokreta. Parareligioznost nije oblik religioznosti, riječ je o patologiji. Bilo bi dobro da Katolička crkva u Hrvatskoj ima veći broj katolika koji će Crkvu izložiti imanentnoj kritici, dakle, kritici iznutra. Trebaju nam kršćani koji će depolitizirati i depatologizirati kršćanstvo. Tada će se utjelovljenju pridati i ona, daleko bitnija dimenzija, a to je dimenzija spasenja. Bog se utjelovio kako bi čovjeka spasio – od patologije nacionalizma, religijskog fundamentalizma, parareligijskih pokreta, Darija Kordića i Vlade Košića. Ako pitamo boga, spasit će se čovjek. Ako pitamo Vladu Košića, Dario Kordić je u Ahmićima spašavao Crkvu u Hrvata. Ubojice boga i religije  šire, na svakom koraku, smrt.

Hrvatstvo i srpstvo ne mogu biti spašeni i neće biti spašeni. U raju nema Hrvata i Srba. Možda je ovo dovoljan razlog da povjerujemo u boga.

Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)

Tags: ,

VEZANE VIJESTI