Od junior do superior partnera, Možemo! je brzo pregazilo taj put i već je u poziciji da SDP-u dade odbijenicu na ponudu o zajedničkom, koalicijskom izlasku na izbore 2024. Nema tu korektnosti i nekorektnosti, politika je to. Možemo!, uz sve slabosti koje su manifestirali u dvije protekle godine otkako su na vlasti u Zagrebu, još uvijek ima određenu dozu svježine, koja odavno kod SDP-a ne postoji. Njihov je potez pragmatičan, a ne izdajnički. Oni za taj potez preuzimaju i odgovornost, i pokaže li se da su pogriješili samo će oni biti krivi, no uspije li njihova matematika, koristi bi od toga mogao imati i SDP kao strateški postizborni partner. Koji naprosto već godinama tone i sam ne uspijeva naći put koji će ga spasiti od propasti. Zato je odluka Možemo! korisna i za posrnule socijaldemokrate jer ih može natjerati da se doista okrenu sebi i svojim politikama i da ovu godinu do izbora potroše za konsolidiranje stranke i povratak korijenima.
SDP je svakako ovim potezom Možemo! doveden u neugodnu poziicju, jer, stranka je svojevremeno raspustila cijelu zagrebačku organizaciju ( nekoć najjaču ) zbog njihovog propitkivanja odnosa bezrezervne podrške platformi Možemo! u Zagrebu, da bi im sada taj partner poručio kako im se koalicija s njima ne isplati… Ali, bože moj, treba ići dalje, bildati vlastite mišiće i izaći spreman u izborni ring.
Resetiranje
Samostalan izlazak na izbore za SDP bi mogao biti neka vrst suočenja s vlastitom snagom ili inferiornošću što bi stranku moglo, ovisno o rezultatu, ili osnažiti ili uvjeriti da je vrijeme za potpuno resetiranje .
A zapravo, SDP se trebao resetirati odavno. I prije Davora Bernardića i razbuktavanja klanovskih unutarstranačkih borbi koje su s Peđom Grbinom eskalirale. Raspuštane su stranačke organizacije kao da ih imaju viška i kao da je to čas posla osnovati nove, olako se izbacivalo ljude iz stranke, beskompromisno obračunavalo s neistomišljenicima sve do konačnog raskola koji je rezultirao odlaskom više od pola zastupnika SDP-a iz saborskog kluba, a potom i u novu stranku ( Socijaldemokrati ). Umjesto dijaloga u SDP-u se sustavno forsirala odmazda, razlike se nisu tolerirale nego sankcionirale, i novi šef stranke izgradio je postupno imidž robotiziranog, osvetoljubivog i nimalo inkluzivnog vođe partije koji umjesto da gradi, stranku razgrađuje.
No, što je, tu je. S tim što imaju, morat će se nositi sami, ali bi, osvijeste li se na vrijeme i pozabave sobom, još mogli biti uvjerljiviji negoli su danas. I građanima, biračima, prihvatljiviji. Na njima je.
Nakon objelodanjivanja odluke Možemo! da na parlamentarne izbore 2024. izađu samostalno, unatoč očekivanjima pa i dugotrajnim razgovorima o koaliciji sa svojim strateškim socijaldemokratskim partnerima, SDP se osjećao kao da je javno ponižen. Eto, neće ih ni Možemo!. Stvarala se bezmalo neprijateljska atmosfera u kojoj je javnost očekivala oštar, srčani napad na Tomašević- Benčić platformu. Neku vrst eksplozije frustracija nekoć snažne socijaldemokratske partije koja je, s partnerima, ipak, dvaput došla na vlast u državi.
Grbin je, nekako, uspio pregristi jezik i na odbijenicu odgovoriti suzdržanim, kontroliranim nezadovoljstvom.
Možemo! je, tvrdi Grbin, svoj interes stavilo ispred interesa građana. Zbog toga nije sretan, ali nije ni pretjerano razočaran jer je odgovornost za tu odluku na onima koji su je donijeli, a koliko je dobra ili loša reći će birači na izborima. Točno.
“Točkasta koalicija”
Spominjao je kako su godinu dana s “možemovcima” razgovarali o prednostima i slabostima koalicije, koja, kaže, uvijek zahtijeva od udruženih partnera odricanje dijela vlastitog političkog identiteta, ali bože moj, ni u jednoj koaliciji, kaže šef SDP-a, ne teku med i mlijeko.
Kako bilo, SDP nastavlja dalje predstavljati svoje politike i ono što misli da je za Hrvatsku dobro, zato što se, smatra Grbin, “Hrvatskom ne upravlja dobro i vodi je kriminalna organizacija koja uopće ne mari za građane”.
SDP ne prihvaća ponuđenu “točkastu koaliciju” jer im ona nije ni ponuđena za neku konkretnu izbornu jedinicu, a i za SDP i njihov izborni rezultat, kaže, to nije nešto što bi im moglo donijeti korist. Ne zna kako bi uopće funkcionirala kampanja u kojoj bi u jednoj izbornoj jedinici bili partneri s Možemo! a u drugoj konkurencija koja se međusobno napada.
No, to nije osobito snažan argument, jer “točkaste koalicije” nisu nikakav novum, naprotiv, bilo ih je na svim dosadašnjim izborima u najrazličitijim političkim kombinacijama. Pa se stoga čini da je ovakav SDP-ov odgovor na “utješnu nagradu” koju su im ponudili partneri iz Možemo! potreba da na njihovo “ne” i oni odgovore svojim “ne”.
-Toliko dugo sam razgovarao s Možemo! zato što sam uvjeren da moramo napraviti nešto da Hrvatsku promijenimo nabolje. Sigurno je da bi bilo lakše u koaliciji, ali nismo bacili koplje u trnje- poručio je šef SDP-a, napominjući da su oni ( SDP ) uvijek gledali opći, javni interes. I zato će u sljedećih godinu dana jedina koalicija o kojoj će SDP pregovarati biti koalicija s građanima za bolju Hrvatsku.
No, budimo realni, to su ipak političke fraze koje više ne padaju na plodno tlo kod građana koji očekuju konkretne ponude za bolji i pravedniji zdravstveni , obrazovni, socijalni sustav…To je ono na čemu SDP treba narednih godinu dana raditi i o tome javnost kontinuirano informirati, istovremeno jačajući svoje organizacije na terenu i revitalizirajući stranku. Je li to moguće u godinu dana? Teško. Ali, vrijedi pokušati jer je alternativa tome dodatna marginalizacija stranke i njezino odumiranje.
Ostavka ( ? )
Treba li Peđa Grbin podnijeti ostavku jer je godinu dana intenzivno pregovarao o predizbornoj koaliciji s Možemo! i držao je neupitnom, da bi naposljetku njihov partner ocijenio da će mu biti bolje bez njih nego s njima?
Za ostavku je prekasno. Građani u manje od godinu dana do izbora ne bi ni akceptirali tko je novi lider SDP-a kamoli mu poklonili povjerenje, ali je to mogao biti alibi stranci za eventualni neuspjeh. Činjenica je da se stranka našla u pat-poziciji. Slično kao i s Bernardićem. Jer nijedan od njih dvojice nema liderske karizme, niti su imali nepodijeljenu potporu članstva. Oba su poticala na podjele umjesto da pridonose koherentnosti stranke. I kao što je jučer malotko u Bernardiću mogao vidjeti budućeg premijera, jednako je i s Grbinom. A ako nije sposoban izgraditi lidersku poziciju u svojoj stranci, kako može biti lider cijele ljevice, per fin i budući premijer? Možemo! je SDP-u i Grbinu ovakvom odlukom dao priliku da samostalnim izlaskom na izbore demantiraju sve one koji misle da je stranka izgubila svoju stožernu poziciju na ljevici. Ili da im svojim rezultatom dadu za pravo…
U tom slučaju, doživi li SDP na izborima ozbiljan poraz, ne samo da to Peđa Grbin neće “preživjeti”, nego će se od toga teško i SDP više oporaviti.
Mirela Ahmetović smatra da je ovaj put koji je izabrala platforma Možemo! puno teži za rušenje HDZ-a s vlasti, što je cilj ljevice. Ali, samostalan izlazak učinit će, što se SDP-a tiče, veli Ahmetović, izbornu borbu entuzijastičnijom i iskrenijom.
Hm, ima li SDP još entuzijazma i force, ili je to odlika tek rijetkih, poput Ahmetović?
Peđa Grbin (foto TRIS/G. Šimac)
