Jasminka Babić iz mjesta Gračanica iz Bosne i Hercegovine nas danas upozorava svojim iskustvom na važnost i brigu o zdravlju bubrega…
Ukratko se predstavite. Recite kako su počeli problemi s bubrezima?
Zovem se Jasminka Babić, imam 32 godine i dijalizni sam pacijent od početka prošle godine.
Prvi susret sa bubrežnim problemima sam imala 2014.godine kada sam dobila najveće bolove koje ljudsko tijelo može da izdrži i to u periodu od odmah i sada, što me je doslovno oborilo na pod. Bolove mi nisu mogli umanjiti te je jedino riješenje bilo da me liječnici otvore i vide što se to zapravo dešava. Moj tadašnji desni bubreg je doslovno pukao i njegovim vađenjem se problem privremeno riješio. Ja sam se brzo oporavila i nastavila sam da živim, ali u strahu za preostali lijevi bubreg. Redovno sam se kontrolirala i taj jedan bubreg je koliko toliko radio svoj posao. Pred kraj 2021. godine, uz konzultacije sa liječnicima ostajem u drugom stanju. Trudnoća je bila uredna do 11og tjedna kada su nalazi bubrežnih parametara pokazali visoke vrijednosti. U kratkom periodu se utvrdilo da moj bubreg trpi prevelik teret i da se dovodi u pitanje i moj i bebin život. Nažalost trudnoću sam morala prekinuti ne bi li sačuvala svoj život, ali par dana poslije, točnije početkom 2022. dešava se isti scenariji kao i 2014. Da sam bila kritično – jesam, da su me jedva skrpali i spasili – jesu, ali u onom trenutku kada sam se probudila iz kome i kada su mi liječnici objasnili šta se desilo ja sam naprosto shvatila da je bilo kakva verzija života ŽIVOT. Živjela sam godinama u strahu, a imala sam jedan bubreg. Zamišljala sam da ću umrijeti bez bubrega i da je to kraj. I onda ostanem sama sa svojim mislima na intenzivnoj njezi, budna, pribrana i svjesna, gledajući oko sebe pacijente na aparatima sa zaključkom – pa Jaco ti živiš! Taj moj jedan bubreg je bio kao tempirana bomba, i njegovo vađenje je bolja verzija nego svakodnevni strah hoće li i koliko će još trajati.
Kako si provodila vrijeme tokom dijalize, šta najviše pamtiš?
Na dijalizu sam krenula odmah još dok sam bila u intenzivnoj njezi, polako je moje tijelo prihvaćalo dijalizu. Bilo je temperature, suza, svega, ali tu smo gdje smo. Kasnije sam nastavila dijalizu u svom gradu, Gračanici, svaka dva dana po 4 sata. A šta radim 4 sata? Ponesem knjigu, pričam s pacijentima, sa osobljem, malo jedem, malo zaspim i kraj.
Pamtim svoj prvi dolazak na dijalizu u svom gradu, dočekali su me sa osmijehom i najvećom podrškom na svijetu. Kao dijete su me smjestili na moj krevet, objasnili raspored i vrijeme, pitali kako sam. Svi su se izredali i tako svaki put dok nisam upoznala svo osoblje koje se rotiralo u smjenama. „Cura naša“ eto to sam ja njima. Koliko trebaš imati ljubavi prema poslu da svaki dan nabaciš osmijeh na lice i 4 sata paziš na punu salu iznemoglih dijaliznih pacijenata, i sve to tri smjene dijaliziranja. Koliko trebaš voljeti svoj posao da trčiš prema pacijentu, ako nešto nije u predu.
Ja sam prezahvalna na ljudima u mom dijaliznom centru, vidjela sam njihov strah u očima kad god sam bila loše tokom dijalize, ali sam i osjetila ruku na svojoj ruci i čula riječi utjehe da se smirim i da će sve biti ok.
Nekada ne primjetimo heroje iz sjene koji se svaki dan bore i kupuju vremenom život, zajedno s nama.
Kako si se liječila tokom pandemije, kako je to tada išlo s obziorm na tadašnje stanje?
Što se tiče pandemije, prošle godine sam i to dobila kao bonus. Ali sam imala blažu kliničku sliku i takoreći prošla sa hunjavicom, ali na zaraznom odjelu nekih 6 dana.
Transplatacija? Kako je došlo do nje? Tko je donor?
Ja sam imala sreću života da mi je suprug odgovarajući donor. To je nešto što se ne može objasniti, a da kažem da je ljubav… malo li je? Valjda se život spašava kada imaš priliku, a ne kada ti to planiraš. A ja imam heroja pored sebe. Transplataciji se nadamo u narednom periodu ako Bog da.
Šta je tvoj najveći strah?
Ja više ne poznajem strah osim straha prema Bogu. Ostala sam živa jer je Bog tako odlučio, a na meni je sada da jasno i glasno progovorim o problemu dijaliznih pacijenata i čekanju na transpataciju onih koji nemaju živog donora.
Tvoja poruka svima?
Voljela bih makar malo podići svijest onih koji su zdravi da se okrenu oko sebe i vide imaju li u porodici nekog dijaliznog pacijenta. Dva zdrava bubrega mogu biti i u dva različita čovjeka. Nije samo spašavanje života, ako nekog povučete za jaknu da ga ne udari auto, spašavanje života je i doniranjem bubrega.
