Razgovarao: Ante Kuštre
Prvi put sam vodio intervju sa SAMIM sobom na samom početku novinarske karijere, kao mladi suradnik „Omladinske iskre“: bio je to larpurlartistički, poluzajebanstki intervju. A takva su, barem za mene, bila i ta vremena. Ova su posve drugačija, nimalo zajebantska nego smrtno ozbiljna i vrlo zajebana. Pa će takav morati biti i ovaj auto-intervju. Razlog i povod mu je „smrtna presuda“ ( može i bez navodnika ) koju je Grad Split poslao poštom svome „centralnome gradskom umjetniku“ ( može i bez navodnika, budući da dotični ima atelje u centru Dioklecijanove palače .) To jest. meni, Anti i Kuštri!! A ja sam je, tu smrtnu presudu, preuzeo prošle srijede, skoro točno u podne.
Kako mi je to bila radno vrlo gusta srijeda, a intuitivno sam i slutio što se krije u kuverti, otvorio sam je sljedećeg dana, ujutro. Evo vam njene završne oštrice, kojom me je Maja Đerek, pročelnica Upravnog odjela za gradsku imovinu i „željezna metla“ ( može i bez navodnika ) uprave Grada, ubola u srce, a gađajući me u prazan novčanik.
Pismo Anti Kuštri od Grada Splita
PRAZNINA I PUNINA
Moj novčanik je upravo toliko prazan koliko je moj atelje pre/pun mojih umjetničkih djela. Na samim njegovim zidovima, u tri i po prostorije ( uključujući WC i pola (zajedničkog) hodnika (kojeg dijelim sa susjednim umjetnikom), nalazi se oko 400 artefakata. Čitava jedna vizualna simfonija! Koju sam godinama komponirao i rekomponirao. Da bih postigao harmoniju različitih, heterogenih medija, formi i formata: crteža, kolaža, fotografija, foto-kolaža, plakata, objekata i instalacija. Plus radovi ( većeg formata ), prislonjeni uza zidove. Plus par metara fotografske i novinske arhive moga umjetničkoga djelovanja. Plus metar i po DVD i VHS arhive moga filmskoga djelovanja. Plus metar arhive moga novinarskog djelovanja. Plus moja biblioteka i filmoteka. Plus kubični metar teka i rokovnika mojih dnevničkih zapisa. ( A nešto sam, u ovom nabrajanju, sigurno i preskočio. )
Kako se već kaže: slika govori više od 100 riječi. Pa neka vam sljedećih par fotki pokažu to o čemu ja kazujem;
Ukratko, u tih se 40-ak kvadrata nalazi SAV MOJ DOSADAŠNJI ŽIVOT. Javni i privatni, novinarski i umjetnički, vizualni i filmski, moja java i moji snovi ( koji su, već par decenija, ravnopravni dio mojih dnevnika ). To je moja Sikstinska kapela ( a i rođen sam istog dana i mjeseca kao i Michelangelo, 6. ožujka ). It’s my masterpiece! 4D instalacija, za koju trebaju najmanje 4 dana i 4 noći, da bi je se zaista sagledalo. Pod nazivom „ATELJE KAO UMJETNIČKO DJELO“ bila je i izložena na Splitskom salonu prije par godina. I kao takvu bi je se slobodno moglo uvrstiti u specijalnu turističku ponudu Grada, za one turiste kojima je napeta suvremena umjetnost. Takvi su – proteklih godina – i kucali na vrata ateljea, a nekima od njih sam ih i otvorio.
Sada otvaram, urbi et orbi, Zlatna vrata svijesti i savjesti javnim pitanjem: KOLIKO KOŠTA ŽIVOT DOMAĆEG UMJETNIKA? Oko 2.300 eura! To je decidirani i službeni odgovor Grada Splita, u čije ime je Maja Đerek elektronski potpisala ovu procjenu. Moj atelje je moj ŽIVOTNI PROSTOR, izvan kojeg meni nema života ni kao umjetniku ni kao čovjeku ( a oni su u meni neraskidivo povezani ). U njemu je umjetnički materijalizirano moje ŽIVOTNO VRIJEME; decenije stvaralaštva koje je imalo , nota bene, upravo Split kao jednu od glavnih tema i kao light motiv. Ne kao light motiv ( jer Split nije lagan!) nego baš kao hard light motiv!
SMOJE I KUŠTRE
Povlačim splitsku paralelu između Smoje i mene. Oba smo bili novinari „Slobodne Dalmacije“, oba smo ispisivali Split ( on na svoj, a ja na svoj način ), oba smo imali široku publiku ( on, naravno, širu od moje ali ja zato mlađu! ), oba smo udarali po makinji u prepoznatljivo originalnom ritmu, oba smo živjeli to što smo pisali ( a ja to još uvijek radim ) i oba smo prelili Split na male ekrane ( on u svojim kultnim serijama, a ja u svojim kulturnim i umjetničkim kratkim i srednjim filmovima ). Postoji i jedna bitna razlika: on je mrtav, a ja sam ( još ) živ! I par važnih razlika: on je samo pisao, a ja sam i crtao i fotografirao i instalirao i izvodio performance i snimao i režirao filmove. A upravo ovih dana, kada je stigla eksplicitna direktiva iz Grada da se iselim iz Ateljea i zatim implicitno preselim na vječna lovišta ( tj. da se pridružim Smoji na onom svijetu ), bio sam usred montaže srednjemetražnog poetsko-dokumentarnog filma „SPLIT DAYS & NIGHTS“! Znakovito, zar ne?!
Priznajem: nije mi stalo da mi, 27 godina nakon smrti, Grad Split posveti jednu godinu niti da mi podigne spomenik negdje u Getu ( gdje mi je Atelje lociran ). Najbolja djela tek imam napraviti! Istina je da sam već tri godine u (umjetničkoj) mirovini, koja iznosi 230 eura mjesečno ( jednu njenu četvrtinu mi jede ovrha ). Ali: Michelangelo je u svojoj 73. godini oslikao Sikstinsku kapelu! Ali: najpoznatiji poljski redatelj Andrzey Wayda je živio 93 godine ( rođeni smo oba 6. ožujka !) i do zadnjeg daha je, vitalan, snimao filmove i predavao na svojoj akademiji ). Ali: mene tek čeka da napišem knjigu „101. godina samoće, splitska“, a autor „100 godina samoće“ G.G. Marques je također rođen istog dana i mjeseca kao ja i bio je najprije novinar! Ribe smo vam mi, nekima ( pametnima ) zlatne!!!!
Dobro, nakon ovoliko vode uvoda slijedi vatra ( moga podznaka Lava ). To jest: Ante započinje duži informativni razgovor s Kuštrom.
ANTE I KUŠTRE
Ante: Što namjeravaš napraviti da spasiš svoj atelje i život?
Kuštre: Prvo: najavljujem hitnu prodaju 90% svojih umjetničkih djela ( njih 10% nije na prodaju )! Jasno da ovom ne/prilikom neću inzistirati na njihovoj pravoj cijeni nego da ću iči ispod nje. Svi zainteresirani neka mi se jave na 091/635-7770, na mail a-kustre@gmail.com ili na moj Facebook profil i Messenger. Drugo: objavljujem ARTAKCIJU SOLIDARNOSTI! Neka 2.300 Splićana i ostalih ljudi uplati, ovih par dana, do četvrtka, po JEDAN JEDINI EURO na račun Udruge RADDAR – HR23 239 000 111 012 38226 ( banka je HPB, a brojke su razmaknute radi lakše čitljivosti ) – i moje dugovanje prema Gradu je podmireno! Znači, odricanje manje od jedne kave i manje od lemozine u crkvi ovom će čovjeku i umjetniku donijeti spas. Naravno, svatko je slobodan donirati i više ali više bih volio da 2.300 ljudi uplati po 1 euro nego njih 10 po 230 eura npr.!
Ante
Ante: Zašto?
Kuštre: Zato što bi to značilo da još ima ljudi sa solidarnošću u srcu i soli u glavi!! To mnogo i naročito znači u ovom vremenu bešćutne ekonomije neoliberalizma, koja bankomatima želi matirati ljudska bića, koja stavlja strojeve iznad ljudi, a brojke iznad riječi. I koja hoće da napustimo humanizam i prihvatimo njen transhumanizam. I kojoj su ljudi potrošna roba. I koja proizvodi sve veći broj siromašnih koji kopaju po kontejnerima. I koja je bezlična, bez lica i obraza. Koja umjesto srca ima kasicu prasicu, a umjesto mozga kalkulator. Njeni službenici i zagovaratelji su egzekutori kulture smrti, koji nose masku smajlića dok obavljaju svoj dželatski posao nad nemoćnima. Eto zašto!
LJUDI I NELJUDI
Ante: Prije tebe je, pred streljački vod brojki, došla Marija Erceg, novinarka u mirovini, dobitnica nagrade Grada Splita i korisnica gradskog prostora, u poznim godinama i teško bolesna ( nedavno operirana od karcinoma ). Iz istih razloga: dugovanja prema Gradu zbog nepodmirenih računa za najam i zakupninu. Kod nje je iznos, čini mi se, veći, negdje oko 7.000 eura.
Kuštre: Zaista mi je žao i sramim se što se nisam najprije sjetio predložiti istu AKCIJU SOLIDARNOSTI i za našu Tetu Maru, kako je zovemo mi iz centra grada, iz Geta, gdje je vidimo i susrećemo dok ispija svoju kavicu. Ona je jedno od onih toplih, prepoznatljivih lica grada, bez kojih bi Split izgubio jednu od svojih bitnih, ljudskih karakteristika i bio bi siromašniji za ono nešto splitsko, neponovljivo i neprocjenjivo! Njen slučaj je bio opširno predstavljan u Gradskoj rubrici „Slobodne Dalmacije“ i izazvao je mnoge komentare ali je izostala bilo kakva konkretna akcija da joj se pomogne, kako od Grada tako i građana. Ono što šokira, izaziva gađenje i povraćanje, to su ogavni i neljudski komentari nekih, čak mnogih i, naravno, anonimnih čitatelja.
Citirat ću samo one s dna dna ljudskosti: „ NOGU U GUZICU ODMAH“, „NEK SKUPLJA BOCE“, „TJERAJTE JU VAN BEZ IKAKVE MILOSTI!“, „BABA VAN I GASI SVJETLO!“, „GONI TO U 3 P…. M……!“, “TAKVI NEMAJU SRAMA, TREBALO BI PROVJERITI KOLIKO IMA NA RAČUNU U BANCI“. I najgori i najznakovitiji od svih: „FINA NEKA NOVINARKA. NIJE USPJELA PRISKRBIT MALO VLASTITOGA KROVA NAD GLAVOM. DA ITI MALO IMA SRAMA…“. Svi ti komentari ne govore ništa o Mariji nego sve o onima koji su ih napisali!
Kuštre
Ante: Zašto ti je baš taj najgori?
Kuštre: Zato što brutalno jasno pokazuje koje izopačeno mjerilo vrijednosti vlada u hrvatskom društvu, za kojeg i za čiju državu je Marija, kao novinarka, toliko napravila! Ta je njihova mjera novac tj. imanje!! Ako imaš malo – malo vrijediš. Ako imaš puno – puno vrijediš. A ako nemaš ništa – ništa i ne vrijediš!!! Treba te šutnuti nogom u guzicu da odletiš u kontejner. Ili te s nogama prema naprijed, iznijeti u kapsilu. Takvim likovima i likušama ne predstavlja nikakvu vrijednost ono što neki čovjek jest ni kakav je moralno i karakterno, a kamoli ono što je napravio za svoj grad, društvo i državu. Bolje reći: čime je zadužio svoj grad, društvo i državu!
Taj ljudski šljam, jadan i bijedan u svojoj niskosti i kukavičluku, iživljava se verbalno nad jednom dostojanstvenom, iako siromašnom, staricom, a sutra bi je – da je u prilici – i iscipelario na smrt. Istovremeno će takvi lizati guzice svojih šefova, to će se roblje 21. stoljeća uvlačiti u šupak svojim robovlasnicima i prodavati svoju zemlju u bescijenje onome koji više nudi. Mrze one koji su u bilo čemu bolji od njih, eliminirali bi sve one koji su pročitali jednu knjigu više od njih ( a to nije uopće teško jer takvi nisu pročitali nijednu ). One koji su ekonomski i politički iznad njih obogotvoruju pa ih onda i obožavaju. Dok ih ti isti gledaju s visoka, gaze ih, preziru ih i smiju im se ( naravno, ne u javnosti nego privatno ). A sve slabije od sebe bi ti niski satrali bez trunke milosrđa, o kojoj redovno slušaju po crkvama ali im ista uđe na jedno uho a izađe kroz rektum, u smrdljivom prdcu. O njima, nakon ovog završnog audio-efekta pasusa, ne vrijedi trošiti ni jednu jedinu riječ.
IMATI ILI BITI
Ante: Po vrijednosnom sustavu tog dijela hrvatskoga društva, svih tih hejtera, na kojoj se onda ti nalaziš ljestvici?
Kuštre: Najnižoj! Ja sam za takve nitko i ništa!! Osim vlasništva nad svojim umjetničkim djelima, autorskim pravima i osobnim stvarima, nemam nikakvo drugo vlasništvo, ni nad kojom nekretninom. I to se da lako provjeriti. Naravno da ni na bankovnom računu nemam ništa, što je još lakše provjeriti. Nemam, također, nikakvih iluzija o vladajućoj većini u nas, o njenom mentalnom i emocionalnom sklopu. Prije 10-ak godina, predložio sam jednom prijatelju da napravi privatnu anketu, da se raspita među prijateljima i poznanicima iz predgrađa i okolice, kao tipičnim predstavnicima te vladajuće većine – da ih pita šta oni misle o meni. On je to prihvatio i nakon jednog mjeseca smo se našli da mi to kaže ali kratko i jasno, jednom rečenicom. Kada je, duboko udahnuvši, skupio hrabrost, otvoriio je usta i rekao: „ONI MISLE DA BI NAJBOLJE BILO DA TE NEMA“! Glasno sam se nasmijao i zapljeskao mu, a on je ostao začuđen koliko cijenim točnu povratnu informaciju. Takav sam kao samo/svjesno biće.
Ali, budući da sam i duboko emocionalan, a ne samo visoko racionalan, negdje u dubini moje podsvijesti ostala je ta gorka rečenica, kao potopljeni briod s kontanimiranim teretom. I ja sam narednih godina, njome kontaminiran, polusvjesno i nesvjesno, tu i tamo, iracionalno i autodestruktivno radio na ispunjavanju te njihove želje. Bila je to duga tamna noć moje duše. No, unatoč tomu, i dalje sam stvarao u raznim umjetničkim poljima. Pri tomu je trpio i patio moj emotivni i društveni život te moje financijsko stanje. Koje ni prije nije bilo bajno, a i kako bi moglo biti s vrlo rijetkim, vrlo povremenim i vrlo sitnim umjetničkim honorarima. Što znači da sam time bio objektivno osuđen na pozajmice od prijatelja, da za to vrijeme nisam mogao redovno podmirivati račune prema Gradu i da je tako nastajao taj moj dug. Redovno sam počeo plaćati zakupninu i komunalnu naknadu Gradu od kada sam otišao u mirovinu, a to znači da bi mi – nakon što bih 130 eura potrošio na to – ostajalo 100 eura da preživim do kraja svakog mjeseca. Mission impossible! Koju sam ipak pretvarao u mission possible, zahvaljujući najbližima i bližima te svome umjetničkome talentu. Koji se time pokazao i dokazao kao zaista velik jer moraš imati stvarno velik umjetnički dar da bi ovladao umjetnošću preživljavanja u dobu kolere bez ljubavi, da parafraziram Marquesov roman „Ljubav u doba kolere“.
Ante: Stvarno vjeruješ u veliku umjetničku vrijednost svojih djela?
Kuštre: Velika umjetnost nastaje samo na dva mjesta: tamo gdje su najbolji uvjeti, materijalni i kulturni, i tamo gdje su najgori! Na mjestima između tek nastaju djela mediokritetske vrijednosti. Split je svakako, a sad se vidi da je i očigledno, mjesto s najgorim, materijalnim i kulturnim, uvjetima za istinskog umjetnika. I najbolje za sportaše tj. nogometaše!
ŽIDOVI I INDIJANCI
Ante: A što ako tvoja akcija prodaje (ili je bolje reći rasprodaje? ) tvojih umjetničkih djela kao ni ARTAKCIJA SOLIDARNOSTI ne uspiju? Ako se ni na jednu ni na drugu ne odazove nitko ili tek nedovoljan broj ljudi? Nadaš li se, u tom slučaju, nekom riješenju odozgo, na način deus ex machina?
Kuštre: U tom slučaju bit će mi i bit će nam jasno da u Splitu i šire nema niti 2.300 ljudi s osjećajem za solidarnost i pravednost te s ljubavlju i poštovanjem spram umjetnosti! I spram živog/živih umjetnika. To bi pokazalo da su prevladale nekultura, anti-kultura i kultura smrti i u ovom našem dijelu svijeta i da onda u njemu kao takvom ne vrijedi živjeti, a još manje umrijeti. Što se tiče rješenja deus ex machina, pada mi na pamet pravna činjenica da svaki splitski gradonačelnik, pa tako i Ivica Puljak, ima pravo raspolagati s iznosom od 200.000 kn tj. cca 27. 000 eura bez odobrenja Gradskog vijeća, u svrhu nekog svrhovitog projekta itsl. Konkretno bi on tako mogao, bez moralnih dvojbi i pravnih problema, izdvojiti, recimo, 3.000 eura za postprodukciju spomenutog dokumentarca „SPLIT DAYS & NIGHTS“, kojeg producira Udruga za širenje područja kulture i umjetnosti RADDAR, kojoj sam ja predsjednik i koja ima također adresu na Dioklecijanovoj 1, u prostoru mog ateljea.
Udruzi to nije prvi film niti općenito neki umjetnički projekt, a vjerujem niti zadnji. Osim ako je službena politika s vrha Grada da se područja kulture i umjetnosti smanje do ruba nestajanja. Ionako smo, mi umjetnici, smješteni u rezervate, kao Indijanci novog doba. Ili, još bolje kazano, kao suvremeni getoizirani Židovi! Nema slučajnost: moj atelje se i nalazi u splitskom Getu, koji nosi to ime po splitskim Židovima koji su tamo bili stjerani. Na koncu konca, i prostor Ateljea je podijeljen na 2 dijela i bivši je židovski stan, nacionaliziran pa potom propisom pripisan Gradu kao njegovo vlasništvo. Situacija je i tu izrazito splitska: jedan dio koristi A.K. i njegova udruga RADDAR, a drugi A.J. i njegova udruga AAA. To je, naravno, neprirodna situacija, i presedan u splitskim okvirima ( da ne govorim o europskim i svjetskim ) te je kao takva bremenita problemima, kako prošlim tako i aktualnim. S njima su bile upoznate, tijekom proteklih godina, sve odgovarajuće službe Grada, a u dva navrata i policija, zadnji put prije 10-ak dana.
STRANKE I KLANOVI
Ante: Ovo je pitanje, naravno, retoričko: ti nisi član nijedne stranke?! Čak niti klana?!
Kuštre: Naravno i nadnaravno da nisam. Ja sam umjetnik! BEAUTY IS MY DUTY. Da bih stvarao umjetničku ljepotu moram biti poslušan jedino svojoj Muzi tj. Muzama, a ne nekom stranačkom vođi ili vođi nekog čopora tj. klana. Svjestan sam da sam zato još ranjiviji jer danas su, zna se, manje-više svi nečiji, stranačkom iskaznicom i/li koruptivnom pokaznicom. Da bih i dalje stvarao umjetnost ( koja se, po svojoj prirodi, svima nudi ali se nikomu ne nameće ) i dalje moram plivati pod zastavom na kojoj piše VODA I SLOBODA!! A bez jedne i druge nema čovjeku života: bez prve kao fizičkom a bez druge kao duhovnom biću.
Ante: Priznajem, zaista ti nije lako. A sada ti je, evidentno, najteže. Ne pada mi na pamet, u ovom času, sljedeće pitanje.
Kuštre: Što se mora, nije teško. Stara je i istinita izreka. To je onaj put između lakog i teškog, kao između Scile i Haribde, a ljudi se najčešće nasuču na jednu od te dvije hridi.
VODA I VATRA
Ante: Ajmo privesti lagano ovaj duži informativni razgovor njegovome kraju. Nadam se nam nije zadnji kao niti da će ovaj udarac koji ti je zadao Grad biti za tebe smrtonosan. Kao što se nadam da udarac u Mariju Erceg njoj neće biti predsmrtan. Evo, ja bih ti sad prvi dao prvi euro ali nemam u džepu nijedan. Sutra mi stiže mirovina pa ću ti ga sutra uplatiti na račun. Ne zamjeri mi, ne mogu ti dati više.
Kuštre: Hvala ti! Prvi je to euro pa je muški!! I računa se duplo. Jer, stara židovska poslovica kaže: „TKO BRZO DAJE, DVOSTRUKO DAJE“.
Ante: Zadnje pitanje: slušam te i gledam dok ovo govoriš i ne čujem i ne vidim u tebi napukline i rane, a mora da si ih poprilično zadobio u tom svom art/ratu. Kako to?
Kuštre: One su unutarnje i nisu za prikazivanje u javnosti. Moja odgovornost kao javne osobe i djelatnika je da i svoju osobnu priču, u kojoj se odražava šira društvena slika, predstavim na najbolji mogući način. Jasno, slikovito i jezgrovito. Tako sam predstavio i svoje rane, sljedeći uputstvo velikoga njemačkoga umjetnika Josepha Beuysa: „Pokaži svoje rane, umjetniče“. Dodajem: sa stilom! S mojim ranama i bolima su dublje i detaljnije upoznati moji najbliži te moja liječnica i psihijatrica ( kod koje imam zakazan termin ovaj petak ). Ipak nisam ni čovjek od željeza ni čovjek od mramora nego čovjek od krvi i mesa. I od vode i vatre!!
Ante: Hvala, Kuštre, na razgovoru!
Kuštre: Molim, Ante; bila mi je čast i zadovoljstvo.
