Demokracija je, usprkos svim manama koje ne proizlaze iz naravi same demokracije, nego njezinih nositelja, odnosno građana, ipak do sada najbolji oblik političkog upravljanja. Ona uvijek nudi alternativu. Ako nešto ne valja, postoji alternativa, ona može biti bolja ili gora, može se činiti da je alternativa sada gora u odnosu na postojeće stanje, ali se može pokazati, kada se izabere alternativu, da se izabralo one bolje. Gdje postoji nada, gdje postoje snovi ili zor vrijednosti, postoji i alternativa, štoviše, ona je željena. Demokracija je, naprosto, realna mogućnost da nas netko iznenadi, odnosno realna mogućnost da neka država i njezini građani imaju budućnost, a ne da budu zarobljenici loše sudbine.
Jesmo li zbilja osuđeni na Plenkovića i HDZ?
Kada pogledamo sadašnje stanje u Hrvatskoj, kada pogledamo što novinari i politički analitičari – naravno ne svi ali većina njih – pišu i govore, razvidno je da alternative nema, jer su Plenković i HDZ, ma kako loši bili, bolji od najbolje, zapravo užasne i beskorisne, alternative. Alternative, dakle, nema, pa, ako je tome tako, u Hrvatskoj nema ni demokracije. Ako slijedimo političke fataliste, zapravo Plenkovićeve agitatore, dolazimo do zaključka da građani nisu ti koji upravljaju državom, nego da je za građane najbolje da državom upravlja HDZ. Ova stranka je naša sudbina jer, zapamtimo to, alternative nema. Čak i kada bi je bilo, a alternativa je upravo ono što donosi ono budućonosno, ono što tek treba doći, naši novinarski i analitičarski vračevi sudbine, znaju da ona nama ne pripada jer je, recimo to otvoreno, nismo vrijedni. Mi smo bezvrijedna bića osuđena na Plenkovića i HDZ.
Jesmo li uistinu u sebi ostavljeni? Jesmo li prepušteni sudbini? Ne znam. Odgovor na ovo pitanje daje svaki građanin ponaosob ili, ako je riječ o baštinicima sudbine, odgovor kruži u masi koja oduzima budućnost. Masa se možda i buni, ali je ta pobuna neiskrena, ona je samo jedna od mnogih mimikrija sudbine. Kada se netko buni protiv sadašnjeg stanja,pozivajući se na nedovoljnu vjernost utemeljiteljskom mitu o nastanku države, a to redovito čini politička desnica, i kada nudi povratak na početke utemeljiteljskog mita, jasno je da to nije alternativa, nego poziv na (pravo)vjernost sudbini. Riječ je, dakle, o pravovjernim pobunjenicima protiv sadašnjih heretika. Istina je da su jedni i drugi djeca sudbine koja se bori za obiteljsko nasljedstvo.
Vjernici nemaju alternativu, građani imaju
Svima su već poznate, pa i mlađim generacijama, velike priče o tome kako je ova država stvorena u ratu pod vodstvom Franje Tuđmana. Ako je ovo istina, onda smo uistinu izručeni sudbini, odnosno, sve dok ovi lažni iskazi budu uzurpirali istinu, ova država će biti bez alternative jer, podsjećam, alternativa proizlazi iz svijesti svakog građanina da upravo on, kao pojedinačni građanin, misli, stvara i održava državu. Građani ne obožavaju državu, oni je stvaraju i održavaju na životu. Vjernici nemaju alternativu, građani imaju. Ako hrvatski građani, ako novinari i političari u sadašnjoj hrvatskoj državi vjeruju u državu i potrebu da se održava kult o njezinom mitskom početku, ratu, žrtvama i mudrom vodstvu nastanjenom isključivo u jednoj osobi, bez koje države ne bi bilo jer bi sve tadašnje alternative, koje nisu prave alternative jer se unaprijed zna da nisu, dovele do rasapa države i desakralizacije nacije, onda alternative u Hrvatskoj nema, alternativa je odlazak u neku drugu državu, koja će u budućnosti biti gora ili bolja, ali će budućnost svakako imati. Ovu alternativu je izabralo nekoliko stotina tisuća naših nekadašnjih sugrađana.
Kada bih savjetovao sadašnju opoziciju, pogotovu onu koja pripada političkom centru i ljevici, rekao bih im da već danas krenu u kampanju pod sljedećim motom: Alternativa je ženskog roda. Ako pogledamo aktivnosti u sadašnjem sazivu Sabora, jasno je da Mirela Ahmetović, Dalija Orešković, Sandra Benčić, Sabina Glasovac i da ne nabrajam dalje, a riječ je isključivo o zastupnicama, čine razliku. Sadašnje zastupnice bi trebale komunicirati politike alternative jer je, kako sam naveo, alternativa ženskog roda.
Alternativa ipak postoji, nemojmo pričati (u smislu pričanja priča, neke priče pričaju zagovornici sudbine) o alternativi, poslušajmo što nam ona ima reći. Alternativa je ženskog roda, baš kao i budućnost. Alternativa razgovara s nama, čujmo je, izaberimo je, prevedimo je iz stanja realne mogućnosti u našu političku realnost. To možemo učiniti samo ako shvatimo da drugačija politička realnost nastaje iz naše građanske snage. Alternativa je ženskog roda.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
