Ovih vrelih kolovoških dana zbilja ne treba poseban povod za razgovor s Lorom Rajić, aktivisticom Extinction Rebelliona, međunarodnog klimatskog i ekološkog pokreta. Svjedočimo na dnevnoj bazi posljedicama klimatskih promjena koje nam, nakon godina ljudske nebrige i neodgovornosti prema prirodi, “uzimaju mjeru”, izloženi smo toplinskim valovima i temperaturama koje gotovo dosežu 40 stupnjeva Celzijusa, a neki dijelovi svijeta, poput havajskog otoka Maui, nestali su u katastrofalnom “vatrenom uraganu”. U takvim, poprilično dramatičnim okolnostima, Extinction Rebellion organizira drugi Jadranski klimatski kamp od 23. do 27. kolovoza na Krku, s ciljem da educira sve koji klimatske promjene shvaćaju ozbiljno, bez obzira na dob, spol, vjeru, nacionalnost…kako se to već kaže. Pa, ako nam treba i izravan povod za intervju, eto ga.
Foto: Lora Rajić, snimila Nina Đurđević
Drugi Jadranski klimatski kamp s prosvjedom
-Što je Extinction Rebellion ( XR ): međunarodni klimatski i ekološki pokret, inicijativa, udruga…? Koji su vaši ciljevi i koliko su oni tek deklaratorni, odnosno, kolike su šanse da aktivistički pokret mijenja svijest i svijet u kojem živimo?
Extinction Rebellion međunarodni je klimatski pokret, a Extinction Rebellion Zagreb lokalni je ogranak tog pokreta koji je autonoman od drugih ogranaka. To je neformalna inicijativa lokalnih klimatskih aktivistkinja i aktivista. Naši ciljevi nisu samo deklarativni, jer tada naše djelovanje ne bi imalo smisla. Ciljevi su nam, između ostalog, informirati javnost o ozbiljnosti i neposrednosti klimatske krize, organizirati događaje i akcije koji će na to skretati pozornost, ali i umrežavati se s drugim inicijativama i srodnim pokretima lokalno, regionalno i šire. Dakle, graditi zajednice ljudi koji su spremni na djelovanje – sad kad klimatska kriza još nije uzela toliko danak, ali i kasnije kad voda dođe do grla i pogotovo bude potrebno organiziranje.
-Na Krku se od 23. do 27. kolovoza održava drugi Jadranski klimatski kamp. Tko su njegovi organizatori, tko su sudionici i što je smisao i svrha kampa? Je li jedan od ciljeva educiranje novih aktivista i jačanje inicijative XR za nove eko-klimatske akcije?
Kamp je u zadnjih pola godine volonterski osmislila i isplanirala mala skupina aktivistkinja XRZg, uz svoje redovne poslove i obaveze. Na licu mjesta kamp će biti samoorganiziran, što znači da u svakom aspektu njegovog održavanja sudjeluju i same sudionice i sudionici, od kuhinje, do radionica, čišćenja pa do postavljanja i rastavljanja kampa. Specifično je i to da smo horizontalno tj. nehijerarhijski organizirane, kako naša grupa, tako i cijeli kamp, što znači da nemamo “vođu”, a odluke donosimo direktno demokratski ili sociokratski. Sudionici(e) kampa različitih su dobnih skupina, porijekla i kultura te dolaze iz različitih pokreta (ne samo za klimu i okoliš, nego i za ljudska prava poput feminističkog i LGBTIQ+ pokreta, permakulturu, politički aktivizam itd.) i zemalja. Riječ je dakle o prilično eklektičnoj grupi ljudi, no jedno nam je svima zajedničko: stalo nam je do preživljavanja ljudi i drugih živih bića. Edukacija je svakako jedan od ciljeva kampa, stoga naš program nudi različite edukativne radionice, a i cilj nam je svojim načinom djelovanja i organizacije kampa pružiti primjer. Nije nam cilj jačati sam XR, već stvoriti snažnu mrežu povezanih pokreta, inicijativa i grupa temeljenu na solidarnosti i uzajamnoj pomoći, ali i zajedničkim ciljevima borbe protiv sustava koji je zakuhao sve krize današnjice.
-U sklopu ovogodišnjeg Kampa organizirate 26. kolovoza prosvjed protiv novih ulaganja u plinsku infrastrukturu, odnosno proširenja LNG terminala na Krku. Što sve prosvjedom želite reći, koje će biti vaše glavne poruke?
Prosvjedom želimo reći da je cijeli plinski biznis i plasman plina na tržište kao “zeleno” i “tranzicijsko” gorivo manipulacija fosilne industrije. Cilj je te manipulacije održati potražnju za fosilnim gorivom i opravdati ogromne investicije u plinsku infrastrukturu i trgovinu. Osim što poručujemo da se protivimo najavi Vlade o investicijama u udvostručenje kapaciteta LNG terminala, želimo poručiti da se takvim odlukama izravno ugrožava budućnost na ovim prostorima i da je protivljenje takvim odlukama zdravorazumsko, tj. da klimatski aktivizam nije zločin, nego borba za budućnost. Također želimo poručiti da je naš prosvjed, ali i organizacija klimatskog kampa, oblik grassroots ustanka za budućnost koja će biti doista održiva te da je ovo tek početak našeg otpora ekocidalnim političkim odlukama “s vrha”.
Fosilne kompanije političkim strankama financiraju kampanje…
-Poznato je da se aktualna vlada ponosi LNG terminalom, smatrajući ga spasonosnim projektom koji je Hrvatsku u uvjetima energetske krize izazvane ratom u Ukrajini, doslovce spasio od nestašice energenata. Vi, naprotiv, smatrate LNG “dolijevanjem ulja” na klimatsku krizu? Što time želite reći?
Time želimo reći da se samo produbljuje ovisnost o energentu koji nije obnovljiv niti održiv, štoviše, koji je užasno štetan za klimu i okoliš u svakoj fazi njegove ekstrakcije, proizvodnje i transporta. A ujedno se dobavlja iz zemalja koje su i aktivno potaknule ovisnost o tom energentu kako bi na temelju toga mogle ostvarivati svoje političke i ekonomske ciljeve. Mi smatramo da se time produbljuje ovisnost o fosilnom plinu i povećava lokalna labilnost u odnosu na globalne geopolitičke obrate i krize. Smatramo da rješenje opskrbe energijom mora ići u suprotnom smjeru – potrebna nam je lokalna proizvodnja energije, uz opće smanjenje potrošnje unutar granice razuma i održivosti radi ispunjavanja osnovnih potreba društva, a nužno je i da je proizvodnja energije u vlasništvu lokalne zajednice.
-Plin je, kao što je poznato, nakon nafte i ugljena, treći najkorišteniji energent oko kojeg se koncentrira i najveći kapital, ali i vode najprljavije političke igre moći i ucjena. Nažalost, i Hrvatska je dio te priče. Kako komentirate recentnu “plinsku aferu” i činjenicu da vlast o njoj, a pogotovo o mogućem sankcioniranju onih koji u za nju odgovorni, šuti?
Koliko nas frustrira nova plinska afera, toliko nismo iznenađeni(e). Najpopularnije stranke nerijetko usko surađuju s vlasnicima krupnog kapitala, a tu prednjači upravo fosilna industrija. Fosilne kompanije političkim strankama financiraju kampanje, a stranke zauzvrat sklapaju trgovinske poslove. Tako je posvuda po svijetu, a naravno da ni Hrvatska nije iznimka. Kod nas je do malverzacija došlo kod gomilanja zaliha plina skupo plaćenog državnim novcem, da bi se onda preprodavao po smiješnim cijenama. Želimo istaknuti da je ovo sustavni problem, od koncentracije moći odlučivanja u političkim strankama na vlasti bez mogućnosti sudjelovanja šire javnosti u odlučivanju, preko korupcije koja je već normalizirana pa do nedostatka ikakvih sankcija od strane pravosuđa, dugih i sporih procesa, a sve skupa s dugoročnim i katastrofalnim posljedicama za živi svijet.
– Građanima se plin čak pokušava podmetnuti kao zeleno tranzicijsko gorivo. Mislite da je to spin kojim se opravdavaju golema ulaganja u plinsku infrastrukturu ( proširenje LNG-a na Krku, primjerice )?
To je svakako spin, o kojem smo već puno govorile i na našim akcijama i putem naših društvenih mreža. Održivost sve više postaje marketinški trend pa se pod tim izrazom plasiraju projekti koji nemaju nikakve veze s održivošću. Zato stalno upozoravamo na tzv. “greenwashani” kapitalizam, prodavanje mita da je moguće održati neograničeni gospodarski rast (koji podrazumijeva neograničenu potrošnju fosilnih goriva, ali i drugih sirovina) na planeti koja je ograničena resursima i čija biosfera može biti stabilna samo unutar određenih parametara koje sad sve više probijamo. Propagandom o plinu kao tranzicijskom gorivu pokušava se opravdati megalomanska eksploatacija tog resursa, ali i održavaju se globalni odnosi moći zemalja s najviše izvora tog energenta.
Treba prestati s imperativom neograničenog rasta proizvodnje i potrošnje!
– Koje su, po vašem mišljenju, prve pretpostavke suzbijanja klimatskih promjena? Potpuno odustajanje od fosilnih goriva?
Nije dovoljno samo prestati trošiti fosilna goriva – preduvjet je prestati s imperativom neograničenog rasta proizvodnje i potrošnje, odnosno lova na neograničeni rast profita i BDP-a jer sve to podrazumijeva konstantan porast eksploatacije sirovina, prirode i radne snage te u skladu s tim, sve veći rast emisija, gubitak bioraznolikosti i probijanje granica samoregulacije planetarnih sustava. To znači da moramo početi živjeti, proizvoditi i trošiti u skladu s onim što je dostupno, na način da u obzir uzimamo i potrebe i mogućnosti ekosustava, a ne samo ljudi. Morali bismo biti u odnosu reciprociteta s našom okolinom, a ne samo linearne ekstrakcije. Morali bismo aktivno i ekstenzivno regenerirati ono što je dosad uništeno.
No moramo biti svjesni da do tako radikalnog ekonomskog zaokreta ne može doći bez jednako tako radikalnih društvenih i političkih promjena. Zato je rješenje za koje se zalažemo tzv. “odrast” (od engleskog degrowth), sustav koji sve to uzima u obzir, a temelji se i na proširenju demokratskog odlučivanja kako bi se omogućilo stvarno političko sudjelovanje svih pripadnika(ca) društva. Podrazumijeva stvaranje novih otvorenih, povezanih i lokaliziranih ekonomija koje omogućuju održivost i samodostatnost uz podršku ekosustavima. Uključuje i zaštitu bioraznolikosti. A također i odbacivanje natjecanja te prihvaćanje suradnje i solidarnosti kao pokretača društvenog napretka.
– Što čeka Planetu izloženu enormnoj ljudskoj pohlepi i jagmi za novcem čija su žrtva ljudi i njihov prirodni okoliš, dakle, zdravlje i opstanak?
Planetu čekaju velike promjene kakve dosad nisu zabilježene u povijesti čovječanstva. Problem je u tome što smo ovako drastičan i štetan efekt na biosferu započeli tek relativno nedavno, s početkom industrijske revolucije, što znači da smo proizveli efekte koji bi se prirodno inače stvarali tisućama godina. Ovako prirodi nismo ostavili dovoljno vremena za prilagodbu. Ono što je UN-ov Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) u zadnjem, 6. Izvješću o procjeni stanja s klimatskim promjenama, nagovijestio jest da se prostor za spriječiti najgore posljedice klimatske krize rapidno sužava. Pretpostavlja se da ćemo granicu od 1,5 stupnja C globalnog zagrijavanja, dogovorenu Pariškim sporazumom, prijeći već u idućih 5–10 godina. Pored toga, nedovoljno se govori o krizi gubitka bioraznolikosti – antropogenim djelovanjem u posljednjih smo 50 godina izgubili oko 70 % divljih vrsta. Stabilnost naših ekosustava, pa sve do recimo sustava proizvodnje hrane, ovisi o bioraznolikosti. Tu su i druge planetarne granice (znanstvenici su definirali da ih postoji 9) čije okvire ne smijemo prijeći – a svejedno se tome sve više približavamo ili smo ih već prešli.
Solidarnost, uzajamna pomoć i samoorganizacija “malih ljudi”…
-Zemlja se opasno zagrijava, priroda nam vraća dramatičnim vremenskim ekstremima, olujama i sušama, za sve što smo joj učinili, ali je to kažnjavanje, nažalost, neselektivno. Ima li šanse da međunarodna zajednica usvoji legislativu koja će sankcionirati one koji nam, za račun osobnog profita, sustavno “rade o glavi” ? Kako ostvariti klimatsku pravdu?
Ne vjerujemo da međunarodna zajednica može usvojiti legislativu koja može učinkovito riješiti nasljeđe kolonijalizma koje je u ovom dobu pretvoreno u neokolonijalizam, kao ni duboke nepravde prema globalnom Jugu te manje razvijenim zemljama. Mehanizam kapitalizma je takav da nužno zahtijeva eksploataciju da bi opstao, a neoliberalna politika kakvu podržavaju međunarodna tijela i institucije, u suradnji s korporacijama i bankama, neće privesti kapitalizam kraju. Nažalost je u kapitalizmu ekocid vrlo često legaliziran, jer kao što ističemo, on se opravdava rastom profita. Smatramo da se do rješenja neće moći doći unutar sustava, nekakvim reformama ili kozmetičkim izmjenama. Mislimo da sustav sad već puca i u tim pukotinama vidimo priliku za ostvarivanje klimatske pravde – temeljene na solidarnosti, uzajamnoj pomoći i samoorganizaciji “malih ljudi”.
-Koliko aktivizam realno može postići u osvješćivanju ljudi o nužnosti borbe protiv klimatskih promjena? Zašto su građani nedovoljno zainteresirani za tu goruću, egzistencijalnu temu? Nije li točno, uostalom, da se Europa, posebno Mediteran, najbrže zagrijava?
Više je faktora koji dovode do toga da klimatska kriza u javnosti nije percipirana kao neposredna prijetnja. Od psihološkog efekta “daleko od mojeg dvorišta”, kad jednostavno ne možemo jednako empatizirati ili biti senzibilizirani na krize na drugom kraju planete kao što je to slučaj kad se one događaju lokalno. Drugi problem je i opća apolitičnost društva, odnosno institucionalizacija politike u političkoj klasi, što većinu ljudi otuđuje od preuzimanja odgovornost i sudjelovanja u političkoj organizaciji društva i donošenju odluka. A naposljetku moramo uzeti u obzir i da život u Hrvatskoj nije lagan i da su ljudi često preokupirani neposrednim egzistencijalnim problemima da bi se mogli fokusirati na neke buduće koji trenutačno nisu opipljivi.
No to nije razlog da se odustane od svega. Mislimo da je nužno govoriti o klimatskoj krizi, povezivati se s onima koji su već pogođeni (npr. poljoprivrednicima i ostalim djelatnostima koje su pod izravnim utjecajem stanja s klimom), graditi mreže osviještenih i sposobnih građanki i građana koje će znati reagirati u kriznim situacijama. Pogotovo zato što je, kao što ste naveli, Mediteran točka koja se najbrže zagrijava na svijetu te zbog svojeg geografskog položaja Hrvatska nema baš neku optimističnu perspektivu.
Oko 100 komapnija zaslužno je za 71 posto globalnih emisija
– Političari hine zabrinutost, potpisuju zajedničke deklaracije, preuzimaju navodne obveze donošenja mjera za suzbijanje klimatskih promjena, a u suštini ništa se ne događa, ništa se ozbiljno na tom planu ne poduzima. Zar ne bi trebali na dnevnoj bazi biti zbog toga prozivani i pozivani na odgovornost?
Svakako bi trebali biti prozivani, ali u ovom političkom sustavu ne postoje nikakvi mehanizmi koji bi osigurali odgovorno ponašanje političara, odnosno država. Profit je svetinja, konzumerizam je religija, a ekocid je legaliziran. Društvo je duboko hijerarhijski podijeljeno pa se zakon na one na vrhu piramide ne primjenjuje jednako, ili uopće, kao na one koji su na dnu. Moć je koncentrirana u vrhu. Kako očekivati odgovornost u takvom sustavu?
– Danas se, poput modnog trenda, javnosti prezentiraju planovi prelaska javnog i osobnog prijevoza na struju. Država snažno u tome podupire Matu Rimca i njegove električne automobile, no, istina je da oni trebaju litij koji se eksploatira uz pomoć najniže plaćene, gotovo robovske radne snage. Ne samo da je to neetično nego, čini se da električni automobili nisu ni ekološki najprihvatljiviji…
Slažemo se, to je još jedan pokušaj da se zadrži sadašnji komforan i neodrživ način života, bez razmišljanja o posljedicama. Jednostavno ne možemo imati neograničenu proizvodnju automobila jer znamo da za to trebaju resursi, a znamo i kakvo je stanje u prometu i projektiranju gradova kad svi voze privatna vozila umjesto da se služe javnim prijevozom. Resursi za takvu proizvodnju također su ograničeni kao što je slučaj kod fosilnih goriva, a i njihova je eksploatacija užasno štetna i za prirodu i za lokalne zajednice. Dolazi do uništenja cijelih životnih sredina. Primjer možemo vidjeti u Srbiji, gdje kompanija Rio Tinto zajedno sa vladom Srbije uporno želi progurati projekt “Jadar” za iskopavanje litija, iako bi posljedice za stanovništvo i prirodu bile katastrofalne. A tu je i taj aspekt radničkih prava – što je veći “biznis”, to je veća eksploatacija radništva. To je sve samo još jedan argument za ‘odrast’ – dekadenciju moramo zamijeniti s umjerenošću i dostatnošću.
-Kakva nas budućnost, u okolnostima s kojima smo suočeni, čeka? Ima li nade za opstanak Planeta uz ovako gramzivu, pohlepnu vrstu koja ga nastanjuje?
Moramo napomenuti da je narativ koji za klimatsku krizu krivi cijelu ljudsku vrstu dosta problematičan, jer bi to značilo da obuhvaća i npr. autohtone narode koji svojim načinom života ne samo da ne uzrokuju klimatsku krizu, nego i čuvaju 80 % preostale bioraznolikosti na Zemlji, zatim i tzv. globalni Jug koji je najmanje zaslužan za sve te emisije koje zagrijavaju Planetu, a najviše je i najgore pogođen klimatskom krizom. Taj narativ, dakle, potpuno zamagljuje činjenicu da uzroci klimatske krize nisu nešto prirodno ili inherentno svima nama kao ljudskoj vrsti, nego da su njegovi korijeni krenuli s kolonijalizmom (a znamo koje su ga zemlje pokrenule i koje su najviše nastradale) – otimačinom i pljačkanjem zemlje i resursa, što je onda stvorilo preduvjete za industrijsku revoluciju u kojoj se počelo eksploatirati fosilna goriva i akumulirati kapital. Pa sve do današnjeg doba kad imamo najveću stratificiranost društva u povijesti čovječanstva i sve manju klasnu mobilnost.
Živimo u svijetu u kojem je oko 100 kompanija zaslužno za 71 % globalnih emisija. Gdje je u protekle dvije godine najbogatijih 1 % imalo gotovo duplo više bogatstva nego cijeli svijet zajedno. Vjerujemo da ima nade za opstanak čovječanstva – jer Planeta će u svakom slučaju opstati s nama ili bez nas – ali tek ako se uspijemo riješiti kapitalizma te nejednakosti, antropocentričnosti, kratkovidnosti i nerazumnosti koje je sa sobom donio.
