Koji god dan bio, ako su dovoljno inspirirani i dovoljno potaknuti nekim eksternim faktorima ( događajima, izjavama ), šef države i šef Vlade, Zoran Milanović i Andrej Plenković, šaketaju se bez mjere i poštovanja prema hrvatskim građanima. Tko ima veće komplekse, tko je nesiguran, a tko šmrče, komu je država što dala a komu uzela, to je ono čime se taj zakrvljeni dvojac bavi umjesto pitanjima prosperiteta države i višeg standarda njezinih građana. Njihova nepristojna, pubertetska nadmetanja nedostojna funkcija koje obnašaju ne pridonose nimalo respektu građana prema državi i njezinim institucijama. Doduše, institucije same kao da se silno trude kompromitirati, a ne afirmirati sustav koji ih hrani…
Destrukcija
S jedne strane imamo samodopadnog autokratu koji priznaje samostalnost svojih suradnika samo u posrnuću, kada trebaju preuzeti odgovornost za pogrešne, nerijetko kriminalne, poteze, loš rad i katastrofalnu neučinkovitost koja se u javnosti transponira na cijeli HDZ. U svim drugim, iole značajnijim situacijama ( predstavljanje porezne i izborne “reforme”, racimo ) tretira ih kao profesor svoje demonstrante.
S druge strane je prgavi “dečko s Trešnjevke” koji je izgubio svaku kontrolu pa se često doima poput “uličnog štemera” koji ne bira prema kome i u kojoj prilici će njegova “šaka” poletjeti. Vječito svađalački, ironično nabrijan, razmeće se verbalnom municijom kao svojim najubojitijim streljivom, ne mareći pritom za kolateralne žrtve. Taj odveć ne kalkulira, što je vidljivo i iz njegove najnovije usporedbe pozdrava “Slava Ukrajini” s ustaškim “Za dom spremni” i nacističkim “Sieg Heil”, jer, to je, kaže, poklič najradikalnijih šovinista zapadne Ukrajine koji su kolaborirali s nacistima, pobili stotine tisuća Poljaka i Židova, i to klicanje u Hrvatskoj ne želi čuti. Takvu “neprofitnu” izjavu Milanović sebi može dopustiti zbog političkog komoditeta koji proizlazi iz njegove ( stranačke ) neovisnosti, a diplomacijom se ne zamara. K tome, poseban mu je merak to javno izreći i zbog Plenkovićevog “lova na antiukrajinske vještice”. Sve što jedan kaže, drugome je imperativno pobiti…
Žalosno je da su svoj privatni, očigledno stari, nedovršeni rat ( rivalitet ) iz mladih dana pretvorili u nacionalnu predstavu s masovnom publikom. Ako je Plenković doista pametniji, zašto redovito odgovara na Milanovićeve ispod i iznad pojasne udarce? Zašto ih ne ignorira, ne prešuti, šutnjom učini irelevantnim i nevrijednim pažnje? Sasvim suprotno tomu, šef vlade preuzima retoriku i metodologiju “protivnika” čineći konflikt ozbiljnijim i relevantnijim negoli bi to bilo produktivno, ako se uz takve kanonade uvreda dvojice ljutitih rivala uopće ima smisla govoriti o ičemu osim – destruktivnosti.
Korektiv
Zoran Milanović je na poziciji predsjednika države, kao ( nekoć ) političar lijevo-liberalnog svjetonazora mogao imati i značaj i težinu dobrodošlog korektiva jedne deklaratorno centrističke, desne, iako ideološki nerijetko rigidne vlasti, koja svoju dugovječnost gradi sustavnim udvaranjem Crkvi i toleriranjem njezinih srednjovjekovnih dogmi, s jedne strane, a glorificiranjem gotovo svakog braniteljskog lika i djela kao kompenzacije za osobno nesudjelovanje HDZ-ove vrhuške u Domovinskom ratu, s druge strane. No, umjesto da bude korektivni, Milanović se vrlo brzo prometnuo u destruktivni faktor. U političkog solistu koji privlači šareno društvo štovatelja nesklonih Plenkoviću i njegovom cezarističkom, egotripovskom stilu vladanja. Pa ako ranije i nisu glasali za Milanovića sada mu se priklanjaju, jer, eto, “jedino on ima petlje suprotstaviti mu ( Plenkoviću ) se!” No, koliko novih simpatizera dobiva, toliko starih gubi, bar u dijelu obrazovanije i pristojnije populacije kojoj štemerski, vulgarni vokabular hrvatskog predsjednika nije prihvatljiv.
Na Dan državnosti, Milanović odlazi na proslavu Dana općine Omišalj, jer do nje drži više negoli do ” HDZ-ovog praznika” koji nema veze s hrvatskom državnošću. Ni Sanader, ni Jadranka Kosor, niti Karamarko, nisu govorili o promjeni datuma ( Dana državnosti, kojeg je Račanova koalicija premjestila na 25.lipnja ), ” nisu križarili s ciljem da taj datum, 30. svibnja, vrate na snagu– spomenuo se Plenkovićevih prethodnika šef države, nalazeći u tom premijerovom činu liječenje njegovih “dubokih kompleksa”. Zbog odnosa prema hrvatskoj državi, zbog nesigurnosti koju je osjećao 30.svibnja 1990., jer je, kaže, egzistencija cijelog tog kruga ljudi i njegove obitelji bila organski, pupčano vezana uz Savez komunista. Ali, “u međuvremenu su se ljudi promijenili i sad nam svima žele nabiti komplekse i jedan stranački praznik”, veli Milanović. A to nije nikakav zajednički hrvatski blagdan, po čemu je to Dan državnosti, zar hrvatska država nije starija od toga- ironizira i praznik i državu Milanović, kao neka vrsta odmetnutog predsjednika.
U svome pravedničkom, povijesnom inzistiranju je nedosljedan. Nije nikakva novost da se HDZ već 33 godine identificira s hrvatskom državom, da se bezmalo reklamira njezinim vlasnikom, ali se Milanović pri punoj svijesti kandidirao i pobijedio u utrci za šefa te iste HDZ-ove države, s insignijama koje je HDZ-ov Franjo Tuđman uveo. I to ga nije smetalo. Ali, sada ga smeta HDZ-ov Dan državnosti, koji je zakonom verificiran, pa bi ga trebalo uvažavati makar do iduće promjene…Nije li se time svrstao uz bok HDZ-ovaca koji, makar su antifašistički temelji hrvatske države i Ustavom definirani, uporno antifašističke proslave ignoriraju? Politika nije povijest, štoviše, često joj stoji nasuprot…
Ljubomora i kompleksi
I ma koliko je Plenkovićevog dociranja, hvalisanja i pametovanja svima već na vrh nosa, teško je ne složiti se s njime da je ova bujica Milanovićevog otrova koji je isporučio s Krka u povodu 30. svibnja “miks kompleksa i ljubomore” koja pršti iz hrvatskog predsjednika “sve u šesnaest”.
-Već tradicionalno difamiranje, pogotovo na mene osobno. Prvo, ja sam 90-e glasao za HDZ, on je rekao da nije za nikoga. Drugo, ovo kontinuirano difamiranje moje obitelji, pogotovo mog oca, ja se u njegovog oca ne diram. Ima puno ljudi koji govore o njegovom ocu, on to zna, ali ja to neću govoriti. Drugo je stan, moji su roditelji bili ugledni ljudi, svojim su novcima kupili svoj stan, nitko im ga nije dao, nije bio društveno vlasništvo, nitko im ga nije poklonio. To je druga difamacija. Treća difamacija da sam se ja osjećao nesigurno. Naprotiv, sretno, veselo sam se osjećao jer je pred nama vrijeme slobode i demokracije- uzvratio je Plenković, napominjući kako nije primijetio da je 90-ih Milanoviću, kao običnom diplomatu, 30. svibnja bio problem toliko da ne bi sudjelovao u tim proslavama.
-… u biti on je taj koji je teško iskompleksiran porazom 2016., katastrofalnim rezultatima svog premijerskog mandata u odnosu na ovo što smo mi napravili. Taj neki miks kompleksa i ljubomore pršti iz njega svaki dan, čak ponovno i šmrče, kao što sam malo prije vidio. Pustimo njega, on je u potpunosti nebitan za nas koji ozbiljno doživljavamo hrvatsku državu- reći će Plenković.
No, ako bismo sad rekli da je Milanović dobio što je tražio, to bi se podjednako odnosilo na porciju uzvratnih uvreda koje zasluženo idu na Milanovićev račun, ali dobio je i neku vrst bonusa činjenicom da se Plenković spustio na njegovu razinu i lažnom tvrdnjom kako je predsjednik – nebitan! Da je uistinu tako, ne bi Plenković davao ni pet centi za ono što šef države govori. Ali, problem je u tome što je bitan, što ima utjecaj na mnoge koji mu na sve što je izgovorio- aplaudiraju, koji mu dižu rejting i čine ga najpopularnijim hrvatskim političarom. Na njihovim simpatijama, i uvjerenju da cilj ( sadržaj Milanovićevih poruka ) opravdava sredstva ( retoriku ),ma što zdrav razum mislio o tome, Milanović temelji svoje ambicije za osvajanje još jednog predsjedničkog mandata. Za Plenkovića je ta mogućnost nešto s čime se teško može pomiriti.
A što je nama činiti? Što ćemo sve još morati otrpjeti budu li ova dva ovna još jedan mandat držala svaki svoju stranu brvna, ukrštajući rogove svako malo zbog osobnih animoziteta? Može li Hrvatska drugačije, može li bolje?
Ilustracija: Milanović i Plenković
