Neovisni novinarski portal
27.5.2024.
oslobađanje zbilje
Državotvorna ženska tjelesa…

Državotvorna ženska tjelesa…

Da je, kojim slučajem, hrvatska država uistinu pluralna, Hod za život se ne bi sveo na puko, potpuno neplodno i fanatično pristajanje uz ovu inicijativu promjene zakona kako bi se favorizirala svjetonazorska isključivost jednog, u osnovi radikalnog, segmenta društva ili, pak, na borbu protiv ove inicijative. Umjesto afirmacije ili negacije Hoda za život, uputnije bi bilo otvoriti javnu raspravu o pravu na pobačaj. Budući da predajem nekoliko kolegija iz etike, studentima posredujem argumentaciju u prilog, ali i protiv prava na pobačaj. Moj osobni stav o pobačaju nikoga se ne tiče, to je moj stav koji proizlazi iz moralnog sustava kojega sam prihvatio. Moralnih sustava, dakako, ima više.

Isključivost i (ne)moral

Isključivi ljudi smatraju da postoji jedan moral, i to onaj njihov, te da on obvezuje sve članove nekog društva, odnosno sve pripadnike ljudskog roda. Zato i jesu isključivi, radikalni i, u konačnici, nemoralni. Duboko je nemoralno zahtijevati od drugih ljudi da prihvate naš moralni sustav. Ovo ne shvaćaju naši pseudokršćanski diverzanti okupljeni oko opskurnih pseudokršćanskih udruga. Uostalom, prvi ili izvorni grijeh u kršćanstvu jest grijeh moralne prosudbe drugih ljudi. Čovjek se moralno usavršava tako da prosuđuje vlastito djelovanje, a ne da moralne norme nameće drugima koje je prethodno, želeći opravdati nasilje nametanja jednog vrijednosnog sustava, proglasio nemoralnima.

No, vratimo se onome što Hod za život negira, a to je rasprava o pravu na pobačaj. Judith Jarvis Thompson još je 1971. god. razvila argument u prilog prava na pobačaj. Ova filozofkinja upozorava kako se ne smije pristati na raspravu o tome počinje li život začećem ili je li fetus osoba, nego da se, u metodičkom smislu, pretpostavi da ljudski život počinje začećem i da fetus jest osoba, ali da to ne obvezuje ženu da nekome drugome – fetusu, osobi, ljudskom životu – prepusti resurse vlastitog tijela kako bi taj drugi opstao na životu. Uistinu, jesmo li dužni drugima dopustiti da koriste naš biološki potencijal, pa i u minimalnom smislu, kako bi ti drugi preživjeli? Naravno da nismo. Ljubazni smo ako to činimo, baš kao što smo neljubazni ako to ne činimo, ali ništa više od toga. Žena koja abortira nije nemoralna, ona je neljubazna jer ne želi dijeliti vlastite biološke resurse s drugim bićem, a ako ih želi dijeliti, nije zbog toga moralna, nego je, jednostavno, ljubazna. No, kako ovo objasniti majkama koje smatraju da su vlastitoj djeci dale život i da se zbog toga imaju pravo petljati u životne odluke te iste djece? Nikako, jer bi tada shvatile da su bile pristojne, a pristojnost, nadalje, nalaže da se život drugog bića ne smije smatra trajnim posjedom.

Tijelo žene kao državni resurs (!?)

Sudionici Hoda za život druge, ženske ljudske živote smatraju posjedom koji njima, po nekakvom božanskom pravu, pripada, zbog toga smatraju da su pozvani sve trudne žene natjerati da vlastite biološke potencijale dijele s dugim bićem – fetusom, plodom, osobom ili novim ljudskim životom. Oni žene koje žele prekinuti trudnoću kako bi uspostavile nepodijeljenu autonomiju nad vlastitim tijelom, ne želeći to tijelo dijeliti s drugim bićem, smatraju državnim resursom. Zato se zalažu da država donese zakone o zabrani pobačaja, kako bi trudna žena bila dužna začetom plodu omogućiti da prođe sve razvojne faze od nemogućnosti da živi odvojeno od tijela žene do mogućnosti da živi samostalno ili, uvjetno rečeno, „odspojeno” od tijela žene odnosno majke. Kada se novo ljudsko biće „odspoji” od tijela žene, naglo prestaje interes i ovih rekreativnih hodača specijaliziranih za intrauterinu ljudskost.

Ima li potrebe raspravu širiti na to je li začeti ljudski život uistinu osoba, moralni i spoznajni subjekt, koja iskustva ima i ima li ih uopće? Sve je to nepotrebno i nikamo ne vodi. Hod za život, uostalom, i nije poziv na raspravu, nego nalog da se donesu zakoni koji će ženama propisati da potencijale vlastitog tijela dijele s drugima. Žene su, očito, državni posjed. Kada je već tako, ne bi me čudilo da sljedeći put hodači nezaustavljivog božanskog prava prošetaju ulicama sa zahtjevom da geometri popišu sva ženska tjelesa u ovoj državi. Možda neka od hodačica, recimo stanovita gospođa Markić, svečano stane pred geometra kako bi prva bila uvedena u popis državotvornih ženskih tjelesa.

Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)

Tags:

VEZANE VIJESTI