Tko je Anja, kakav zdravstveni problem ima, čime se bavi, samo su neke od informacija koje će te saznati u današnjoj kolumni…
Ukratko se predstavite?
Ja sam Anja Mihaljević, imam 31 godinu. Živim i radim u Zagrebu, završila sam FPZG te se i bavim strukom, točnije novinarstvom i marketingom. Predsjednica sam Udruge za promicanje inkluzije osoba s invaliditetom Mogu sve već 10 godina, a od prošle godine sam i u Odboru za ravnopravnost spolova Hrvatskog paraolimpijskog odbora.
Koji je Vaš zdravstveni problem i kako je došlo do njega? Opišite malo Vašu dijagnozu, kakva je borba s istom?
Rođena sam s deformacijom stopala i bez lisne kosti, laički rečeno. Naime, već sam s pet godina bila na prvoj operaciji, a iza sebe imam sveukupno 34 te mi je na kraju amputirana potkoljenica. Budući da su gotovo sve operacije bile kada sam bila dijete, mislim da je svakom djetetu teško pojmiti što znači ‘boriti se’ ili ‘imati inspiraciju’. Kao dijete radiš ono što ti odrasli kažu, zar ne? Tako je i u mom slučaju bilo, a za drugo nisam znala. Meni je normala bila biti u bolnici, vježbati, ići liječnicima i sl.
Anja Mihaljević
Što Vam kao osobi s invaliditetom najteže pada ?
Najteže mi pada neempatičnost i sebičnost ljudi. Općenito ljudi gledaju samo na sebe, nisu spremni boriti se za prava nego samo kada njima nešto odgovara. Često imaju predrasude prema kojima stvore neispravnu sliku o osobi s invaliditetom. Jednostavno, najbanalniji primjer je da se u tramvaju neće ustati nekome tko je sa štakama ušao (ili ja s protezom) nego će sjediti na mjestu za osobe s invaliditetom s dvije zdrave noge i gledati u tu osobu kojoj nije baš lako stajati u tramvaju.
Kako Vam je teklo obrazovanje s ovom dijagnozom, koliko je okolina razumjela Vaš problem?
Generalno sam funkcionirala normalno. Prije operacije mi je bilo dosta teško hodati i većinu života sam hodala sa štakama. To je problem kada moram nositi stvari, torbu, hodati duže.. No, nakon operacije sam postala skoro pa sve osobe koje imaju dvije zdrave noge. Naravno da tu ima poteškoća – nekada me smeta proteza, pogotovo kada izrađujemo novu, zna me boljeti noga ili češće fantomska bol, ali to je sve na što sam naviknuta živjeti.
Kakva je Vaša svakodnevnica?
Ne bih rekla da je nešto drugačija od neke prosječne osobe. Idem na posao, na trening nakon posla, u dućan, kuham, spremam, idem na kave, vikendom druženja, gledanje serija i filmova.
Anja Mihaljević
Kakvu ste medicinsku skrb imali tokom Vaših zahvata, kakvo je osoblje bilo prema Vama?
Iskreno mislim da sam izuzetak u svemu, pa tako i u ovom slučaju. Imala sam više sreće nego puno drugih ljudi što je većina osoblja bila toliko divna i susretljiva.
Koji su Vaši idejni ciljevi?
Moji idejni ciljevi su neostvarivi hehe! Želim da živimo u empatičnom društvu gdje smo svi jednaki bez obzira na bilo kakve različitosti. No, to se neće dogoditi nažalost.
Bavite se novinarstvom što je i Vaša struka. Je li Vas ta profesija dovoljno ispunjava?
Apsolutno! Obožavam pisati, a i vrlo sam komunikativna tako da mi je posebno zadovoljstvo raditi i intervjue s ljudima. Također bih istaknula da smatram kako mi je baš novinarstvo velika prednost što se tiče mog života i invaliditeta jer imam mogućnost govoriti o tome i podizati svijest o osobama s invaliditetom te ukazivati na probleme u društvu.
Anja Mihaljević
Što Vas motivira u životu ?
Motivira me ostvarivanje svojih ciljeva. Uvijek si zacrtam neki cilj koji želim ostvariti i kada to ostvarim znam da mogu još više i bolje.
Kako provodite slobodno vrijeme? Imate li hobije?
Slobodno vrijeme provodim sa zaručnikom (i našom mačkom) te prijateljima. Volim se družiti tako da mi je to obavezno kada god imam priliku. Volim putovati, ići na koncerte, čitati knjige… Ali kraj posla, obaveza i Udruge, ponekad je teško naći vremena za sve što želim.
Na koje Vaše dosadašnje postignuće ste najponosniji i zbog čega?
Najponosnija sam na ono što se ne vidi izvana, a to je na rad na sebi. Mogu iskreno reći da sam potpuno druga osoba nego prije nekoliko godina. Puno sam radila na sebi kako bih došla do ovoga što sam danas. Zaista mislim da bi se svi trebali posvetiti sebi – osvijestiti svoje postupke, preuzeti odgovornost, naučiti slušati druge, ali najviše slušati sebe.
Koja je Vaše mišljenje – Na koji je način najbolje učiniti boljim život osoba s invaliditetom u Hrvatskoj?
Teško je uperiti prstom u jednu stvar kada skoro ništa ne valja. Najbolje bi bilo krenuti iz početka, stvoriti zakone i prava koji su zaista reprezentativni i imaju smisla te pomažu osobama s invaliditetom. Dok živimo u društvu u kojem se poslodavce kažnjava ili nagrađuje jer zapošljavaju OSI, o čemu govorimo uopće?
Anja Mihaljević
