Jelena Vuković, Hrvatska paraolimpijka, atletičarka iz Pule, danas nam priča o svom životu, borbama za zdravlje te sportskim uspjesima…
Jelena, molim Vas da se ukratko predstavite našim čitateljima. Koji je Vaš zdravstveni problem? Što se dogodilo?
Rođena sam nakon trinaest sati muke moje majke Mirne, liječničkom greškom obilježena kao dijete s invaliditetom. Do prije 9 godina nosila sam natkoljenu protezu, danas imam 27 dijagnoza, neke su nastale kao posljedica prvotnog stanja, a neke zaslugama sporta i prometne nesreće. Zbog posljedica prometne nesreće i slomljene kralježnice danas sam korisnica isključivo invalidskih kolica. Prohodala sam tek sa tri godine kada su mi u Beogradu napravili prvu protezu, a sitni detalji koji su mi se urezali u svijest prate me cijeli život. Iščekivanje majke, ispijanje čaja svaki dan, zbog kojega se i danas kad ga vidim ne osjećam najbolje. Bio je to početak naše avanture s protezama, zbog kojih smo posjećivali ortopedskog tehničara svaki tjedan kako bi mi popravio ili napravio novu protezu koju bi uspjela razbiti u parku, slomiti skokom s drveta ili igrajući nogomet u parku. Nedavno mi je majka ispričala da me već s tri godine puštala do trgovine, prateći me skrivena iza stabla u strahu da ne bi pala, a tako izgrađujući moje samopouzdanje na čemu sam neizmjerno zahvalna. Muke sa školom počele su pri upisu 1981., majka se odmah morala usprotiviti zahtjevu da me upišu u specijalnu školu samo zbog mojih proteza. Ispunila sam bezbroj psiho testova i nacrtala mnoštvo kućica da bih dokazala kako usprkos protezi imam i mozak. Zahvaljujući tome, saznalo se da sam iznadprosječno inteligentna i morali su me primiti u redovnu školu. Polazak u moj prvi razred u Puli, s učiteljicom Marizom koja kaže da su neke sijede vlasi došle s mojim padovima i skokovima sa stabla i 32 divnih ljudi koji su me naučili da nisam drugačija već jednaka. Oni su me branili od zločeste djece koja bi se rugala različitom hodu i obilježili taj bezbrižan dio mog života. I dolazi 1986. godina, put s majkom u daleki Kurgan, Sibir, tamo provodim trinaest mjeseci u klinici profesora Llizarova, a nakon operacije sve je krenulo neplaniranim smjerom. Eksplodirao je Černobil, zatvorili su nas u bolnicu, majka je cijelo vrijeme bila uz mene. U mjesec dana izgubila sam 30 kilograma, dobila ogroman dekubitus i sepsu, bila na rubu. Povratkom kući u rovinjskoj bolnici mi spašavaju život, a bolnica postaje mjesto uz koje vežem lijepa sjećanja i smijeh, te sestre i doktori s kojima i danas dijelim smiješne dogodovštine. Upisom u srednju ponavlja se priča, dozvoljavaju mi samo upis u ekonomsku, jedinu školu koju nisam željela. Htjela sam biti liječnica, užasavala sam se pomisli od škole koju sam morala polaziti. Odlična u osnovnoj, jedva sam završila prvi i drugi razred srednje, a tada s rastavom mojih roditelja srušio se moj svijet. Život mi se mijenja ne slučajno, već upoznajući vjeru i Isusa, odlučujem promijeniti školu i preko ljeta polažem trinaest ispita razlike i upisujem se u srednju umjetničku školu koju sam završila s odličnim uspjehom. Razmišljala sam upisati medicinski fakultet, ali opet zbog proteze ne uspijevam. Počinjem studirati Teologiju u Rijeci i nakon druge godine počinjem raditi kao vjeroučiteljica kako bih prehranila sebe i majku koja se razboljela za vrijeme boravka sa mnom u Sibiru. Bila je skoro potpuno nepokretna. Nakon toga upisujem Kineziološki fakultet: ponovno problemi pri upisu zbog invaliditeta. U međuvremenu upisala sam i studij za ortopedskog tehničara, nakon završenog i specijalizaciju iz protetike.
Uistinu impresivan životni put… Bavite se i sportom.. uspješno. Kako se rodila ljubav prema sportu, od kada se bavite njime?
Bavim se atletikom, bacačkim disciplinama: kugla, koplje, disk. Ljubav prema sportu naslijedila sam od majke odbojkašice i oca Branimira, rukometaša. Liječnički pregledi i doktorica Snježana Bilić, koja me nikada nije htjela osloboditi nastave tjelesnog odgoja, jedan su od faktora mog bavljenja sportom, kao i povjerenje moga nastavnika tjelesnog odgoja Mirka Juričića. Nekima nevjerojatno, ali većinu vremena u osnovnoj školi provodila sam na igralištu s košarkaškom loptom. Kako sam uvijek voljela sport, nakon osnovne škole počela sam voziti utrke u kolicima, ali to mi je brzo dosadilo, pokušala sam s tenisom u kolicima, košarkom, sve do dolaska na stadion kada sam uzela u ruku disk. Tada počinje moja ljubav prema atletici. Nastupom na državnom prvenstvu 1996. osvojila sam prvo mjesto u bacanju kugle, koplja i diska, te postala državna prvakinja i rekorderka što sam sve do danas. Prvim nastupom na Svjetskom prvenstvu u Birminghamu 1998. godine oborila sam svjetski rekord u bacanju diska i treće mjesto u bacanju kugle. Od tada oborila sam pet puta svjetski rekord u bacanju diska, jednom u bacanju kugle te postala svjetska prvakinja i rekorderka, europska prvakinja i nastupila na četiri paraolimpijade.
Na koliko ste paraolimpijskih igara dosad nastupali? Koji su Vam je najbolji rezultati na njima do sada?
Do sada sam nastupila na 4 Paraolimpijade, Sydney 2000, prve paraolimpijske i jedinstvene. Bacila sam tada novi svjetski rekord u disku, dalek put, puno novih ljudi, nošenje zastave na zatvaranju par olimpijskih kao najbolja sportašica reprezentacije, puno emocija i svega. Atena 2004, medalja u bacanju diska i 6 mjesto u kugli, najveća medalja ikada, dobra ekipa, fešta, nošenje zastave na zatvaranju, najveći sportski uspjeh i san svakog sportaša ostvaren, s medaljom oko vrata put Pule. Peking 2008, daleka Kina, novi običaji i ljudi, finale u obje discipline, visoka temperatura to je ono što je obilježilo moj nastup u Kini. London 2012, finale u obje discipline i četvrti nastup na paraolimpijskim igrama, lijepe uspomene na pokojnu Milku Milinković.
Na koji ste svoj uspjeh do sada najponosniji i zbog čega?
Neopisiv osjećaj bio je nastup u Ateni i trenutak kada sam se popela na postolje osvojivši brončanu medalju u bacanju diska. Kad zasvira hrvatska himna tebi u čast, ponosno stisneš medalju pored srca, a suze same krenu trenutak o kojem sanja svaki sportaš. Posebno mjesto zauzima i ona medalja iz Birminghama 1998., oboren svjetski rekord star 18 godina i zlatna medalja.
Koji Vam je trenutak u sportskoj karijeri do sada bio najteži ?
Teško je vratiti se nakon svake veće povrede. Meni najteže bilo je vratiti se nakon prometne. Do jučer stojeća bacačica, a od danas sjedeća. Bilo je to dugo vrijeme prilagodbe na novo nastalo stanje, više od nekoliko godina. Morala promijeniti tehniku, i sve što uz to ide, a ponajviše promijeniti glavu, koja je do tada bila naučena na sasvim drukčiji ritam života.
Tko Vam je najveća podrška u svemu što radite?
Najveća podrška mi je moja majka, a onda iza nje moja doktorica Bilić. Bilićka… kako je od milja zovem. Ima tu cijeli niz ljudi koji su stupovi moga klimavog života, moja asistentica Katarina, prijatelji, kolege. Svatko od njih je jedna od puzzli moje životne priče.
Dajte nam neki recept koliko se dnevno mora trenirati da bi pojedinac bio uspješan u sportu kojim se bavi?
Nema baš nekog recepta, treba samo puno dobre volje. Kada sam se spremala za paraolimpijadu trenirala sam i po 8 sati na dan, nešto u jutro, nešto poslijepodne. Bitna je raznovrsnost treninga, kako kardio tako i treninge snage, pa i posebno treninzi bacanja. Mora biti svega, da bi rezultat bio dobar.
Kojom ste se mišlju najčešće vodili u glavi prije nastupa? Jeste li imali kakve rituale?
Misao je uvijek samo jedna, dati sve od sebe i napraviti što bolji rezultat. Rituala uvijek ima, poneseš nekog najdražeg plišanca, ili nosiš sa sobom obavezno sendvič sa sirom i tunjevinom. Ono što je uvijek posebno je pogled u nebo prije izbačaja, Gospodine ovaj hitac neka je na tvoju slavu.
Jeste li mišljenja da se sportski uspjesi sportaša s invaliditetom manje vrednuju nego od ostalih sportaša, ako da, što mislite zašto je to tako?
Sada se polako zakon izjednačavaju, nekad je to bilo jako očito i vidljivo. Na mojim početcima nikakvih financiranja, niti nagrada. Istarska županija jedina koja je redovito isplaćivala sportske stipendije. Odlazili smo na velika natjecanja po mjesec dana sa jednom trenerkom, sport osoba s invaliditetom medijima nije interesantan, kod nas u Puli i Istri doduše iskustvo je pozitivno naspram ostatka Hrvatske. Moglo bi se dosta nabrajati, financiranje istih također. O sponzorstvima da ne pričam, pronaći sponzora jednako je kao pronaći dragi kamen.
Imate li vremena za hobije? Kakav Vam je društveni život s obzirom na svu Vašu svakodnevnicu?
Volim svirati gitaru, imam i labradora Dona, imam triride, obožavam prirodu, brda, šumu i putovanja. Uvijek nastojim pronaći neko vrijeme za punjenje baterija. Kako imam jako puno prijatelja i obaveza moj je društveni život vrlo aktivan i sadržajan.
Koji su Vam planovi za dalje, čime se sada bavite ili se želite baviti?
Trenutno se pripremam za Prvenstvo Hrvatske, idemo korak po korak, ova godina puna je nekih većih natjecanja. Voljela bih svakako nastupiti na još jednoj paraolimpijadi.
Jeste li imali kakvo neugodno iskustvo kao osoba s invaliditetom zbog istog, a koje želite možda podijeliti?
Uglavnom su se redala oko školovanja, o čemu sam već govorila prethodno, a onda muke oko zapošljavanja. Nakon što sam ostala u kolicima, predala sam 170 zamolbi za posao. Od tih 170 nikad me nitko nije niti nazvao, a i ako je, bilo je, a vi ste ipak u kolcima, javit ćemo Vam se, što se nikada nije dogodilo.
Kakvu bi poruku poslali čitateljima našeg portala?
Da bi ostvario svoje snove moraš se prvo probuditi i budno koračati kroz život! Život je svakodnevna borba iz koje uvijek nastoji izaći kao pobjednik, to je ono što me sport naučio. Nemojte dozvoliti da zdravstveno stanje predstavlja prepreku. Vaša stvarnost, kao i moja ispunjena je brojnim iskušenjima, padovima i usponima, no nastojim se razvijati u osobe svjesne vrijednosti malih stvari i trenutaka koji život čine smislenim i ispunjenim.
