Populističko pozivanje na narod i državu, odnosno na bezrezervnu ljubav prema cjelini naroda i cjelini države, što god to značilo, a ne prema svakom pripadniku toga naroda i prema svakom državljaninu, najobičnija je obmana, ali ona, kada je riječ o političkom tržištu, predstavlja robu koja će uvijek naći kupca. Kako se približavamo izborima, populizam će samo jačati. Hrvatska je država bez demokratske kulture, politiku poimamo kao iskazivanje lojalnosti nekom suverenu, a ne kao biranje predstavnika koji će umjesto nas upravljati državom. U Hrvatskoj se već neko vrijeme nadmeću dva suverena, jedan je predsjednik Vlade, koji je ujedno i predsjednik najpatogenije političke stranke – HDZ-a, dok je drugi predsjednik države, a on, pak, djeluje kao neformalni predsjednik opozicije. On, istovremeno, ima lice rigidnog desničara i bojevnog promicatelja antifašističkih vrijednosti.
Dva suverena
Ova dva suverena međusobno se ne ugrožavaju, oni se, naprosto, ne bore za istu stvar. Štoviše, kada se napadaju, i jednom i drugom raste rejting. Da se danas održavaju parlamentarni i predsjednički izbori, premijer bi bio Plenković, a predsjednik države bi bio Milanović. Sve bi, dakle, ostalo isto – Plenković bi bio premijer stranačke države, jer državom upravlja tako da državu podređuje stranačkim interesima, dok bi Milanović bio predsjednik koji političku dokolicu, na pasivnom Pantovčaku, razbija nehotičnim razbijanjem opozicije. Da se razumijemo, opozicija nad kojom predsjednik države uspostavlja dominaciju, nije prava opozicija, ona se nalazi u krizi političkog identiteta. Servilnost i bijes, a to su dva gradivna elementa hrvatske političke scene, pogoduju nastanku politika servilnosti i politika bijesa na svim razinama.
Servilni su oni koji prema tzv. jakoj političkoj figuri iskazuju lojalnost, a bijesni su prema onima koji nekoj drugoj političkoj figuri iskazuju lojalnost. Od nas se traži da iskažemo lojalnost ili Plenkoviću ili Milanoviću, odnosno da budemo bijesni prema onima koji su lojalni onome drugome. Lojalnost je lojalnost, a bijes je bijes, razlike su minimalne. Zato će, sve dok je dijalektike lojalnosti i bijesa, stanje ostati nepromijenjeno. Plenković će biti premijer koji će tražiti lojalnost, ali i iskazivanje bijesa prema Milanoviću. Iz istog razloga će notorni Banožić i dalje biti ministar obrane, ne zbog toga što je dorastao ministarskoj funkciji i povjerenom resoru, nego zbog toga što je Milanović bijesan na njega, a to je Plenkoviću dovoljno da bude lojalan Banožiću koji je, razumije se, lojalan Plenkoviću, a bijesan na Milanovića.
Socijaldemokratski patriotizam
Desna oporba, prvenstveno Most, iskazivat će lojalnost Milanoviću zbog bijesa prema Plenkoviću, a SDP će i dalje nestajati zbog nemogućnosti nadilaženja refleksa lojalnosti prema Milanoviću, koji Plenkovićevom konceptu hrvatske države kao stranačke države odgovara redefiniranjem predsjedničke dužnosti, sada shvaćene kao dužnosti predsjednika ili vođe opozicije. U ovakvim okolnostima pohvalno je što je Možemo!, za sada, odustalo od koalicije s vodećom strankom ljevice – SDP-om. Sada se ne formira koalicija, ona bi se, zbog dijalektike servilnosti i bijesa, pretvorila u oružje protiv koalicijskih partnera. Do izbora bi se samo pisalo i govorilo o konstruiranim problemima i nesuglasicama između koalicijskih partnera, a sve kako bi se došlo do zaključka, odnosno kako bi se još jednom potvrdilo ono što se i danas tvrdi – od HDZ-a i Plenkovića nema boljih. Ovo je prilika da svaka stranka, u sljedećim mjesecima, samostalno maksimalno animira biračko tijelo, a da, tek kada se to dogodi, kada stranke ostvare rast, neposredno pred izbore formiraju koaliciju. Koalicija bi tada bila opravdana, ostvarila bi pozitivni sinergijski učinak, a i birači bi shvatili da je, ako se želi ostvariti pobjeda, koalicija nužna. Koalicija slabih ne animira birače, koalicija ima smisla samo ako pojačava jake.
U prethodne dvije kolumne ponudio sam konkretne mjere koje opozicija treba poduzeti ako želi animirati birače, međutim, moja uloga, kao autora kolumne, nije da nekome javno nudim ideje i mjere. Zato ću sada samo naznačiti jedan smjer kojim bi, još uvijek najjača opozicijska stranka, a koja jedina ima kakvu-takvu izgrađenu strukturu da bi mogla upravljati državom, trebala ići, a taj smjer je patriotizam. Socijaldemokratski patriotizam u državi koja se neprestano pokušava formirati kao država-nacija, ali to ne uspijeva, jer uvijek ostaje na razini stranačke države, ima ogromne mogućnosti koje SDP, kao partija, nema. Stranačka država je već partijska država, a SDP nije ta partija koja ima državu, ona je HDZ. Dakle, socijaldemokratski patriotizam bi trebao redefinirati sadašnje stranačko poimanje nacije, tako da se naciji dade dostojanstvo koje proizlazi iz solidarnosti sa svakim građaninom, a ne iz neiskrenog populističkog mahnitanja o ljubavi prema narodu. Nadalje, socijaldemokratski patriotizam bi trebao počivati na isticanju društvenih vrijednosti koje se nalaze i u, primjerice, socijalnom nauku Crkve. Tada bi napad klera na tu političku opciju ujedno bio i napad klera na društveni nauk Crkve, što nije loše.
Držat ću se obećanja i neću nastaviti s razradom ideje socijaldemokratskog patriotizma. Tko poveže solidarnost, dostojanstvo, kulturu, mirotvorstvo, državu i naciju, otvara vrata povjerenja tople političke duše. Da stojite pred izborom hoćete li živjeti dijalektiku lojalnosti (servilnosti) i bijesa ili ćete živjeti u državi dostojanstva i solidarnosti, što biste izabrali?
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
