Ovog puta o jednoj jako važnoj temi koja je za većinu osoba s invaliditetom bolna tema, ne zato što je kod nas pubertet nešto posebno drugačiji, nego zato što to razdoblje ostavlja posebno dubok trag u životima osoba s invaliditetom.
Mnogi od nas će vam reći da se puberteta sjećaju kao posebno teškog razdoblja. Mnogi su baš tada doživjeli odbacivanje od vršnjaka, maltretiranje, ruganje, nerazumijevanje i različite nepravde. Reći će vam i da su postali svjesni svoga tijela, svojih nedostataka, svoga invaliditeta. Reći će vam da su ga proživjeli u samoći bez mogućnosti da se ikome obrate za pomoć. Postoji mit da se osobe koje invaliditet imaju od rođenja, lakše nose s njime. To je samo donekle točno, ali smatram da je pubertet zaista period kad prvi put postajemo svjesni svog invaliditeta, točnije period kad se dogodi klik, pa na sve počinjemo gledati očima odraslih.
Neću vas lagati i moj pubertet je bio isto takav, mučan i težak, s mnogo uspona i padova, s puno ožiljaka na duši i dana kada sam želio da me nema. Danas, kad na to sve gledam s tolikim vremenskim odmakom zahvalan sam za svaku uvredu i nepravdu jer su me ojačale i učinile boljom osobom. Međutim jasno mi je kakav je izazov, pogotovo u toj dobi, prihvatiti sebe, sa svime što jesi. Pritom to ne znači da se treba predati i da se ništa ne može napraviti da bi bilo bolje.
Dakle, kako preživjeti nedostatak prijatelja u pubertetu odnosno kako pomoći svome djetetu s invaliditetom?
Zašto baš ističem ovaj problem? Shvatio sam kroz razgovor, što s roditeljima, što s mladima, da ne znaju kako bi se nosili s problemom društvene isključenosti u tom osjetljivom razdoblju kada najviše želimo biti prihvaćeni od strane drugih. Za početak potrebno je puno razgovora s djetetom o baš svemu: o školi, seksualnosti, prijateljima, problemima. Što se tiče ruganja i zadirkivanja, prva postaja za rješavanje tog problema je škola. Odnosno, razgovor s učiteljima, pedagogom, prema potrebi i ravnateljem. Dalje ćete vidjeti kako će se stvari odvijati. Zatim bi bilo dobro potražiti pomoć i pedagoga i psihologa. Puno vas me pitalo je li promjena škole jedno od rješenja? Promjena škole je svakako dobro rješenje, problem je jedino što je za mnoge roditelje i djecu iz malih sredina ovo rješenje teško izvedivo.
Ono što je mene motiviralo da guram dalje kroz srednju, jer također nisam imao taj luksuz da napustim školu za koju sam se teškom mukom izborio i odem u drugu školu, jest motiv da svoje obrazovanje završim sa što boljim ocjenama i upišem željeni fakultet, kao i spoznaja da gdje god da odem i sve dok dišem, da će uvijek biti onih koji će vidjeti samo moj invaliditet i nikad me neće prihvatiti kao oosbu, te da to nije moja krivica. Znam da ta spoznaja zvuči hladno i okrutno, ali je nevjerojatno istinita, stoga bi bilo lijepo da o svemu tome otvoreno popričate sa svojim djetetom. Osim razgovora, moglo bi pomoći da svoje dijete uključite u neku aktivnost koju ono voli, a koja će pomoći da vrati samopouzdanje i stekne potencijalne prijatelje. Zato dragi roditelji znam da jednako patite kao i vaše dijete ali vaše dijete ima vas! Nemojte dopustiti da se vaše dijete koje postaje odrasla osoba povuče u sebe i potone. Nastojte mu ukazivati na njegove vrijednosti, podizati mu samopoštovanje i najvažnije je da u svemu tome nije samo.
