Partizani su 8. svibnja 1945. god. oslobodili Zagreb, iako se duh slobode u Zagrebu pojavio Pavelićevim bijegom iz ovoga grada 6. svibnja 1945. god. Kako je Pavelić došao u Zagreb, tako je iz Zagreba i otišao – drugi su ga u Zagreb uveli (Hitler i Mussolini), pred drugima je iz Zagreba pobjegao (partizani). O ustašama ne treba trošiti previše riječi, oni nisu predmet spora, riječ je o zločincima, izdajnicima i slugama. To su oduvijek bili i to će zauvijek biti. Sjećanje na ustaše kao navodne antikomuniste, odnosno prave Hrvate, potenciraju i na životu održavaju današnji izdajnici i današnje sluge.
Zamjena sjećanja
Sporiti se o onome što se zbilo uistinu nema smisla. Oni koji se ne mogu suočiti s veličinom i značajem antifašističkog pokreta, a to je pokret koji je oslobodio Zagreb 8. svibnja 1945. god., koji je do tada bio pod ustaškom okupacijom, mogu se, unutar ovakve ponižene i od povijesti često odmaknute države, obmanjivati nekom drugom pričom, no, tko je pobjednik, a tko gubitnik u Drugom svjetskom ratu, zna čitav svijet. Čitav svijet zna da je od 8. svibnja 1945. god. do dana današnjeg Zagreb u kontinuitetu slobodan. Zagreb je, dakle, u vlastitoj slobodi nosi antifašističku slobodu partizanskog pokreta. Ta istina je, doduše plaho i gotovo neprimjetno, pronašla svoje mjesto i u našem Ustavu, ali se tamo trebala i morala naći, jer je riječ o istini slobode Republike Hrvatske. Oni koji smatraju da ZAVNOH nema veze sa sadašnjom Hrvatskom, trebali bi, ako žele biti dosljedni, shvatiti da ova današnja država onda ne može biti njihova država, jer ova država ima povijesni kontinuitet čiji je sastavni dio, preko ZAVNOH-a, i antifašistički pokret.
Održao sam, nedavno, javno predavanje posvećeno antifašizmu u vremenima zamjene sjećanja. Naše vrijeme je vrijeme zamjene sjećanja. Zamjena sjećanja nastaje kada se, umjesto o pobjedi u Drugom svjetskom ratu, govori o stradalima na Bleiburgu. Pobjednici, nažalost, čine zločine. Ono što se dogodilo na Bleiburgu, bio je zločin odmazde koji su počinili pobjednici, no taj zločin ne mijenja karakter antifašističkog pokreta. To je i dalje pokret slobode, progresa i poštivanja ljudskih prava, zločin je ono što se događalo u suprotnosti s antifašističkim pokretom, a to je zločin odmazde. Kada je riječ o tzv. NDH i ustašama, zločin je ono što se događalo u potpunom suglasju s tzv. NDH jer je tzv. NDH po svojoj biti zločinačka, kvislinška tvorba.
Ustaše i tzv. NDH predstavljaju zlo u sebi i po sebi, zato su doneseni rasni zakoni, otvarani logori, ubijani i progonjeni ljudi. Antifašistički pokret je pokret slobode jer ustaje protiv onih koji donose rasne zakone, otvaraju logore, proganjanu i ubijaju ljude. Ustaše čine zločine kada provode ustaške politike, odnosno kada djeluju sukladno biti ustaškog pokreta, dok antifašisti, konkretno partizani, čine zločin samo onda kada djeluju u suprotnosti s antifašističkim odnosno partizanskim pokretom. Mislim da ovo nije teško shvatiti. Pobjednici, pa i antifašistički pobjednici, nažalost, čine zločine, zločin odmazde su počinili i partizani na Bleiburgu, ali to ne znači da je antifašistički pokret u sebi i po sebi zločinački. On to nije bio i nikakvim pokušajima zamjene sjećanja to neće postati.
Povijesna i moralna laž
Zagovornici zamjene sjećanja pokušavaju ustaše – dakle pristaše zločina kao zločina odnosno zločina kao cilja djelovanja i sredstava ostvarivanja tog cilja – prikazati kao antikomuniste i žrtve partizana. To nije ništa čudno, zamjena sjećanja tako funkcionira – ono što se zbilo treba potjerati iz sjećanja i javnosti, kako bi na to mjesto došla povijesna i moralna laž. Moralna laž je, razumije se, moralno zlo. Povijesna je i moralna laž da je antifašistički, partizanski pokret nešto protuhrvatsko. Povijesna je i moralna laž tvrdnja da Zagreb nije oslobođen 8. svibnja 1945. god. Zamjena sjećanja, pogotovo kod malih naroda, osuđena je na neuspjeh. Istina o nama nije samo naša istina, tu istinu, budući da je riječ o povijesti, imaju i drugi.
Zato će, primjerice, Austrija, bez da trepne, procesuirati sve naše nepovijesne sugrađane koji na austrijskom tlu koriste ustaške simbole i ustaške pokliče, dok ćemo mi, kao oni nad kojima se provodi proces zamjene sjećanja, formirati kojekakva povjerenstva koja će utvrđivati kada je neki ustaški poklič uistinu ustaški, a kada nije. Ustaški poklič je uvijek ustaški, a ako netko u to sumnja, neka ode u Austriju i neka, sukladno mišljenju povjerenstva za zamjenu sjećanja, uzvikuje ustaški poklič u kontekstu Domovinskog rata. Sudbina takvih je jasna – bit će kažnjeni jer upotrebljavaju ustaški, fašistički, zločinački poklič.
Svim zamjenama sjećanja usprkos, povijesna je istina da je Zagreb 8. svibnja 1945. god. oslobođen od okupatora i da je od tada, u kontinuitetu, slobodan.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
